Prema sturim podacima objavljenim u Pekingu, u Hubeju je zivjelo najmanje 300 ljudi, koji su se sreli s cudnim ljudskim kreaturama. Koliko je u tim neobicnim izvjescima bilo istine?
Divlji ljudi iz Hubeja
Na ovo pitanje, potrazio sam odgovor kod uglednog kineskog znanstvenika Tczoua Guoshinga, istrazivaca Muzeja prirodne historije u Pekingu, koji je vec nekoliko puta bio u ekspedicijama, sto su pod visokim okriljem kineske Akademije znanosti, boravile u divljim predjelima provincije Hubej.
- Ne, ne vjerujem da se radi o divljim ljudima. U pitanju je, mozda, neka rijetka vrsta kratkorepih majmuna - odgovorio je kratko profesor Guoshing i potsjetio me na zanimljivu cinjenicu. S obzirom na to da Kinezi vrlo brizljivo biljeze kroniku svih pojava vezanih uz prirodu, i u ovom su slucaju okrenuli knjige i pronasli da se jos od dinastije Tang, u 7. stoljecu, makar jednom u stotinu godina, pojavljuju podaci o neobicnom stvorenju za koje se kasnije ispostavlja da je bio majmun.
Ipak, seljaci iz Hubeja vjeruju u postojanje divljih ljudi. O njima govori narodno stvaralastvo, a jedno predanje za koje vecina Hubejaca duboko vjeruju da je istinito, govori o tome kako je prije nekoliko decenija divlji covjek sisao s nepristupacnih vrleti i s jednog pasnjaka kidnapirao neku sirotu cobanicu. Selo je organiziralo hajku, ali nije naslo ni snjeznog covjeka, a niti mladu seljanku. Napokon, kada je dogadaj poceo padati u zaborav, poslije dvije-tri godine, u selu se pojavila nesretna cobanica i sa sobom donijela musko dijete neobicna izgleda. Ispricala je sve detalje svog tragicnog dozivljaja, a za dijete je priznala da mu je otac niko drugi nego - jeti!
Znanstvenici koji su proucavali neobicno musko dijete nisu mogli potvrditi pricu, ali je nisu ni demantirali, a kako je uskoro sirota zena skrenula s uma, ova nevjerojatna storija nikada do kraja nije sasvim razjasnjena.
Kineska je Akademija znanosti od 1976. godine primila preko 150 obavijesti o videnjima snjeznog covjeka, a posebno su zanimljiva dva slucaja: 32-godisnja je seljanka Gong Julan ispricala da je kosila travu kada je ugledala divljeg covjeka kako se polako krece prema nekom stablu u blizini. Bio je visok i hodao je uspravno, a tijelo mu je bilo prekriveno gustom dlakom. Imao je dugu kosu koja mu je padala do ramena. Prislonio se uz stablo i dugo cesao.
Znanstvenici koji su provjeravali istinitost ovog slucaja , odista su na stablu - na 130, 180 i 200 centimetara iznad zemlje, sto je odgovaralo visini struka, ramena i glave jetija - nasli sive i smede dlake duge od 3 do 6 centimetara. Analizom u znanstvenim laboratorijama u Pekingu doslo se do nedvojbenog zakljucka da su dlake u osnovi iste strukture i sastava kao kod primata, te da se znacajno razlikuju od medvjedih!
Drugi je slucaj jos zanimljiviji: jedne noci u svibnju 1976. godine, dok su se pustom cestom vozila sestorica clanova partijskog komiteta lokalne sumarije, pred njihovo vozilo je iskrslo neobicno divlje stvorenje. Bilo je visine normalnog covjeka, kretalo se uspravno, na dvije noge, a tijelo mu je bilo prekriveno crvenkasto-smedom dlakom. Istrazna komisija je temeljito preslusala svu sestoricu ocevidaca, koji su tvrdili da u pitanju nije bio medvjed niti majmun. Jedino je ih je lice cudne spodobe podsjecalo na gorilu!
Uzbudljiva svjedočanstva
Za vrijeme mog drugog boravka u carstvu jetija, kada sam 1989. godine predvodio novinarsku-istrazivacku ekspediciju u Kashmir, Nepal, Tibet i Sikkim, jedan od nasih zadataka bilo je istraziti najaktuelnija izvjesca o pojavama snjeznog covjeka. Predvodeni dvojicom vodica, sherpasa, mjesec i pol dana smo se kretali snjeznim vrletima Karakoruma i Himalaje, ali smo jedino u Namche Bazaru, 260 kilometara udaljenom od Kathmandua, saznali da je jeti ponovo viden. Pojavio se na mjestu zvanom March, na nadmorskoj visini oko pet tisuca metara, gdje je napao stado jakova, a svjedoci koji su to posmatrali, tvrdili su da je himalajska goveda ubijao jednim zahvatom, zavrnuvsi im vratovima, kao da se radilo o srndacima a ne o snaznim jakovima!
Na mjesto dogadaja izasla je i nepalska policija, koja je potvrdila da je registrirala otiske ruku i nogu nepoznatog napadaca. Radilo se o odraslom jetiju, visokom preko dva metra. Otisak njegove ruke bio je dug 27, a sirok 10 centimetara, dok su stopala imala dimenzije 40 sa 12 centimetara.
Istrazujuci ovaj slucaj, stigli smo i do budistickog samostana Pangboche, u kome su nam gostoprimljive lame pokazale navodni jetijev skalp, star oko 350 godina. Dobro ocuvani skalp bio je odrezan simetricno, iznad usiju. Unutrasnja strana bila je sasvim glatka i cjelovita, bez savova ili deformacija. Kozno je tkivo djelovalo kao da je poteklo od naborane koze, a debljina mu je bila oko tri milimetra, sto je dokazivalo da ne potjece od jaka ili neke himalajske divlje zivotinje !
Vraticemo se jos ovom skalpu. Recimo da medu Nepalcima, a osobito medu sherpasima, koji zive visoko u planinama, kruzi bezbroj uzbudljivih prica o jetiju. U budistickom samostanu Tjangbocheu, u sjenci Mount Everesta, culi smo nevjerojatnu pricu kako, s vremena na vrijeme, jedan jeti navraca u samostanski vrt !
Inace, svake godine u Kathmandu stizu zivopisni opisi o napadima jetija. Lakhpa Domani, djevojka iz himalajskog sela Machherma, opisala je sto je dozivjela dok je napasala jakove. Prvo je zacula prodoran sum, a kada se okrenula suocila se s golemim majmunolikim stvorom krupnih ociju i izbocenih vilica. Bio je obrastao crnom i crvenosmedom dlakom. I sam iznenaden situacijom, zgrabio je djevojku i ponio je ka obliznjem potoku, ali ga je njena vriska zbunila pa ju je ispustio. Potom se ustrijemio na dva jaka; jednog je ubio udarcima, a drugog je scepao za rogove i vjestim zahvatom - slomio mu vrat. O citavom slucaju obavjestena je mjesna policija, koja je - otkrivsi jetijeve tragove i pregledavsi ubijene jakove - potvrdila djevojcinu pricu.
Kao i mnogi drugi istrazivaci i znanstvenici, Arthur C. Clarke smatra da se dokazi o postojanju jetija mogu svrstati u tri glavne skupine: otiske stopala u blatu i snijegu, svjedocanstva ocevidaca i fizicke dokaze, kao sto su nadene kosti, dlake, koza, izmet...
