Mjesto gdje se ðavoli igraju

Pogaðate, Henry Grys je boravio u sibirskim prostranstvima, na samoj granici prema Mongoliji, gdje se prostire nepregledno Bajkalsko jezero!
Bajkalsko je jezero, zapravo, gigantski procjep u zemlji i staro je oko 125 milijuna godina. Njegova velicina je gotovo nezamisliva: 33.000 cetvornih kilometara, dubina 1522 metra, a nadmorska visina 462 metra. Svi se znanstvenici svijeta slazu da je jezero sa svojim mocvarama savrseno za istrazivanje prahistorije. I upravo je tu, u mocvarnom podnozju brda Barguzinski, ekspedicija ruskih geologa, koji su tragali za nalazistima ruda, otkrila svjeze tragove pretpovjesnih saurusa. Geolozi su otkrili jos nesto. U pecinama iznad sela Bajkalskoj, pronadeni su materijalni dokazi da se upravo tu, prvi put u povijesti, okupila ljudska vrsta kako bi pokusala zivjeti zajedno, u prvom zajednickom naselju. To su selo, prije mnogo godina, stanovnici iznenada napustili, a kasnije cemo vidjeti i zasto.
“Oblast u kojoj su pronadeni ostaci prijepovjesnog naselja”, zabiljezio je Henry Grys, “zvala se Sevenga i zasigurno je najsuroviji i najnepristupacniji kraj na nasem planetu. Mozda i zato sto nitko nikada nije imao valjan razlog da se uputi u to divlje podrucje na kraju svijeta, starosjedioci su mu za svoj racun dali ime ‘Shaman Raj’, sto u lokalnom govoru znaci ‘ðavolje dvoriste’ ili ‘mjesto gdje se ðavoli igraju’.
I eto, bas u tom kraju, koji je tisucama godina bio izoliran, pojavio se dinosaurus. Cak znamo da je i biljojed, jer je, dok se udaljavao sporim i nesigurnim hodom, zvakao travu koju je upravo iscupao iz blatne mocvare. Vrijedi pomenuti jos jedan dogadaj. Selo su Bajkalskoj stanovnici napustili zato sto se, navodno, odjednom pojavila ‘dzinovska zivotinja’, prozdrljiva mesozderka(!), koja je rastrgla sve pse, a prije nego sto je nestala, ubila je i jednog covjeka. Iz opisa koji su nam ostali iz tog dramaticnog doba, ocigledno je: dzinovska zivotinja nije mogla biti nista drugo nego dinosaurus zarobljen u ðavoljem dvoristu!
Istina je, mozda, jos nevjerojatnija: dinosaurusi su u ovoj oblasti zivjeli prije 110 milijuna godina, kad je jezero bilo staro jedva 15 milijuna godina. Svjezi tragovi dinosaurusa, koje su snimili ruski geolozi, medutim, nepobitno dokazuju da oni i danas tu zive i da nije rijec o usamljenom reptilu, vec o krdu prezivjelih dinosaurusa!

Susret s dinosaurusom
Snimljeni otisci su raznoliki. Tu je najvise otisaka sapa s tri prsta, sirokih najmanje 17 centimetara. Ali, ima i manjih otisaka sto kazuje da je preko mocvarnog blata prosao odrastao par dinosaurusa sa svojim potomstvom.
Nasao sam jednog od dvojice ribara koji su sopstvenim ocima vidjeli dinosaurusa. Prica je jednostavna: padao je mrak kada se iz mocvare zaculo zvonko sljapanje. Naspram ljubicastog neba, ribari su uskoro ugledali obrise gorostasne nemani:
- Mogao je biti visok sest, a dugacak oko 25 metara - ispricao je ribar Ivan Cerdas. - Nalazili smo se stotinjak metara od njega kada smo shvatili da nam se priblizava. Kretao se polako, cupao korov i, da bi lakse hodao, pomagao se repom, podizuci sa strane goleme kolicine blata. Kad bolje razmislim, mogao je biti i sasma miroljubiv i bezopasan. Ali u tom trenutku takva pitanja sebi nismo postavljali. Uhvatila nas je panika i mi smo pobjegli, ostavivsi camac i cjelokupni pribor.

Drugi ocevidac, Dorzi Mancarov, imao je jos jedan susret s bajkalskim cdovistem. Tada je u mocvarama lovio sa sinom Sajanom, kojeg je uzasni dozivlja do te mjere sokirao da je naprasno osijedio...”
Henry Grys nije imao srece da se i sam na Bajkalskom jezeru sretne sa prahistorijskim nemanima, ali se prije odlaska iz Rusije, u Kalanjinu susreo s glasovitim geologom, profesorom Aleksejom Zolotovim:
- Siguran sam da su svjedoci, koji tvrde da su vidjeli dinosaurusa, govorili istinu - smatra Zolotov. - Ocigledno je i da se njihovi iskazi podudaraju. Sve ih je veoma pazljivo ispitivao i moj kolega Grigorij Vasiljevic Matjasenko. To sto su otkrili ruski geolozi, autenticni su tragovi dinosaurusa. Znam te ljude, to su ozbiljni znanstvenici, a ne lovci na senzacije... Moje je misljenje da su dinosaurusi u odredenom vremenskom periodu pokusali da se odrze i da prezive. Povukli su se u nepristupacne zone, na sjeveru Bajkala. Surova klima i potpuna izolovanost, onemogucile su dinosaurusa da slijedi bilo kakvu evoluciju, slicnu covjekovoj, majmunskoj ili bilo koje danasnje zivotinje. I ne samo to: da bi mogao prezivjeti, dinosaurus je morao ostati isti. U suprotnom, mozda bi ga svaka promjena odvela u nepovrat, u izumiranje i nestanak.

Monstrum iz jezera Vorota
Najranije izvjesce o neobicnim jezerskim bicima na podrucju bivseg Sovjetskog Saveza, napisao je dr. S. K. Klumova. Izvjesce je 1963. godine objavio u moskovskom casopisu “Priroda”, a odnosi se na jezero Vorota. Naime, deset godina prije, 1953. godine, geolog je V. A. Tverdohljebov poveo grupu istrazivaca na visoravan Sordongnak. Stigli su na jezero Vorota, koje je udaljeno 120 kilometara od najblizeg naselja: bio je krasan suncan dan, gotovo bez daska vjetra. Na glatkoj povrsini jezera, oko trista metara od obale, Tverdohljebov i njegov asistent Baskator su ugledali nesto za sto su isprva pomislili da je bacva za naftu. Medutim, uskoro su bili svjesni da nije rijec o bacvi vec o cudovistu, koje se krece prema obali. Brzo su se popeli na jednu liticu kako bi odozgo mogli bolje promatrati sta se dogada u jezeru.
“zivotinja se priblizila, i mogli su se vidjeti oni dijelovi tijela koji nisu bili pod vodom. sirina prednjih dijelova njezina tijela i glave, iznosila je oko dva metra. Oci su joj bile siroko razmaknute. Tijelo je bilo dugacko, priblzno, deset metara. Bilo je to golemo tijelo mrkosive boje. S jedne i druge strane glave mogle su joj se vidjeti dvije mrlje svjetlije boje. Na hrptu joj se izdizalo, u visini od oko pola metra, nesto poput ledne peraje, koja je bila tanka i povijena unatrag. zivotinja se gibala skokovito, te bi se gornji dijelovi njezina tijela pojavljivali nad vodom i onda tonuli. Napokon je, stotinjak metara od obale, zivotinja zastala; pocela je snazno burkati vodu, podizuici pravi vodoskok kapljica. A onda je iscezla u jezeru...”
Iako su cekali jos nekih pola sata, dzinovsko cudoviste vise nije izronilo na povrsinu jezera.

U srpnju 1964. godine jedna je znanstvena ekspedicija posjetila jezero Labinkr, u Sibiru, kako bi eventualno potvrdila ili opovrgla svjedocanstva tamosnjih stanovnika da se na povrsini jezera, s vremena na vrijeme, pojavljuje neobicna zivotinja. Cetiri su clana ekspedicije, s udaljenosti od nekih osamsto metara od obale, doista, ugledali neko tijelo. Izdiglo se nekoliko puta iznad povrsine jezera, dok nije zaronilo. Kako je sunce upravo bilo na zalasku, nije bilo podesno vrijeme za fotografiranje.
Drugi dio ekspedicije je stigao na jezero potkraj kolovoza. Njezini su clanovi vidjeli tri tijela kako se krecu kroz vodu, oko 300 metara od obale. Ipak, istrazivanja nisu dokazala o kakvim se tijelima radi, a prica o jezerskim nemanima ostala je znanstveno ne potvrdena.

Levijatan iz Storsjoa
Amercki publicista talijanskog podrijetla, Peter Costello, godinama je sakupljao izvjesca, pisana i usmena, drevna i suvremena, o pojavama vodenih monstruma sirom naseg planeta. Na temelju je toga napisao i zanimljivu knjigu “U potrazi za jezerskim cudovistima”, iz koje se dade zakljuciti da planeta Zemlja obiluje monstruoznim nemanima.
Ali, krenimo redom...
Storsjo je veliko, duboko i neistrazeno jezero medu planinama sredisnje svedske. Znanstvenici smatraju da je, mozda, i najdublje u Sklandinaviji. Na njegovoj je obali podignut gradic Ostersund o kome se, vjerovatno, u svijetu nikada ne bi culo da od 1890. godine novine nisu pocele objavljivati vijesti o povremenim pojavljivanjima zagonetnih vodenih nemani u njegovoj blizini.
Za te se neobicne vijesti zivo zainteresirao i dr. Peter Olsson, ugledni zoolog, koji iza sebe ima nekoliko znacajnih djela iz morske zoologije. Poceo je pomno prikupljati sva moguca izvjesca o tajanstvenoj zivotinji i usporedivati detalje kako bi o njoj mogao stvoriti kakvu-takvu predodzbu.
Prvo je svjedocanstvo potjecalo jos iz 1820. godine u kojem je neki ribar tvrdio da ga je “cudoviste slijedilo po tragu brazde njegova broda”. Godine 1830. jedan je soboslikar bio tako impresioniran izgledom nemani da ju je nazvao “levijatanom iz Storsjoa”, imajuci na umu zagonetno cudoviste - levijatana iz Biblije. Godine 1839. Aron je Andersson, iz Hackasa, tvrdio da je vidio misteriozno cudoviste kako pliva od obale prema pucini jezera. Bilo je, kako je tvrdio, nalik na mrkosiva konja, s bijelom glavom i veoma je brzo iscezlo u dubokoj vodi!
Krajem srpnja 1855. godine, drzavni je cinovnik Paul Andersson setao pored jezera s cetvoricom poljodjelatnika. Odjednom su ugledali tajanstvenu neman cije je truplo bilo siroko “poput omanjeg camca, a tijelo dugo oko 7,5 metara”. Kretala se velikom brzinom, brzom nego sto su se u to vrijeme kretali brodovi.
Jednog je kolovoskog dana 1889. godine, ispred svog camca, neki crkvenjak iz Ostersunda, ugledao nesto sto ga je podsjetilo na drveni trupac. No, to svakako, nije bio trupac, sudeci barem po strelovitoj brzini kojom je plivao. Odjednom je, s mjesta gdje je voda bila najvise uzburkana, zacuo jezivu riku. Malo je potom iz valova izronila siljata glava, s krupnim blistavim ocima, na dugackom, tankom vratu sive boje. Crkvenjak je bio prestrasen i poceo je dozivati u pomoc. Medutim, cudoviste se i samo preplasilo pa je poslije samo nekoliko trenutaka zaronila, ostavljajuci iza sebe uspjenusalu jezersku vodu.

I kralj pomaže hajku!
Ipak, javnost je najvise uzbudio dogadaj koje se dogodio dvjema djevojkama u jesen 1893. godine. Sestre Marta (18) i Karin (21) Olsson prale su rublje na obali jezera kada su ugledale neko bice kako velikom brzinom juri prema obali. Iz vode mu je virila glava, koja se citav sat pojavljivala nad vodom. Glava mu je bila velika i okrugla, s prilicno velikim zivim ocima, a koza sjajna, s kratkim perajama, koje su bile jace na straznjem nego na prednjem dijelu tijela. Sestre nisu bile sigurne da li je zivotinja imala rep ili usi na glavi, ali se dobro sjecaju da je neman bila sive boje i prekrivena mrkim prstenastim mrljama.!
Detaljno izvjesce o tom dogadaju objavljeno je u lokalnom listu “Ostersund post”. Zanimljiva je napomena starije sestre Karin da je neman imala “krupne plamtece oci, koje nisu treptale”. Usta su joj bila otvorena, a unutrasnjost zdrijela sestrama se doimala crvenom kao u riba. Oci su bile medusobno udaljene oko 6-8 centimetara. Glava je bila krupna, nekako cetvrtasta, dugacka oko 90 centimetara i isto toliko siroka. Vrat joj je bio dugacak oko tri metra, a prednje su joj noge bile nalik na peraja. Djevojke su u lokalnoj policiji ispitivane odvojeno, ali se njihovi iskazi nisu razlikovali ni u jednom bitnom detalju.
Godine je 1894. cak bila organizirana i hajka na jezersku neman, a jedna bogata udovica iz Ostersunda ulozila je veliki kapital u stvaranje tvrtke koja je trebala uloviti misterioznu neman. Cak je i svedski kralj Oscar II bio spreman da dade novcanu pripomoc za taj pothvat. Bio je pozvan u pomoc i jedan glasoviti norveski lovac na kitove, ali se cijele te godine neman nije pojavljivala. Tvrtka je propala, ali se i danas u muzeju u Ostersundu cuvaju oruzja i naprave, kojim je 1984. godine planirano uloviti ili ubiti svedskog “levijatana”.
Dugo nakon 1907. godine nije bilo svjedocanstava o pojavljivanju neobicnog jezerskog stvorenja, a od 1965. se izvjesca opet pocinju gomilati sve do kolovoza 1998. godine, kada je formiran tim sastavljen od medunarodnih eksperata, koji ce pokusati rijesiti stoljetnu misteriju. U potragu za “levijatanom” krenuce flota od 16 camaca i vise od stotinu ronilaca opremljenih s najmodernijom podvodnom opremom za snimanje i sonarima.