U zoru 30. srpnja 1915. godine njemacka je podmornice U-28 presrela teretni brod “Iberiju”, koji je iz Amerike plovio prema Velikoj Britaniji. Zapovjednik George von Vorstner je izdao zapovjest da se “Iberija” uništi, odnosno da se na nju ispale torpeda.
“Kada su na površinu isplivali dijelovi broda koji je eksplodirao duboko pod vodom, s njim je isplivala i džinovska neman, koju je šest mornara zamjetilo sasma blizu podmornice,” - zabilježio je Von Vorstner u zvanicnom brodskom izvještaju. - “Prije nego što je ranjena, životinja je ponovo zaronila ali su mornari imali vremena da zapaze neke pojedinosti. Bila je duga oko 15 metara, a licila je na velikog krokodila dugacke šiljate glave i imala je cetiri noge nalik živim veslima!”
Izgleda da su, u vrijeme Prvog svjetskog rata, cesta torpediranja i vatreni okršaji na Atlantiku uveliko uznemirili morske nemani. Dvije godine nakon što je posada s njemacke podmornice vidjela “džinovskog morskog krokodila”, izgleda da ga je zapazila i posada britanskog broda “Hillary”, koja je 27. svibnja 1917. krstarila duž škotskih obala. Mornari su, naime, ugledali kako se nešto dugacko ljuljuška na mirnoj vodi. Pomislili su da je rijec o neprijateljskoj podmornici pa je zapovjednik izdao naredenje da se izvrši napad, ali kad su se približili, iz mora je izronila nepoznata životinja cija je glava najviše licila na kravlju.

“To ružno stvorenje nije imalo ni rogove, ni uši” - zapisao je u brodski dnevnik zapovjednik broda “Hillary”. - “Bilo je crno sa svijetlom mrljom medu nozdrvama, baš kao krava. Ocijenili smo da vrat cudovišta ima izmedu tri i pet metara, a da je tijelo koje se naziralo u vodi, vrlo dugacko i krajnje nezgrapno...”
Znanstvenici koji su analizirali ova dva izvješca došli su do zakljucka da bi cudovišta moglo da budu jedna vrst tilosaurusa, reptila koji je živio prije 50-60 milijuna godina.
Kako je to moguci?
Tilosaurus nije izumro, jer je živio na velikoj morskoj dubini, a tamo su se najmanje izmjenili životni uvjeti, smatraju znanstvenici. To i nije tako usamljen slucaj, smatraju oni, navodeci primjer ribe Coelacanthus, za koju su smatrali da je išcezla cak prije 70 milijuna godina. Medutim, 1938. godine na adresu K. Latimera, mladog asistenta u Londonskom prirodnjackom muzeju, stigao je paket neobicnog sadržaja. U njemu je bila riba ulovljena u priobalnim vodama Južne Afrike. Zbunjen njenim izgledom Latimer je zatražio mišljenje dr. G. Smitha, uglednog britanskog ihtiologa. Njegov sud je bio kategorican: to je Coelacanthus !
Cetiri godine kasnije kod Komorskih otoka u ribarskoj se mreži našao još jedan primjerak ove ribe iz paleozijskog doba. Sada više nije bilo nikakve sumnje: dr. Smith je odista identificirao ribu koja nije evoulirala od svog nastanka, istinski živi fosil!
Od 1952. godine do danas ulovljeno je više stotina primjeraka celokanta, uglavnom oko Komorskih otoka i time je definitivno dokazano da je sasma moguce da u našem vremenu u morskim dubinama žive i takozvana “fosilna bica”.

Koliko poznajemo plave dubine?
Covjek je, u to nema sumnje, dosad veoma malo upoznao oceanska prostranstva i njegove tajanstvene stanovnike. To i nije cudo, jer vodene površine zapremaju 71 posto površine našeg planeta ili oko 361 milijun cetvornih kilometara, a ispitan je samo jedan mali dio, i to onaj uz obale. Prosjecna dubina oceana, kako je zabilježeno u pomorskim enciklopedijama je oko 3800, a najveca je dubina 11.034 metra. Zbog toga nam je, željeli mi to priznati ili ne, u pokušajima da koliko-toliko upoznamo neke primjerke morske flore i faune, najcešce pomagala igra slucaja ili stjecaj sretnih okolnosti.
Primjera ima na pretek, a znanstvenici smatraju da more još uvijek krije tajnu mnogih životinjskih vrsta što žive u mracnim dubina na kojima covjek još nije istraživao.

Ozbiljna istraživanja morske flore i faune zapocela su intenzivnije tek nakon pedesetih godina 20. stoljeca, kada je konstruiran i isproban prvi - batiskaf. Godine 1955. dvojica su se odvažnih francuskih pomorskih istraživaca u metalnom batiskafu spustili na fantasticnu dubinu od 3658 metara. Bilo je to u blizini Dakara i taj rekord nije oboren sve do 1960. godine kada su mladi istraživaci, Jacques Picardes i casnik americke mornarice Donald Wash uistinu napravili pravi podvig. U blizini otoka Guama, u Tihom oceanu, oni su se spustili na dubinu od gotovo - 11.000 metara!
Postoji li život u tim fantasticnim dubinama gdje stravicni pritisak melje sve pod sobom?
Istraživaci Instituta za oceanografiju ruske Akademije znanosti, koji posljednjih decenija istražuju najdublje vode Indijskog oceana, sasvim ozbiljno tvrdi: da, nepobitno je dokazano da na oceanskim dubinama izmedu osam i deset tisuca metara postoji - život!
Kakav?
To još treba utvrditi!
Ali, vratim se osnovnoj temi - misterioznim morskim nemanima.

Cudovište protiv spužvara
Novinske su agencije 17. listopada 1977. godine iz Tokija emitovali zanimljivu vijest u kojoj se kaže da je japanski ribarski brod “Zuio Maru”, loveci skuše u vodama Novog Zelanda, izvukao mrtvo tijelo neke misteriozne morske nemani teško više od dvije tone, za koju nitko nije znao što je i kojoj vrsti životinja pripada. Njeno je tijelo bilo dugacko oko deset metara, a imalo je vrlo dugacak vrat i cetir peraje.
- Neki od mornara mislili su da je u pitanju kit, drugi da je rijec o ogromnoj prethistorijskoj kornjaci bez oklopa, dok su se treci šalili govoreci da su ulovili tijelo morskog cudovišta o kojemu govore prastare pomorske sage - izjavio je Mitchieco Jano, funkcioner ribarske kompanije koji se zatekao na brodu.
Nakon što su fotografije i crteži nepoznatog stvorenja ispitani u institutima za morsku biologiju u Japanu, neki su od znanstvenika izjavili da teorija o postojanju morskih cudovišta i nije pretjerana. Oni, naime, smatraju da je životinja, u stvari, morski gmizavac za koga vecina paleontologa vjeruje da je definitivno izumro cak prije 65 milijuna godina. Medutim, neki smatraju da u mnogim krajevima svijeta pleziosaur još uvijek živi i da je u veoma dobrom zdravlju!
Na žalost, prirodnjaci koji su bili spremni da registriraju neobicni ulov, nisu imali drugih dokaza osim snimaka i jednoga komada odsjecene peraje. Posada je japanskog broda, naime, bacila smrdljivu lešinu preko ograde broda, jer se pribojavala da ce s njom zagaditi bogati ulov ribe koju su izvukli toga dana.

Ukoliko je rijec o “živom fosilu” iz porodice pleziosaura, biolozi smatraju da on nikako nije živio usamljen i da na tajanstvenom oceanskom dnu, u blizini Novog Zelanda, živi bar još nekoliko njegovih bliskih srodnika. To ce, možda, uskoro pokazati dalja znanstvena istraživanja u ovom dijelu svijeta.
Inace, da se netko profesionalno bavio prikupljanjem izvješca o videnjima nepoznatih morskih stvorenja vrlo bi brzo došao do zakljucka da u morima svijeta obitavaju monstrumi najrazlicitijih oblika i dimenzija. Potkraj prošlog stoljeca libanonski su dnevnici opširno pisali o jednom takvom cudovištu:
“...Jedna više nego strašna prica stigla nam je iz Palestine. Nikakvih sumnji više ne može biti da tamo, u morski dubinama, žive fantasticne morske nemani, kao što je velika morska zmija i davolska riba, koju - s vremena na vrijeme - vidaju neki moreplovci.
Veoma je teško uvjeriti neke ljude da u toj nevjerojatnoj prici o morskoj zmiji ima istine. Ipak, njihovoj sumnji i podozrivosti suprotstavljamo tvrdnje mnogobrojnih ocevidaca i svjedoka spremnih pod zakletvom svjedociti o postojanju tih morskih cudovišta.
Neman o kojoj je ovdje rijec vidjelo je bar tuce osoba, pa cak i britanski konzul u Bejrutu. U svom službenom izvješcu o trgovini sa Sirijom, u ljeto 1875. godine javlja da je žetva morskih spužvi veoma oskudna i da je to posljedica pojavljivanja jedne užasne nemani, po velicini ravne jednom brodu, a u blizini Bartuna, ispod Libanonskog gorja. Spomenuto je morsko cudovište nanijelo zlo samo jednom mornaru, progutavši ga cijeloga.
Sudeci po svjedocenju ostalih ronilaca, iskusnih lovaca na morske spužve, koji su bili s njim, medu njima je poslije nesrece, zavladao takav strah da se više nitko ne usuduje zaroniti...”

Napad na svjetionik
Krenimo sada malo dalje od voda Bliskog i Srednjeg istoka. Zaplovimo preko Indijskog oceana prema Pacifiku. Zaustavio se u Južnom kineskom moru, u tajanstvenim i opasnim vodama Celebeskog i Sulu mora. Evo nas, dakle, na Filipinima.
U mornarskim se krcmama glavnog grada te otocne zemlje, u Manili, još od dolaska španjolskih osvajaca, a i mnogo prije, uz omamljujuce crveno vino ili žestoku domacu rakiju, najviše prepricavaju uzbudljivi doživljaji vještih filipinskih moreplovaca, gusara i iskusnih ribara. To i nije nikakvo cudo, jer mora koja zapljuskuju Filipinsko otocje oduvijek su bila opaka i svake godine odnosila svoj krvavi danak. I danas, tamo, bestraga nestaju ribarski brodovi, škune i krhki jedrenjaci. More na tim prostorima ima nepredvidljivu cud, a iznenadni tajfuni i tcunami iza sebe ostavljaju pravu pustoš, ali i dirljiva svjedocanstva rijetkih sretnika, kojima uspje da se spase.
Kada sam u jesen 1974. godine boravio na Filipinskom otocju, istražujuci domete tamošnjih narodnih iscijeljitelja o cijim su se uspjesima u Europi pricale fantasticne price, zabilježio sam uzbudljivu storiju, koja se odigrala na jednom usamljenom svjetioniku u moru Sulu. Za vrijeme nevremena, 14. travnja 1926. godine, razbješnjelo je more pred sami ulaz u svjetionik izbacilo ogromnog polipa koji je snažnim kracima porazbijao sva stakla na gradevini i ubio dvojicu svjetionicara. Nakon teškog i dramaticnog okršaja, treci svjetionicar, izvjesni Francisco Jerena, uspio je, nakon tko zna koliko ispaljenih hitaca, ubiti strašnu morsku neman.

Britanski pisac i moreplovac Eranck Bullen nalazio se na jednom kitolovcu, negdje na izlasku iz Malajskog tjesnaca, kada je prisustvovao nevjerojatnoj borbi izmedu ogromnog kita i džinovskog cefalopoda, ciji su kraci uspjeli potpuno obaviti tijelo najveceg sisara na našem planetu.
“Ogromni je kit vodio ogorcenu i smrtonosnu igru s gigantskim lignjem, gotovo isto toliko velikim kao što je i on sam, koji ga je - kako nam se cinilo - potpuno opleo svojim neizmjerno snažnim pipcima. Kitova je glava podsjecala na pravu mrežu zapletenih snažnih krakova. Mislim da je to bilo sasma prirodno, jer je kit vilicama držao tijelo mekušca nastojeci da ga pregrize na dvoje i tako završi borbu.
Postranice od valjkaste glave kita, vidio sam glavu ružnog gigantskog lignja koja mi se cinila kao vizija fantasticnog sna. Koliko je meni bilo moguce prosuditi, ona je imala dimenzije naših velikih bacava od 1590 litara, a možda i više. Oci su joj bile neobicno velike, a njihovo crnilo, u kontrastu s olovnom bjelinom glave, cinilo ih je još strašnijim i upadljivijim. Imale su najmanje jednu stopu promjera i u tim strašnim okolnostima borbe na život i smrt, djelovale su tako sablasno da se covjeku naprosto ježila koža.
Cijela je okolina vrvjela od krvolocnih morskih pasa koji su se, kao hijene oko lava, spremali sudjelovati u gozbi. Izgledalo je kao da cekaju skoru kitovu smrt...”

Strah i trepet južnih mora
Teško je, medutim, prihvatiti Bullenovu tvrdnju da je strašni krakati monstrum mogao biti velik koliko i kit, jer znanost još uvijek nema pravih dokaza da tako ogromno stvorenje odista i - postoji. Pa ipak, cak i ovaj polip, dugacak tridesetak metara, izgleda kao kepec u poredenju s onim cije je mrtvo tijelo 1896. godine otkrio lijecnik D. Web s Floride.
Doktor Web ne samo što je bio lijecnik, vec i predsjednik lokalnog znanstvenog društva, strastveni istraživac i prirodnjak tako da se njegovom izvješcu može vjerovati. Šetajuci obalom, nekih desetak milja od grada St. Augustinea, on je naišao na lešinu ogromnog cefalopoda, kojeg je identificirao kao džinovskog oktopoda.
U zanimljivom tekstu kojeg je tih dana prvi objavio “New York Herald”, a kasnije prenijeli mnogi svjetski listovi, dr. Web detaljno opisuje svoj nalaz, opisujuci ga kao “stvorenje cija je glava bila gotovo uništena i na kome su se mogli razaznati samo dva ogromna kraka”. Ali, težina tijela i onog što je ostalo od glave, iznosilo je cak - sedam tona!
Iz ovih oskudnih podataka suvremeni su znanstvenici, ipak, uspjeli rekonstruirati velicinu floridskog oktopoda. Ukoliko je njegovih osam krakova bar približno bilo proporcionalno veliko kao što je kod ostalih njegovih srodnika, zakljucili su oni, onda je ovo morsko cudovište imalo krakove dugacke najmanje pola metra u precniku! Kada bi takav oktopod raširio svoje zastrašujuce pipke u vidu zvijezde, onda bi rastojanje izmedu vrha jednog i vrha drugog kraka iznosila, ništa manje, nego - šezdeset metara!
Fantasticno!

Najveci primjerak iz porodice cefalopoda (Architeutihis), cije su dimenzije tocno izmjerene od strane pedantnih znanstvenika, jeste džinovski polip , cije je mrtvo tijelo pronaden na jednoj novozelandskoj plaža i cija je ukupna dužina s ispruženim smrtonosnim pipcima iznosila nešto više od - osamnaest metara!
Cefalopodi cudovišnih dimenzija, dakle, zaista postoje. O njihovim krvavim orgijanjima u mnogim morima i oceanima, o napadima na ribarske camce, splavove ocajnih brodolomaca ili na kitove, koji su im i najveci prirodni neprijatelji, iz godine u godinu, sve više doznajemo. To su dramaticne, nerjetko i potresne price, u koje je teško povjerovati. Pa ipak, one su najcešce - istinite!