Upravo ti tajanstveni nosioci svakojakih znanja cesto se prikazuju kao bica ogromnog rasta i blistavog uma. Takvi su bili drevni egipatski bog Seth, grcki titan Prometej, arapsko bozanstvo Shed el Ben-Ad i mnogi drugi.
Svakako, treba napomeniti da su se neki od legendarnih dzinova, uglavnom pojedinacno, pojavljivali i poslije biblijskog Opceg potopa, za koji danas mnogi znanstvenici vjeruju da je historijska cinjenica a ne biblijska legenda, iako su zbog podsmjehivanja Noahu (Nuh a.s.) kada je odricuci se zemaljskih iskusenja, strpljivo gradio svoju arku - kako se navodi u Kur'anu - bili tesko kaznjeni i naprosto desetkovani.
U najstarijim predanjima europskih naroda, divovi se najcesce vezuju za prethistorijski period megalita. To i nije cudo, jer podizanje megalitskih objekata, kao sto je, recimo, Stonehenge, drevno keltsko svetiste kod Salisburyja, u Engleskoj, gotovo da se ni danas ne moze zamisliti bez ucesca gorostasa izuzetne fizicke snage i spretnosti. Istodobno nas o otkricima njihovih posmrtnih ostataka na europskom tlu izvstava mnogi grcki povjesnicari. Tako u svom djelu "Historija Pomeranije" Micrelijus doslovice kaze: "Kod Kestina su, u Pomeraniji, otkriveni veliki rog, dzinovski mac i kosturi neobicno velikih ljudi..."
Iz istog djela saznajemo da su dzinovi zivjeli i u krajevima koje Micrelijus oznacava imenom Pretpomeranija, a na to navodi i arheolosko otkrice u podrucju Greisvelda gdje su, navodno, otkriveni ljudski kosturi cija je visina dostizala nevjerojatnih - cetiri metra!

Imajuci sve ovo na umu, sasma je normalno da je vecina antickih filozofa i znanstvenika starog doba, iskreno vjerovalo da divovi nisu samo junaci iz njihovih junackih epova, mitova i legendi, vec da su uistinu nekada nastanjivali nase prostore!
Pored toga, ne samo sto je tvrdio da su dzinovi postojali jos u vrijeme cara Joshue, dakle, u 13. stoljecu stare ere, znameniti je rimski historicar Joseph Flavije, iza sebe ostavio i vrlo detaljan opis tih gigantskih covjekolikih stvorenja: "Tijela su im bila ogromna i nezgrapna, a fizionomije su im se razlikovale od obicnih ljudskih bica, tako da je stanovnistvo izbjegavalo da ih posmatra..."

Dosli su s mora
Gotovo osam stoljeca kasnije jedan je grcki historicar - Herodot (oko 481 - oko 425 pr.n.e.) - ostavio zabiljeske o kovacu iz Tegeje, koji je kopajuci bunar, pronasao kostur covjeka dzinovskok rasta, koji je za zivota morao biti visok najmanje - 2,5 metra!
I vecina ranih krscanskih autora, takoder, potvrduju postojanje nekakve divovske rase na nasem planetu. Oni se, pri tome, najesce pozivaju na Svetog Augustina, kome su za vrijeme boravka u Africi, navodno, domoroci pokazali zub i kosti jednoga diva!
Mitovi i legende tajanstvenog naroda Inka, koje su zabiljezili spanjolski misionari nakon osvajanja Juzne Amerike, govore da su se, u vrijeme jednog od suverena Inka, Ahatarca Cusa XII, nekakve horde opakih divova iz nepoznate prekomorske zemlje iskrcale na obalu i na zaprepascenje pucanstva, prodrle u dubinu carstva:
"Dzinovi su bili toliko visoki da su im Indijanci jedva dopirali do koljena. Kosa im je padala na pleca, a lica su im bila glatka i bez brade. Oci su im bile kao manji tanjiri, a neki su od njih preko snaznog tijela nosili zivotinjsko krzno, dok su drugi bili potpuno nagi. Medu njima nije bilo nijedne zene... Dzinovi su se kretali obalskim podrucjem, ostavljajuci iza sebe tuznu pustos, jer je svaki od njih mogao dnevno pojesti koliko pedeset normalnih ljudi!..."
I ne samo to: Cak je i prvi Inka, mudri i tajanstveni Maco Capac, prema drevnom predanju, dosao s mora kako bi lokalna plemena naucio mnogim korisnim znanjima, posebno zemljoradnji i zanatima.
U drugom dijelu svijeta, na Novom Zelandu, jos su i danas aktuelne price o opakom Moi, divu, nalik na noja, visokom preko tri metra, koji je svoje zrtve napadao snaznim nogama. Moa je, prema najcescim kazivanjima, zivio sve do 18. stoljeca.
Na japanskom otocju zadrzalo se vjerovanje u postojanje Ogresa, diva-ljudozdera, o kome govore ne samo japanske legende vec i predanja nekih drugih azijskih naroda. Ogres je bio nezgrapan, ali veoma opasan kolos, izuzetne ruznoce, a u japanskim pricama, tijelo mu je najcesce crveno i plavo i posjeduje slonovske zube!
I u brojnim arapskim usmenim i pisanim predanjima, legendama i pricama iz "Hiljadu i jedne noci", nerjetko se pominju zli dzinovi, a slican je slucaj i sa kineskom, indijskom, slavenskom i mitologijama drugih naroda svijeta. Sudeci, dakle, prema tome, cini se sasma realnim da je nas planet nekada u proslosti nastanjivala neka vrsta dzinovskih covjekolikih stvorenja. Ako prihvatimo tu pretpostavku, sasvim se ozbiljno namece konkretno pitanje: ako su dzinovi vec postojali, zasto pod zemljom ili u stijenju ne otkrivamo njihove posmrtne, fosilizirane ostatke?!
Da li je u proslosti bilo takvih otkrica?!

sto krije Dolina cuda?
Dolina cuda, pustosni kraj nedaleko San Pedra, u Meksiku, iznenada se sredinom 20. stoljeca nasla u sredistu svjetske pozornosti. Bilo je to u vrijeme prvih svemirskih letova i uzbudljivog spustanja americkih astronauta Amstronga, Oldrina i Collinsa na Mjesec, u godinama kada su knjige i televizijski serijali o "drevnim astronautima" i misionarima iz svemira sto su, navodno, u prastarim vremenima posjecivali nas planet, budili i rasplamsavali mastu ljudi sirom svijeta. Najcitaniji autor u svijetu bio je svicarac Erich von Dänicken, a njegove knjige o "bogovima-astronautima" dosezale su milionsku tirazu. U takvom mentalnom ozracju u meksickoj je Dolini Cuda pronadena jedna neobicna gravura: predstavljala je covjekoliko bice odjeveno u - zamislite! - astronautski kombinezon!
Jedna jasno vidljiva antena strsila je iz sredine neobicnog skafandera, a sa strane su se lijepo vidjele nekakve cijevi, koje su, tvrdili su mnogi istrazivaci i mastari, drevnom astronautu obezbjedivale vezu sa - svemirskim brodom!
I dok su znanstvenici javno i bez ustezanja lomila koplja oko toga da li neobicna gravura doista oslikava prahistorijskog misionara iz svemira ili ne, u svijetu je gotovo nezapazeno proslo jedno drugo neobicno otkrice. Meksicki istrazivac Mario Donde, istrazujuci na drugom lokalitetu u Dolini cuda, otkrio je neobicnu, kruznu grobnicu s uspravljenim tijelima peterice odraslih ljudi. Upola mumificirani lesevi bili su pazljivo umotani u nekakvu sinteticku tkaninu, ali to i ne bi iznenadilo meksickog istrazivaca da njihova visina nije bila krajnje zbunjujuca: svih pet tijela bila su gorostasnog rasta, visoka oko dva i pol metra!
Tko su mumificirani dzinovi iz Doline cuda?! U kojem su vremenskom periodu zivjeli?! Kojoj su rasi, narodu i civilizaciji pripadali?!... Tko ih je i zasto, stoljecima prije nego sto se Kolumbo iskrcao na zlo Novog svijeta, ukopao uspravno a ne uobicajno, vodoravno?!...
Iako su se istrazivaci antropolozi trudili, na ova i bezbroj drugih zanimljivih pitanja nikada nisu pronadeni racionalni odgovori. Zagonetka dzinovskih mumificiranih tijela nikada nije razjasnjena. Ili, jeste?!...
Americka i svjetska javnost je ostala uskracena za odgovore, jer je uskoro - tko zna zbog cega(?!) - stavljen embargo na ovaj slucaj. I pored insistiranja novinara, pa cak i onih najupornijih i najuticajniji, pojedinosti o ovom misterioznom otkricu nikada nisu objavljene. Dolina je cuda tako postala bogatija za jos jednu misteriju.

Stanovnici Maunt Shastae
Jednu zanimljivu storiju o, mozda, posljednjem utocistu dzinova na nasem planetu objavio je 22. svibnja 1932. godine ugledni americki list "Los Angeles Times Star". Autor te fascinantne price, koja ce sljedecih decenija biti predmet uzaludnih znanstvenih istrazivanja i zucnih javnih rasprava, bio je Edward Lenser, novinar i istrazivac, znatizeljnik i fantasta, covjek izuzetne popularnosti koji je sredinom proslog stoljeca bio jedan od najcitanijih autora Amerike.
Iz ugodnog kupea putnickog vlaka koji ga je nosio kroz blagu noc do Portlanda, u Oregonu, Edward Lenser je, navodno, iznenada ugledao cudna crvena i zelena svjetla na kalifornijskom dijelu planine Maount Shasta. zeleci da utoli znatizelju, reporter je upitao konduktera o kakvim se to svijetlima radi.
- To Lemurani obavljaju ritual prisjecanja na svoju pradavnu domovinu! - odgovorio je gotovo ravnodusno kondukter.
- Lemurani?! - zacudio se Lenser. - Tko su Lemurani?!...

Covjek u zeljeznickoj uniformi nehajno je odmahnuo rukom:
- To vam je duga prica, dragi gospodine...- a zatim je dodao: - U nju vam ionako malo tko vjeruje...
Tako je, navodno, novinar "Los Angeles Times Stara" zapoceo istragu o najzagonetnijem slucaju u svojoj burnoj karijeri. U nadi da ce doznati nesto vise o misterioznim Lemuranima i njihovim misticnim ceremonijalima, sljedecih je dana otputovao do podnozja Maunt Shastae, gdje je u usamljenom i siromasnom gradicu Vid upoznao nekoliko starijih ljudi, koji su mu povjerili da su, takoder, u ljetnim nocima nerjetko vidali neobicna svjetla u dalekom planinskom masivu. Istodobno je saznao da na jednoj nepristupacnoj planinskoj litici postoji naselje Lemurana do kojeg su mnoge ekspedicije uzaludno pokusavale da dodu, a oni - usamljeni i rijetki pustolovi - koji su se uspjeli probiti do cilja, navodno se vise nikada nisu vratili u gradic Vid.
I planina Maunt Shasta je, poput meksicke Doline uda, prepuna zanimljivih prica i nerjesenih misterija. U njenim kanjonima planinari su vidali, cak isretali Bigfoota, americkog Jetija; izletnicu su dozivljavali nesvakidasnje halucinacije i vidali letece tanjire; susretali neobicne spodobe i dozivljavali fantasticne dozivljaje. U tajanstvenim njedrima Maunt Shaste, upozoravaju americke statistike, nestalo je vise ljudi nego na Sjeverenom polu. Zasto i kako, nikada nije objasnjeno.
Reportaze koje je sa planine Maunt Shasta slao Edward Lenser danima su zabavljale citaoce "Los Angeles Times Stara". No, i pored upornosti, Lenser nije uspio razjasniti storiju koju je cuo u vlaku, a njegovo putovanje, polucilo je jalove rezultate.

Fantasticna vjerovanja
O zagonetnom lemuranskom naselju smjestenom daleko od ociju dokonih znatizeljnika, na nepristupacnim liticama Maunt Shaste najvise je saznao americki astronom, profesor Edgar Loocin Carcin, iako - zamislite - u njemu nikada nije bio. Usamljeno naselje i zivot u njemu, profesor je, navodno, svakodnevno osmatrao pomocu snaznih teleskopa. Tako se ponesto, ipak, saznalo o neobicnim stanovnicima zasigurno najzagonetnije americke planine.
O Lemuranima!
Lemurani su, prema svim kazivanjima, bili dzinovskog stasa: "Visoki i bosi, ljudi plemenitog izgleda i moralnih osobina, s veoma kratko osisanom kosom, odjeveni u besprijekorno cisto rublje..." Rituale sa svjetlecim kuglama, nekim vrstom savrseno izbrusenog kristala, koje su zracile razlicitim bojama i intenzitetom, Lemurani su obavljali u znak sjecanja na svoju davno iscezlu domovinu, hipoteticni prakontinent Lemuriju.
Na planini Maunt Shasta, zivjeli su u osami, stoljecima koristeci "tajnu silu tibetanskih ucitelja" od kojih su naucili tajna znanja uz pomoc kojih su uspjevali da se po volji stapaju s okolinom, dakle, da nestaju, stiteci se od zapadnjaka cudesnom "nevidljivom branom i vremeplovskim poljem". Pricalo se - tko bi krocio u "vremeplovsko polje", zauvijek bi nestajao i pojavljivao se u nekoj drugoj prostorno-vremenskoj dimenziji! O njemu se od tada gubio svaki trag.
Civilizacija Lemurana, uz Atlantidu i Hiperboreju, mozda je najhipoteticnija kultura danasnjice. U vrijeme procvata, kazu zanimljiva predanja, njeni su stanovnici uspjeli da dosegnu fantasticne umne domete. Bili su dzinovskog rasta i nesagledivih moci duhovnosti. Navodno su uspjeli da otkriju mnoge tajne svemira, da kontaktiraju sa kozmickim susjedima pa cak i da se medusobno posjecuju. Ali, desila se katastrofa, Lemurija je potonula u more, a samo mala grupa Lemurana uspjela je naci utociste na Maunt Shastai gdje i danas zivi okruzena "nevidljivom branom i vremepolovskim poljem"!
Ako zanemarimo uzbudljive price o tajanstvenim dzinovima sa Maunt Shastae, koje su godinama zabavljale citaoce "Los Angeles Times Stara", jedna druga americka storija, takoder, dugo nije silazila sa prvih stanica bulevarskog tiska. Rijec je o "Orijasu iz Cardiffa".