Vrijeme dogadaja: osmo stoljece prije nase ere. Mjesto: obale talijanske rijeke Tibar. Glavne licnosti: blizanci po imenu Romul i Rem. Sve ostalo je vec odavno poznato. Da ne bi postali nasljednici rimske krune, njihov djed, kaze mozda najpoznatija legenda na svijetu, zli i pokvareni imperator, nareduje da se Romul i Rem pogube!
Saznavsi za tu strasnu odluku, sirota majka cini sto je u tim okolnostima mogla da ucini: svoje blizance stavlja u pletenu korpu, i prepustajuci ih sudbini, pusta ih niz rijeku Tibar. Zahvaljujuci rijecnoj matici, korpa je plutala sve dok je na jednom sprudu nije pronasla brizna vucica, koja je zahvaljujuci majcinskim instiktima, pregladnjele malisane podojila, a zatim odnijela u svoj usamljeni brlog i othranila. Kada su odrasli, kaze legenda, Romul i Rem su osnovali najblistaviji grad antike - Rim!

Nepouzdana statistika
Od tada pa do danas mnogi istrazivaci i znanstvenici pokusavaju odgovoriti na jednu misteriju: postoje li uistinu divlja djeca?! Djeca koju su othranilie i odgojile divlje zvijeri?!
Poznati francuski publicista L. Malsones tvrdi da su divlja djeca neosporna cinjenica. Ona ne postoje samo u egzoticnim i antickim legendama. Ona egzistiraju i danas. I ne samo u dzunglama Afrike, Azije i Juzne Amerike. Ima ih i u Europi. Doduse, u mnogim slucajevima njih ne odgajaju samo vucice, vec i majmuni, medvjedi, pa cak i leopardi, a poznati su i slucajevi gdje su roditelje zamijenili psi ili kojoti, kao u slucaju americkog nacionalnog junaka Pecossa Billa!
Malsones tvrdi da su u raznim krajevima svijeta - od 1344. godine do zakljucivanja prvog izdanja svoje zanimljive knjige "Divlja djeca" - pronadena 53 divlja djeteta, a od tada do danas, koliko nam je poznato, otkriveno ih je jos nekoliko.
Najnoviji slucajevi zabiljezeni su u Indiji. Sredinom maja 2001. godine, svjetske novinske agencije javile su iz New Delhia dvije gotovo senzacionalne vijesti. Prva se odnosi na djecaka Sudama Pradama, koji je kao 12-godisnji djecak, nestao u dzungli dok je sakupljao drva za ogrev. Dogadaj se odigrao 1990. godine i rodaci kod kojih je Sudam zivio bili su ubijedeni da je mrtav. U aprilu 2001. godine, medutim, indijski su seljaci prijavili lokalnoj policiji da su u dzungli, u grupi divljih primata koji su skakali s drveta na drvo, primijetili obnazeno kosmato stvorenje nalik divljem covjeku. Organizirana hajka urodila je plodom - u rukama policije nasao se divljak, zbunjen i preplasen. Umjesto rijeci ispustao je neartikulirane glasove. No, nije bilo sumnje da se radi o mladicu koji je odrasto medu divljim zivotinjama, daleko od ljudi i civilizacije.
Zahvaljuci obimnoj policijskoj i novinarskoj istrazi, nakon tridesetak dana, ustanovljen je identitet divljeg mladica. Otac davno otpisanog i vec prezaljenog Sudama Pradama prepoznao je svog sina, a kako su pisale lokalne novine, i on je prepoznao neke clanove porodice i svoj dom, ali nije uspio komunicirati s njima, jer je potpuno zaboravio jezik!

Panika u New Delhiju
Drugi slucaj je mnogo zanimljiviji, pa je stoga za vrlo kratko vrijeme postao udarna tema informativnih radio-televizijskih emisija, bulevarske stampe i svjetskih tabloida. Sredinom maja 2001. iz indijskog glavnog grada, novinari su javljali da indijska policija nema dovoljno vozila kojima bi intervenirala na svim mjestima odakle stizu panicne dojave o susretima sa supersnaznim covjekom-majmunom, koji je izazvao nezabiljezenu paniku i histeriju u New Delhiju i njegovim prigradskim naseljima.
Posljednja zrtva tog cudovisnog stvorenja bila je trudnica koja je poginula dok je pokusavala pobjeci, jer su susjedi poceli vristati da se priblizava covjek-majmun. Prezivjeli ocevici ispricali su policiji da je rijec o bicu obraslom gustom dlakom, visokom izmedu 135 i 185 centimetara, s ostrim metalnim noktima, kacigom na glavi i raznim zavojima. The Times of India poveo je novinarsku istragu i ustanovio da su na tijelima mnogih ljudi, koje je napastvovao divlji covjek, ostale neobicne ozljede. Neimenovani policajac otkrio je novinarima lista The Statesman sumnju da se mozebit radi o skupini maskiranih ljudi koji teroriziraju neuke ljude, a zamjenik sefa policije u Istocnom Delhiju, Manoi Kumar Lal, izrazio je svoju bojazan da bi medu stanovnistvom moglo doci do tragicne histerije.
To raspolozenje najdrasticnije je osjetio lutajuci dugokosi jogin Jamir koji je tumarao ulicama kada je na njega nevjerojatnom silinom nasrnula razjarena rulja, brutalno ga premlatila i predala policiji vjerujuci da su uhvatili opakog covjeka-majmuna.

Panika se siri a policija priznaje da je potpuno neuspjesna u lovu na tajanstvenog divljeg covjeka, koji je samo u jednoj noci, navodno, viden na 50 razlicitih mjesta u glavnom gradu Indije. Policajac Suresh Roy, izjavio je novinarima kako je potvrdeno 12 napada u smao jednoj noci, cime je ukupni broj napada na ljude premasio 65. Vecina prepada grozomornog divljeg stvorenja odigrala se u New Delhiju, Ghaziabadu i Noidi. Poricuci da je policija dobila naredbu da puca cim vidi monstruma, Suresh Roy navodi da su lijecnici prema ozljedama zrtava dosli do zakljucka da opaki napadac nije ni zivotinja, a ni covjek!
Bez obzira hoce li indijska policija ikada otkriti da se iza identiteta nasrtljivog i opasnog covjeka-majmuna krije neki mastoviti psihopata ili ce potvrditi da je rijec o divljem covjeku, daleko najpoznatije price o divljim djecacima, koji su odrasli u dzungli, medu divljim zivotinjama, svakako su one o Tarzanu i djecaku Mogliju, glavnom junaku jedne od najcitanijih knjiga svijeta - "Knjige o dzungli", engleskog knjizevnika i nobelovca Rudyarda Kiplinga (1865-1936). Kako se o njima, njihovom nastanku i njihovim uzbudljivim avanturama, gotovo sve zna, necemo se mnogo baviti njihovim interesantnim biografijama.
Ispricat cemo vam neke druge, u nas manje poznate autenticne price...

Poput vucijih mladunaca
Zahvaljujuci jednom misionaru evangelisticke crkve, sveceniku indijskog podrijetla A. L. Singhu, koji je u London 1920. godine poslao detaljno izvjesce, svijet je saznao za potresnu sudbinu dvoje napustene indijske djece, koje je - zajedno sa svojim mladuncima - odgajala jedna vucica.
Boraveci u tihom i egzoticnom Midnapuru, engleski je misionar saznao da se u blizini tog gradica okrzenog nepreglednim dzunglama, s vremena na vrijeme, u pratnji vucice pojavljuje i dvoje malih covjekolikih stvorenja, sjajnih i preplasenih ociju, koji svojim pojavama plase seljake i napadaju stoku. A. L. Singh je organizirao hajku i uskoro otkrio njihovu jazbinu. Vucica je ubijena na licu mjesta a u brlogu, zajedno s dva vucja mladunca, pronadene su i dvije divlje djevojcice - osmogodisnja Kamela i 18-mjesecna Amela!
Gotovo izbezumljene od straha sirote djevojcice, koje su prezivjele tesku traumu organizirane hajke i bile svjedocima uzasne smrti njihove "majke" vucice, odvedene su u jedno midnapursko sirotiste gdje su dugo vremena, pod ocitim stresom, odbijale hranu, ponasajuci se prema ljudima poput vucijih mladunaca - divlje i s nepovjerenjem!
Kamela i Amela nisu umjele da stoje na nogama, ali su bile veoma brze kada bi trcale cetveronoske; nisu naucile da spavaju u postelji, vec su se jedna uz drugu privijale i tako spavale; nisu naucile da se smiju niti da govore, a u prisustvu ljudi najcesce bi prijeteci rezale i ispustale ljutite neartikulirane glasove. Divlje djevojcice su imale izvanredno razvijena cula mirisa i sluha; pokazivale su panican strah od vatre; izbjegavale su zatvorene prostorije i bezbroj su puta poksale bjezati kako bi se domogle slobode!

Njihov jelovnik bio je krajnje siromasan i jednolican: iskljucivo su pile mlijeko i jele sirovo meso, ali je Kamela s vremenom pocela da jede i kasu spravljenu od rize i zitarica. Kada je godinu dana nakon hvatanja Amela umrla, Kamela je skoro pune dvije godine neutjesno tugovala i plakala. No, okruzena paznjom sestara misionarki, divlja je devojcica u sirotistu zivjela jos sedam godina i za to vrijeme naucila da se krece uspravno, da nosi odjecu, da jede kuhanu hranu i da s mnogo manje straha komunicira s ljudima. Cak je naucila i oko pedeset engleskih rijeci, koje je koristila u svakodnevnom zivotu. Umrla je sa sesnaest godina, ali je njena mentalna zrelost - kako su znanstvenici ustanovili - bila zapanjujuce niska, na razini trogodisnjeg djeteta!

Divlji djecak iz Francuske
Nista manje potresna nije ni prica o Victoru, divljem djecaku iz Avignona. On je, kazu ljetopisi, davne 1799. godine bio senzacija o kojoj se raspravljalo i na francuskom dvoru. Pronaden je u dubokim i neistrazenim sumama juzne Francuske i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proucavali europski znanstvenici. No, ni s Victorom nije islo bas lako i bez poteskoca. Ubrzo nakon hvatanja, uspio je da izmakne paznji svojih cuvara i ponovo netragom nestane. Sljedecih se sest mjeseci krio u sumama Avignona, uspjesno izbjegavajuci organizirane potjere i policijske zasjede. Uhvacen je u blizini sela St. Servena, u trenucima kada je onemocao od stalnog skrivanja, progona i gladi, tragao za hranom.
Nitko nikada nije saznao koliko je Victor dugo bio prepusten surovoj divljini, ali se moglo zakljuciti da je tamo odrastao i stekao zivotinjske instikte. Preko vrata je imao dugu i opasnu brazgotinu, pa su francuski znanstvenici zakljucili da je, najvjerojatnije, jos kao malo dijete u polumrtvom stanju ostavljen u sumi kako bi izdahnuo.
Kada je uhvacen mogao je imati izmedu 11 i 12 godina i bio je visok oko 140 centimetara. Njegovo mrsavo, ogrubjelo divlje lice neprekidno se grcilo, a svaki cas je trljao oci i opasno skrgutao snaznim zubima. Nije mogao da miruje na jednom mjestu, pa se u prostoriji kretao tamo-amo, poput kakve zarobljene zvijeri. Nije podnosio nicije drustvo i svojim je ostrim zubima ujedao svakog tko bi mu se priblizio.
Victor nikada nije zaplakao, a njegovo lice bilo je bezizrazajno - nikada nije odavalo unutarnje raspolozenje. Volio se kretati nag, nije podnosio nikavu odjecu, niti je zelio da spava na krevetu ili na posteljini. Nije znao da govori, niti je hranu prepoznavao po izgledu. Jeo bi tek posto bi dobro onjusio ono sto je pred njega stavljeno.
Prvih su se mjeseci o divljem djecaku brinuli sluzbenici seoske uprave u Svetom Sernenu, ali kako se vijest o Victorovom hvatanju brzo procula Francuskom, grupa pariskih znanstvenika uputila je vlastima zvanicni zahtjev da se "divlji djecak iz Avignona" obavezno prebaci u neku znanstvenu instituciju u kojoj bi se mogao podvrgnuti razlicitim testovima i detaljnim proucavanjima. Uskoro se to i dogodilo.

Smrt u usamljenosti
Kako nije govorio, siroti Victor je dospio u Nacionalni institut za gluhonijeme, a zadatak da o njemu skrbi dobio je doktor Jean-Marck Hutar, osjecajan i plemenit znanstvenik, koji se, kazu, o Victoru brinuo kao o vlastitom sinu!
Sljedecih godina, divlji je djecak izrastao u stasitog mladica. Dr. Hutar ga je naucio "lijepom ponasanju", ali ga nikada do kraja nije uspio ukrotiti i prevaspitati. Naucio ga je da se odjeva, da se redovno kupa i odrzava higijenu tijela, da spava na krevetu, da se sluzi priborom za jelo i da jede istu hranu koju su u to vrijeme jeli i njegovi francuski vrsnjaci. To je dalo povoljne rezultate. Victor je nakon nekoliko godina cak poceo pokazivati interesovanje i za drustveni zivot, ali se ubrzo povukao u osamu, jer se nije mogao navici na ceste zlobne primjedbe ljudi sa kojima se sretao.
Zahvaljujuci plemenitom dr. Hutaru, Victor je naucio i da pise, ali nikada nije naucio tecno da govori. Doduse, znao je izgovarati mnoge rijeci, ali nikada do kraja nije uspjevao sastavljati recenice u osmisljene jezicke forme.
Zasto?
Na to pitanje dugo vremena nitko nije znao pravi odgovor. Tek u novije vrijeme znanstvenici su dosli do jedinstvenoig stava:
- Svako dijete govor mora savladati prije svoje cetvrte godine - smatra Burton Vajat, glasoviti americki strucnjak za razvoj djeteta na sveucilistu Harvard. - Ako ga do tada ne uspije savladati, pouzdano se moze tvrditi da ga nikada nece tecno govoriti!
Da li je to znacilo da je Victor bio odbacen prije svoje cetvrte godine i da je u divljini, medu divljim zivotinjama, proveo najmanje sedam-osam godina?
Drevne francuske kronike kazu da je Victor umro usamljen, u domu umirovljenog dr. Jean-Marck Hutara i da nikada nije odgovorio na ovo pitanje. Iza sebe je ostavio i mnoge druge zagonetke. Medu njima i onu, mozda najznacajniju - tko su bili njegovi roditelji, pod kakvim su ga okolnostima odbacili i koje su divlje zivotinje preuzele roditeljsku skrb nad "divljim djetetom iz Avignona"?!