Desilo se to 16. listopada na imanju farmera Williama C. Newela u trenucima dok su radnici kopali bunar. Iz zemlje je izvuceno po mnogo cemu cudno, mumificirano tijelo dzinovskog muskarca, koje kao da se - lezeci u zemlji - pretvorilo u kamen. Bio je visok 3,16 metara, a tezak cak nezamislivih - 1360 kilograma.
Otkopana grdosija ili "Orijas iz Cardiffa", kako su ga nazvali americki novinari, bio je razumljivo prava senzacija, pa se William C. Newell, vlasnik farme na kojoj je iskopan tajanstveni dzin, uskoro obogatio svakodnevno naplacujuci karte znatizeljnim posjetiteljima.

Smisljena podvala
Tko zna kako bi se ova neobicna prica zavrsila da William C. Newell svoju "zlatnu koku" nije prodao. Uskoro je "mumificirano tijelo" dospjelo u ruke znanstvenika, a oni su bez po muke otkrili prevaru stoljeca - "Orijas iz Cardiffa", bio je dobro smisljena podvala!
Americki su znanstvenici otkrili da je dzin bio isklesan od sedre, a zatim pazljivo preliven sumpornom kiselinom kako bi dobio zelenkastu patinu i djelovao kao mumificirano i okamenjeno ljudsko tijelo!
Ovaj bizarni dogadaj nije uticao da se price o dzinovima zauvije ugase. Naprotiv. Osamdesetih godina minulog stoljeca profesor arheologije Luis Licky je otkrio prahistorijsku lobanju dzinovskog djeteta, a u blizini lobanje nasao je i golemo kameno orude, kojim su se, po svoj prilici, sluzili pripadnici nepoznate dzinovske rase. Uskoro su jos neki znanstvenici, koji su kopali na drugim arheoloskim lokalitetima, u indijskoj drzavi Penjab i u kineskom dijelu pustinje Gobi, dosli do slicnih materijalnih otkrica koja govore u prilog da su u proslosti nasim planetom, uistinu, hodale dzinovske covjekolike kreature.
Tako se doslo i do znanstvene spoznaje o Gigantopithecu za koga u svojoj zanimljivoj knjizi "Majmuni, divovi, ljudi", znameniti istrazivac, profesor Franz Weidenreich, predavac na americkom Sveucilistu u Chicagu, s pravom kaze: "To je bio vise dzinovski covjek, nego dzinovski majmun!"
Postojanje divova u proslosti naseg planeta, isticu mnogi istrazivaci, paleontolozi i antropolozi, sasma je vjerovatna cinjenica. Posljednji njihovi pretstavnici zivjeli su pocetkom historijske epohe, a uspomena na njih dospjela je do nas u vidu legendi, zanimljivih predanja i uzbudljivih svjedocanstava antickih autora. No, postoje dokazi i dokumenti da su neki od njih jos dugo odolijevali zubu vremena i da uspjeli prezivjeti sve do pocetka 16 stoljeca.

Dzinovi Patagonije
Iz dnevnika Antonija Pigafette, koji je ucestvovao u prvoj plovidbi oko svijeta sa znamenitim portugalskim pomorcem Fernaom de Magellanom (1480-1521), i bio njegov brodski kronicar, saznajemo, naime, da se jednom prilikom 1519. godine, u vrijeme kada su Magellanovi brodovi bili ukotvljeni u jednoj tihoj morskoj uvali na obalama Patagonije, iza brezuljka pojavio i prema iznenadenim i zbunjenim moreplovcima sisao neki divljak neobicnog izgleda. Bio je dzinovske visine i ogromne snage. Uplaseni su ga mornari primili prijateljski, te su ga cak i nahranili i dali mu poklone. Kao sto stoji u Pigafettovom dnevniku, najveci mornar na brodu dzinu je bio samo do pojasa, i njegova se visina mogla procijeniti na fantasticnih - 3,5 metra!
"Orijas nije bio usamljen", zapisao je Antonio Pigafette. "On se sljedeceg dana ponovo pojavio, ali je ovoga puta sa sobom doveo isto tako dzinovsku zenu..."

No, bila je to njegova neoprostiva greska. Ovaj put mornari su ga na prevaru uspjeli da vezu i da ga prebace na brod. I dok su se oni borili sa orijasem, zena je uspjela da se domogne tropske sume i da se tamo sakrije.
Magaellanova je bila zamisao da patagonijskog dzina povede u Europu i da "daruje" kralju kako bi dokazao da u Novom svijetu zive ljudi drukcijeg izgleda i stasa. Ali, tokom cetveromjesecne neizvjesne plovidbe Tihim oceanom posada je dozivjela nezapamcenu glad. Jedan od prvih je stradao siroti patagonijski kolos, jer za njegov prozdrljivi organizam nije bila dovoljna jednolicna i oskudna ishrana, koju su sutke podnosili Magellanovi mornari.
Mada, kako kaze ruski istrazivac i pisac Solomon suljman, znanstvenici ni dan-danas ne mogu da objasne egzistiranje dzinova na tlu Patagonije, ipak je dnevnik portugalskog kronicara Antonija Pigafette historijska dokument. Pojedinosti vezane za njegov boravak na brodu opisane su detaljno i precizno, tako da ne postoje razlozi da mu se ne vjeruje. Ukratko, dzinovski ljudi izgleda uistinu nisu nikakva novost ni rijetkost za stanovnike nase planete, tako da je sasvim vjerojatno da drevne price o njima nisu puke izmisljotine.
Bilo kako bilo, rasa dzinova je s vremenom iscezla s lica naseg planeta ili se ocuvala samo na rijetkim, pustim mjestima (poput Maunt Shaste) ili na usamljenim otocima, od kojih je jedno vjerovatno bilo i Polifemovo, na koje je za vrijeme svoje neizvjesne odiseje dospio junak Homerovog epa Odisej!
No, time se ne zavrsava prica o dzinovima koji, navodno, i dan-danas vrsljaju prostorima naseg planeta. Istrazujuci fenomen letecih tanjira (NLO) i citajuci svjedocanstva onih koji su se sreli sa enlonautima, dakle, s covjekolikim bicima iz tajanstvenih intergalaktickih letjelica, nerjetko se pominju dzinovske kreature, najcesce visoke izmedu 2,5 i 3,5 metara! Takvih iznenadnih susreta bilo je u mnogim krajevima svijeta, od Italijee do Brazila, a ufolozi smatraju da su vecina tih svjedocanstava istiniti i da se ne mogu svrstati u pretjerivanja dokonih mastara.

Hormoni rasta
Posljednjih decenija, medutim, znanost pocinje da produbljuje saznanja o utjecajima atmosfere, ishrane, svjetlosti, temperature, svemirskog zracenja, elektricnih i magnetskih polja i gravitacije na rast zivih celija, narocito na akceleraciju celijskih organizama. Godine 1966. kineskom biokemicaru Choh-Hao-Liu poslo je za rukom da u laboratorijima Kalifornijskog sveucilista otkrije strukturu hormona rasta, koji se sastoje iz 188 aminokiselina a proizvodi ga - hipofiza!
Taj se hormon vec sinteticki proizvodi, a mnogi su znanstvenici na tragu otkrivanja raznih fizickih i kemijskih utjecaja, koji mogu da povecaju ili smanje lucenje hormona rasta. Takva ce istrazivanja, isticu znanstvenici, moci pruziti odgovor na pitanje zasto su i zbog kojih prirodnih utjecaja izumrli dinosaurusi, a mozda ce uspjeti odgovoriti i na pitanje za kojim tragamo - kakvi su utjecaji izazvali pojavu i nestanak divova na Zemlji?!
Zbog svega toga, postojanje dzinova, gorostasa, titana, kiklopa...u proslosti naseg planeta je krajnje vjerovatno. Uostalom, kako smo vec rekli, danas su vec poznate dvije izumrle dzinovske vrste - meganotropi i gigantopitheci, a dijelovi njihovih gorostasnih kostura danas se otkrivaju na mnogim mjestima u svijetu: u juznoj i istocnoj Africi, juznoj Kini, Indiji, na Javi, u Mongoliji, Kanadi...
Istini za volju, znanstvenici ne smatraju da su oni neposredni covjekovi preci, vec da su samo jedan od ogranaka osnovne linije antropogeneze. Njihovo je egzistiranje na Zemlji bilo istodobno s izravnim precima suvremenog covjeka - homo sapiensa. To potvrduju i prastari mitovi i legende, kao i djela antickih autora. Jer, sasma je logicno pitanje - otkud su nasi davni preci mogli znati za postojanje dzinova, kada se zna da su paleontoloska istrazivanja zapocela koristiti znanstvene metode tek u 19. i 20. stoljecu.
A pitanje - da li i danas postoje divovi - ostaje otvoreno.
Mozda na planini Mount Shasta... Ili u nepristupacnim, planinskim predjelima naseg planeta gdje, prema nekim istrazivacima, caruju jeti, almas, bigfoot ili mono grande...