Tog tihog dana, 10. svibnja 1847. godine, brtanska je škuna “Pearl” mirovala na površini Pacifika. Nije bilo ni daška vjetra, pa se posada odmarala, dok je zapovjednik James Floyd u svojoj kabini sredivao brodski dnevnik. Odjednom je s lijeve strane ugledao neki parabrod, a onda mu je pogled skliznuo prema nekoj golemoj sivoj masi što je izronila iz mracnih morskih dubina. Kapetan je dograbio pušku i nekoliko puta opalio na džinovsku lignju što se ukazala na površini. To je, izleda, bila greška. Neman je za kratko zaronila a onda se svom silinom ustrijemila na britansku škunu.
Oni koji su preživjeli napad, ispricali su dramaticnu pricu koja se dugo prepricavala po svjetskim lukama. Iz mora je izronila lignja cudovišnih dimenzija, ciji su pipci bili dugi možda i pedeset metara. Svojim snažnim krakovima debelim poput debala, dograbila je malu škunu i naprosto je izdigla iz mora drobeci njenu krhku konstrukciju. Tog su casa s palube u more popadali svi mornari, a škuna se prevrnula i uskoro potonula.

Oci bez kapaka
Uplašene mornare, medu kojima je jedan završio u utrobi opake nemani, spasao je parabrod “Strathowen”, ciji su pomorci cijeli dogadaj bespomocno promatrali sa palube.
Godinu dana kasnije, 1848. godine, u vodama na jugu Afrike, nalazio se engleski jedrenjak “Dedalus”. Zapovjednik se McQine nalazio na zapovjednom mostu zabrinuto prateci mracno i olujno nebo, kada mu je pogled privuklo nešto bjelicasto što je plivalo bocno od jedrenjaka. Pomislio je kako tako dugu ribu još nikada nije vidio u ovim vodama, kada je more zapjenilo i iznad površine se pojavila džinovska zmijolika glava razjapljenih vilica u kojoj su blistala tri reda dugih, oštrih zuba cudno zakrivljenih, poput oštrih srpova!

Užas je bila kompletna kada se glava na dugom, mocnom, mišicavom tijelu, s vratom na kome se moglo razabrati nešto nalik grivi, nastavila uzdizati sve više prema palubi. Sada je McQine mogao lijepo vidjeti da su se “u ocnim dupljama mutno crvenile oci bez kapaka” i da ih neman promatra gotovo nezainteresirano. Glava se i dalje uzdizala i uskoro je dosegla visinu vrha jarbola.
I upravo kada je posada pomislila da im je odzvonilo, da ce postati žrtve nemani iz prica koje su toliko puta slušali u luckim krcmama, morska se zmija pocela povlaciti u more. Na kraju je snažno pljusnula, ostavljajuci iza sebe pjenušavi morski vrtlog, koji se bjelasao još dugo nakon što je potpuno išcezla u morskom plavetnilu.
Morska zmija iz voda na jugu Afrike nazvana je Dedalus po jedrenjaku cija ju je posada prva vidjela. Slljedecih desetljeca vidjeli su je mnoge posade na raznim širinama južnog Atlantika i mada je bila zastrašujuceg izgleda i dimenzija, nikada nije nasrnula niti na jedan brod. Dedalus je tako ostao zapamcen više kao atrakcija, nego kao strah i trepet plavih staza što su vodile prema Indiji.

Sudar sa morskom zmijom
Bogata kronika pojavljivanja gigantskih morski stvorenja bilježi i dogadaj koji se odigrao 17. studenog 1861. godine u blizini Kanarskih otoka. Tog je dana posada ratnog broda “Alecton” opazila u moru džinovsku lignju na koju je cak ispalila i nekoliko plotuna. Iako je bila ranjena, lignja je uspjela pobjeci i nestati u morskim dubinama.

Dvadeset godina kasnije, 1881, škotski se brod “Bertie” nalazio oko 140 kilometara duboko u vodama Sjevernog mora. Iznenada, posada je primijetila tri neobicne “grbe” kako paraju površinu mora. Nije se odmah moglo zakljuciti o kakvoj se životinji radi, ali kada se iznad morske površine pojavio dio ogromne ružne glave prekriven necim što je najviše licilo morskim algama, posadi je zastao dah. Nije ni cudo, jer se morsko cudovište ustrijemilo pravo na njihov briod.
Posada “Bertie” panicno je pokušala da izbjegne direkti sudar i otvoreni okršaj, ali je jedan preplašeni mornar u panici poceo da puca. To je još više razjarilo morsko cudovište, koje je svojim ogromnim snažnim zmijolikim tijelom toliko ustalasalo more da je prijetila realna opasnost da se ribarski brod prevrne. Kompletan pribor i oprema za lov ribe u sjevernim vodama naprosto je pometen s pramca, a dva clana posade su teško povrijedena. Na kraju, zapovjednik je morao promijeniti kurs i upraviti brod ka najbližoj luci, ali ih je cak i tada razdražena orijaška morska zmija nastavila da progoni. Tek kada je pala noc, razjareno je cudovište napokon odustalo od potjere i izgubilo se u mracnim vodama Sjevernog mora.

Cudovišna kornjaca
Pri pomisli na morska cudovišta, vecina ljudi u glavi stvori sliku o ogromnim oktopodima ili zmijolikim monstrumima što vrebaju iz mracnih dubina. Medutim, mnogi vjeruju da postoji i drugacija vrsta morskih cudovišta primijecenih u okeanima širom svijeta – gigantske kornjace.
Dok je putovao blizu jugoistocne španjolske obale 1484. godine, Christopher Columbo spazio je nepoznatu ogromnu pojavu. Bilo je to, zapisao je glasoviti moreplovac,"ružno morsko cudovište velicine skoro srednjeg morskog kita, s oklopom slicnim kornjacinim, užasnom glavom poput gigantskog balona, i -dva krila".
Skoro 500 godina kasnije, oktobra mjeseca 1937. godine, jedan je kubanski ribar, takoder, uocio cudovište slicno kornjaci. Životinja je bila zastrašujucih dimenzija: duga preko pedeset metara i teška možda više i od stotinu tona. Na lice mjesta sljedecih su dana stigli prirodnjaci koji su procijenili da je "nepoznati džinovski reptil najmanje 500 godina star".
U martu 1955. godine, covjek zalutao na kolumbijskoj obali, posmatrao je more. Najedanput je ugledao slicnu kreaturu dugu najvjerovatnije cetiri metra. Prema noviskim agencijama, Gabriel Garcia Marquez, dobitnik Nobelove nagrade, je izjavio da je covjek , "vidio veliku žutu kornjacu, ogromne glave i 'napuhanih' ociju koje podsjecaju na velike staklene lopte".

I još jedan svjedok imao je "susret trece vrste" sa cudovišnom kornjacom. Ribar iz Majamija, Bruce Mournier izjavio je da se, dok je ronio u vodama Bahama, susreo oci u oci sa "ogromnom životinjom koja je na ledima imala oklop". Mournier tvrdi da je težila najmanje dvije stotine kilograma, i da je "imala izrazito naprijed izbacenu majmunoliku glavu". Ze svo vrijeme se tromo uvijala, praveci pokrete slicne zmiji.
Ako monstrouzne kornjace uistinu postoje, gdje bi im onda mogla biti "mrijestišta"? Gdje žive i odakle dolaze?
Cudovišta su, navodno, primijecena i na Karibima, i u blizini Kanade, ali i u evropskim morima. Sva tri zemljopisna podrucja imaju jednu zajednicku stvar: leže u vodama kojima struji Golfska morska struja. Zahvaljujuci tom podatku, prirodnjaci su zakljucili da bi vode golfske struje mogle biti njihova prirodna životna sredina i pogodno podrucje za opstanak. Da li je baš tako, teško je potvrditi ali i osporiti. Cekaju se nova svjedocanstva i novi podaci, a nekoliko medunarodnih znanstvenih timova tokom 2002. godine sprovest ce složena istraživanja na mnogim podrucjima Atlantika.

Topovnjaca protiv cudovišta
U godinama koje su oznacile kraj 19. stoljeca, svijet je uzbudivalo novinsko izvješce zapovjednika francuske topovnjace “Lavina”, koji je 1897. i 1898. godine u vijetnamskim vodama doživio niz dramaticnih susreta s nepoznatim morskim monstrumima.
“U srpnju 1897.” - piše kapetan L’grezil - “prvi put smo sreli dvije ogromne životinje cudovišnog izgleda. Bile su dugacke oko 20 metara, a debele izmedu dva i tri metra. Karakteristicno je da te životinje nisu imale ukruceno tijelo kao što to imaju kitovi, nego su se kretale valovito, kao zmije, ali u vertikalnim pokretima. Ispalili smo na njih jedan hitac iz topa na daljinu od 600 metara, ali ih nismo pogodili. Životinje su odmah zaronile, bucno duvajuci i pjeneci morsku površinu. Više se nisu pojavile, ali nam se ucinilo da smo na trenutak vidjeli njihove glave koje su bile vrlo male i ne srazmjerne ogromnim tijelima.

Sedam mjeseci kasnije, 15. veljace 1898. godine, ploveci zaljvom Faici Long, ponovo sam ugledao neobicne morske kreature i naredio da se pripremi pokretni top. S daljine od 300-400 metara ispalili smo nekoliko plotuna i siguran sam da su najmanje dva projektila pogodila jednu od cudovišnih životinja. Tada sam odlucio da je dotucem jednim udarcem pramcem broda, ali je ona bila brža od ‘Lavina’. Krenula je prema obali, ali svaki put kada bi zašla u plicak životinja se vracala što mi je omogucilo da je sustignem i da se uvjerim kakvih je monstruoznih dimenzija. Bila je ocito upanicena i svaki cas je izranjala na površinu, krecuci se valovito. Njenom izranjanju uvijek bi prethodio mlaz pare i vodoskok sitnih morskih kapljica, pracen reskim i prodornim zvižducima.
Životinja je bila siva, s više crnih peraja. Lako smo je slijedili po krugovima od cetiri-pet metara u precniku, koje je na potpuno mirnoj površini mora izazivalo njeno disanje. U jednom sam trenutku pomislio da cu je zakaciti pramcem broda, ali nam je ipak uspjela izmaci. Potjera je trajala oko sat i pol, a onda smo bili prisiljeni da odustanemo, jer se spustila noc.”
Prica o cudovišnim morskim zmijama iz vijetnamskog zaljeva time se ne završava. Sljedecih mjeseci i godina vidale su ih posade mnogih brodova, medu njima i zapovjednik jedne francuske krstarice, koji je 1905. plovio uz vijetnamsku obalu. On je neman opisao ovako:
“Velika glava na snažnom vratu pomolila se iz mora na visini vecoj od dva metra. Licila je na džinovsku glavu kornjace. Zatim se ukazalo sivo peraje dugo najmanje jedan i visoko pola metra. Nije se dugo zadržala iznad vode. Tek toliko da bi znatiželjno osmotrila okolinu. Zatim je nestala u dubinama ostavljajuci iza sebe pjenušavo more...”