Anticka mitologija posebno istice tri tragicne amazonske kraljice - Pentesileju, koju je tokom legendarnog Trojanskog rata ubio grcki junak Ahil; Hipolitu koju je obescastio i ubio Zeusov sin Heraklo (Herkul), i Antiopu, koju je ubio osnivac atenske drzave, legendarni junak Tezej.
Istodobno se cini da se nijedan dogadaj nije dublje usjekao u folklornu memoriju Stare Grcke kao sto je invazija Amazonki na Atiku i njihov rat protiv Helade. Prema drevnim autorima, armija hrabrih, dobro uvjezbanih i nauruzanih zena-ratnika, uspjela se probiti od juznih obala Crnog mora, i stici cak do samog srca Atine, gdje ih je poslije duge i krvave borbe savladao i unistio Tezej.
Vrijeme matrijarhata
Jedno drugo predanje kaze da su Amazonke pod svojom vlascu dugo vremena drzale siroko podrucje Male Azije, pa cak i gradove kao sto su Efes, Izmir, Mirna, Pafos i Sinope, te da su u Efesu podigle jedno od sedam graditeljskih cuda antike, glasoviti Artemidin hram, kojem se sirom Grcke odavala pocast u slavu Artemide, bozice mjeseca, lova, planina i suma, ali i u slavu hrabrih zena-ratnika, koje su svoje zivote polozili u odbrani Troje od grckih agresora.
Legenda se o Amazonkama najcesce pripisuje uspomenama na matrijarhat, sto je, velika zabluda, jer shvatati matrijarhat kao vladavinu zena nad muskarcima, u najmanju je ruku naivno i neozbiljno. U dobu matrijarhata nije se radilo o zamjeni funkcija muskaraca i zena. Pogotovo, ne u vrijeme vodenja ratova ili u podijeli domacih poslova.
Ozbiljniji povjesnicari, koji su se bavili pitanjima razvoja drustva, ovako nesto nikada nisu zastupali. Osnovna karakteristika matrijarhata bila je takozvana "matrilinearita", odnosno odredivanje rodackih veza po majcinoj, a ne po ocevoj liniji, kao i "matrilokacija", koja zahtijeva da muz zivi sa svojom suprugom na teritoriju njenog roda ili plemena!
Kada je rijec o narodnom stvaralastu i literaturi, matrijarhalni motivi mogu se naci u mnogim znamenitim djelima, kao sto su, recimo, njemacka "Pjesma o Hieldebrandtu", u staroperzijskoj bajci o Hrustemu, u zanimljivoj ruskoj pripovjesti o Ilji Muromcu, te u srednjovjekovnim avanturistickim storijama i drugim predanjima gotovo svih naroda svijeta.
Medutim, vecina znanstvenika i istrazivaca danasnjice smatraju da je objasnjenje legende o zenama-ratnicima veoma jednostavno - prvi ga daje glasoviti grcki lijecnik i osnivac znanstvene medicine Hipokrat (460-377 pr.n.e) u svom spisu "O podneblju, vodi i predjelima", a vezano je za Skite, divlja nomadska i ratnicka plemena iz maloazijskih stepa, koja su bila krajnje ratoborna i neprijateljski raspolozena prema svim svojim susjedima.
Njihovi odlucni napadi na susjede, ucinili su da su se mnoga tadasnja plemena povlacila pod njihovim ratnickim pohodima, otvarajuci im prostore prema Europi.
Nemilosrdni Skiti
Grci su Skite upoznali u vrijeme kada su se u sedmom stoljecu prije nove ere pojavili u predjelima oko Crnog mora. Pripadnici ovih plemena bili su niska rasta, duge kose, nabijene misicave muskulature, bez dlaka na licu, s kratkim nogama, ljutita pogleda i nadasve - nemilosrdni. Na svojim ratnim pohodima bojili su lice specijalno priredenim biljnim smjesama, pa je njihov izgled jos vise zastrasivao iznenadene zrtve.
Ako tome dodamo tradicionalnu skitsku odjecu, koja ni po cemu nije licila na grcku musku odjecu, kao i okolnost da su Skiti bili krajnje nepovjerljivi i predostrozni, i da su se uvijek pojavljivali samo na sigurnoj razdaljini od neprijateljskih strijela i kopalja, dakle, na velikom odstojanju, nije cudno da su ih Grci, u prvi mah, smatrali zenama-ratnicama, koje su na poludivljim konjima jurile preko beskrajnih stepa, boreci se zilavo, uporno, do pobjede ili do smrti!
Kada je, s vremenom, uspostavljena veza sa Skitima i pogreska bila ispravljena, legenda je vec bila stvorena i prihvacena u mnogim zemljama i medu mnogim narodima antike. Na isti nacin moglo je nastati i ime rijeke Amazon, jer su i pripadnici vecine divljih plemena koja zive u dubini amazonskih prasuma, takoder, slicnog izgleda kao Skiti. Obnazeni, oniski, misicavi, kratkonogi, ratoborni, dugih kosa, bez dlaka na licu i sa izrazitim potkoznim masnim naslagama. Lako je moguce da je spanjolce zacudilo i ucestvovanje zena u cestim ratnickim pohodima i bitkama, te su iskreno povjerovali da su u Juznoj Americi otkrili plemena Amazonki.
Drugo objasnjenje imena rijeke Amazon najvjerojatnije proistice iz indijanske rijeci "amacunu", koja u jednom dijelu Amazonije oznacava vodu, oblake, buku..., a u drugom znaci "onaj koji prozdire camce", kako se inace nazivaju tsunami valovi, koji nerjetko s plimom krecu uzvodno od oceana i dopiru daleko uz tok najveceg rijecnog sliva na svijetu, plaveci i pustoseci daleke prasumske obale.
Orellanova ekspedicija
Ipak, postoji jos jedno objasnjenje. Iste godine (1541.) kada je spanjolski konkvistador i osvajac blistavog carstva Inka Francisco Pizzaro (1475-1541) umro u Limi, njegov se brat Gonzalo, s golemim trupama i oruzjem, zaputio preko Anda, gdje je 1542. godine zalutao u mocvarne predjele gornje Amazonije. Da bi ekspedicija ostvarila svoje ciljeve i obezbjedila neophodne kolicine hrane za brojnu ekspediciju (oko 4000 ljudi), Gonzalo je izgradio brik (vrsta jedrenjaka) i nalozio odanom oficiru Franciscu de Orellanu da prokrstari podrucjem rijeke Rio Napa.
Plan, medutim, nije uspio, jer su snazne struje Rio Nape odvukle spanjolski brik u rijeku Amazon. Orellana je tako, ni kriv ni duzan, postao prvim Europljaninom, koji se s obronaka Anda spustio do usca Amazona u Atlantski ocean. Kronicar na brodu i svjedok ovog mukotrpnog i dramaticnog putovanja bio je franjevacki misionar Gaspar Caravahal, koji u svom dnevniku na nekoliko mjesta spominje i okrsaje s Amazonkama, divljim zenama-ratnicima, koje su ih napadale za vrijeme neizvjesne plovidbe.
Stotinu godina nakon Orellanovog dramaticnog putovanja niz Amazon, jedna je portugalska ekspedicija prokrstarila zelenim paklom najveceg rijecnog sliva na svijetu. U povratku joj se prikljucio isusovacki svecenik Christobal de Acunna, koji je napisao kroniku "Novo otkrice velike rijeke Amazon" ("Nuevo descubrimento del gran Rio de las Amazonas") u kojoj takoder pominje "divlje i ratoborne Amazonke", ali danas malo tko vjeruje da se odista radilo o plemenima zena-ratnica. Prije ce biti da je bilo rijeci o indiosima, koje su kronicari zbog njihove duge kose i lica bez dlaka pogresno smatrali zenskim ratnicima!
Bez pravih dokaza
Pokusaji da se mit o Amazonkama i znanstveno dokaze, na zalost, nikada nikome do kraja nisu posli za rukom. Jos su stari paganski istrazivaci i arheolozi ukazivali na brojne misteriozne grobnice, nadgrobne humke i trofeje, te na zagonetne svecanosti, misticne ceremonijale i zrtvene obrede, koji su asocirali na davnasnje postojanje nekakvog zagonetnog naroda zena-ratnika, ali istinski (nepobitni) dokazi nikada nisu izbili na vidjelo. Pa cak i danas, nakon arheoloskih iskopavanja u blizini Pokrovke, u Rusiji, gdje je otkriveno drevno naselje i grobnice za koje se tvrdi da je pripadalo plemenu zena-ratnika, mnogi jos uvijek sumnjaju da je uistinu rijec o divljim i nemilosrdnim Amazonkama.
sto se tice Grka, tajanstvene su Amazonke za njihove kipare, pjesnike, mitologe i oratore bile nepresusni izvor inspiracija i oni su toj zanimljivoj storiji dodavali razlicite epizode. Ukratko, mit o zenama-ratnicama mozda vuce korijen iz davnasnjih folklornih sjecanja na jedan period u istoriji covjecanstva kada je drustvo bilo matrijarhalno. Sjecanja na jedan od takvih perioda nalazimo i u djelu "Germanija" rimskog historicara Kornelija Tacita (oko 55 - 120 n.e.), koji je opisivao germanska plemena, cije su zene svoje sinove i muzeve pratile u rat.
