U svom fascinantnom epu “Ilijada i Odiseja”, Homer nigdje detaljno ne govori o tome kako su izgledale sirene, ali iz grcke mitologije saznajemo da su ove morske zavodnice bile kceri boga morskih cudovista Forkija i da su se, pod tim nazivom, najcesce podrazumjevale dvije vrste mitoloskih morskih stvorenja, koja su imala razlicit fizicki izgled. Jedna su bila - pola zene, pola ptice, a druga - pola zene, pola ribe.
Ova druga stvorenja pominju se i pod imenom - morske nimfe!

Za sve kriva evolucija
O sirenama su pisali i mnogi kasniji autori. Glasoviti je rimski pisac Ovidije (Publius Ovidius Naso, 43. pr.n.e - 17. n.e.) smatrao da su sirene rodene na plamtecim trojanskim galijama, gdje su se - kako je pisao - "brodske grede pretvarale u zelene kceri mora".
Sirene se pojavljuju i u spanjolskim, portugalskim, nizozemskim, skandinavskim, britanskim, njemackim i africkim mitovima i legendama, a u nekim irskim predanjima sirene zive na suhu tlu, pod morem, i imaju skrge, koje im omogucuju da kroz more doplivaju na kopno. Ta su tajanstvena morska bica, istodobno, i muskog i zenskog spola. Dok su zene vitke, carobne ljepote i dok im nitko ne moze odoljeti, muskarci su odvratni, imaju crvene noseve, svinjske oci, zelene zube i zelenu kosu.
Iako je morska kreatura, koju pominje americki znanstvenik dr. Richard Carr, anatomski drugacija od legendarnih morskih ljepotica (gornji je dio tijela slican ribi, a donji ljudskim nogama!), dr. Carr to ne smatra znanstveno neobjasnjivim:
- U vodama se oko Floride - izjavio je novinarima - iz jos neobjasnjivih razloga, evolucija odvijala na nesto drugaciji nacin. Prvo su se zadnja peraja pretvorila u udove i dobila izgled ljudskih nogu. Za mene je to i prirodno. Da bi postao vodozemac, a onda i bice koje je moglo ovladati kopnom, covjek je neminovno morao da prode upravo takovu evoluciju!...
No, to nista ne znaci, smatra americki biolog. U drugim krajevima nase planete, evolucija je mogla da bude i nesto drugacija. Konacno, to potvrduju i mnogobrojna svjedocanstva i uzbudljivi iskazi pomoraca o susretima s morskim sirenama.
Prisjetimo se...

Svjedocanstvo Henrya Hudsona
Godine 1608. glasoviti engleski moreplovac i istrazivac Henry Hudson (1550 -1611), po kome danas nosi ime jedna rijeka i jedno more u Sjevernoj Americi, dakle, covjek kome se moze vjerovati, zabiljezio je u svoj brodski dnevnik sljedeci dogadaj:
"Ovog je jutra jedan od nasih saputnika, opazio nimfu. Na njegov poziv, dosao je jos jedan saputnik. U tom je trenutku nimfa doplivala blizu boka broda, promatrajuci odozdo ljude. More se uznemirilo i okrenulo njeno tijelo: od pupka nagore, njena su leda i grudi bili kao u zene; koza joj je bila bijela; duga joj je kosa crne boje visila pozadi; nadolje iduci vidjeli su njen rep, nalik na rep delfina i prosaran tockicama. Imena onih sto su je vidjeli: Thomas Hiles i Robert Reiner."
Nista manje upecatljiv opis susreta s tajanstvenim "morskim zavodnicama", dala su dvojica francuska mornara i cetiri crnca, koji su 23. svibnja 1671. godine plovili mirnim vodama otoka Martinique. Na njihovo veliko zaprepastenje, iz vode je iznenada izronilo bice s licem i poprsjem mlade zene i vitkim, izduzenim donjim tijelom koje se zavrsavalo skladnim - ribljim repom!
Nekoliko godina kasnije, mornari s britanskog broda "Kent" ugledali su u vodama Grenlanda cudno morsko stvorenje, koje je od glave do pojasa licilo na covjeka, dok je drugi dio tijela bio posut srebrnkastim krljustima.
Pocetkom su 19. stoljeca ribari s Hebridskog arhipelaga, u Atlantskom oceanu, koji broji vise od 500 (ne)nastanjenih otoka, vidjeli mladu nimfu sto se veselo igrala u moru. Cak je nekoliko ljudi pokusavalo doplivati do nje s namjerom da je uhvate, ali ih je ona bez ikakve panike vjesto izbjegavala. Na kraju, jedan ju je ljutiti ribar udario kamenom i ona je nestala u moru. Nekoliko dana kasnije, more je na obalu izbacilo mrtvo tijelo mlade nimfe, koja je po nalogu sefa policije D. Shawa propisno sahranjena u drvenom lijesu na lokalnom groblju. No, prije toga njeno je mrtvo tijelo detaljno pregledano i o tome je sacinjeno sluzbeno izvjesce:
"...Gornji je dio tijela morskog stvorenja velik kao u dobro uhranjenog djeteta starog tri ili cetiri godine, s nenormalno razvijenim grudima. Kosa je duga, tamna i sjajna, dok je koza bijela, meka i njezna. Donji je dio tijela kao u lososa, ali bez krljusti..."

sta je otkrio Albert Bacad?
U kolovozu 1920. godine, mornari s broda "Mary Gars", nedaleko od obala Nove Zemlje, vidjeli su "morskog covjeka", koji je kruzio oko broda, uspuzao se na palubu i nekoliko trenutaka netremice zurio u zaprepascene mornare kao da je zelio nesto da im priopci. Neki su od njih, kasnije, pricali da je to, zapravo, bila zena neobicno lijepog i privlacnog gornjeg dijela tijela.
Krajem je 1731. godine, u vodama Nice, francuskog mondenskog odmaralista, uhvacen golemi morski pas u cijoj je utrobi, kazu, nadena ruka, koja je umnogome podsjecala na covjeciju, ali je izmedu prstiju imala razapetu kozicu. Svi su bili ubijedeni da je to bila ruka morske sirene koju je, negdje u moru, napala i rastrgala morska neman.
Ipak, minulih stoljeca, najveci je broj dramaticnih prica o morskim sirenama, dolazilo iz podrucja oko Crvenog mora. Ozbiljni moreplovci, istrazivaci i znanstvenici nisu mnogo vjerovali u neobicnu legendu o zeni-ribi, ali su mnoge od njih zainteresirale sve Cesce i ubjedljivije price o djevolikim morskim stvorenjima.
Francuski novinar i istrazivac Albert Bacad, jednoga je dana, bio u ribarenju s profesionalnim ribarima saribom, Mohammedom i sadlijem, Jemencima izuzetnog ribarskog iskustva i umijeca. Bili su u blizini crvenomorskog otoka Om Gamma kada je Mohammed uzviknuo:
- Pogledajte! zena u vodi drzi bebu u narucju!
Svi su pogledali prema mirnoj laguni, dok im se na licima ocrtavalo zaprepastenje: ni stotinjak metara od njihovog camca morska je sirenila, doisata, mirno dojila "mladunce"! Kada su okrenuli camac i zaplovili u njenom pravcu, sirena je zaronila i vise je nisu vidjeli.

Albert nikada nije bio sklon haluciniranju i ovaj fascinantni prizor vise ga je zaplasio nego iznenadio. Nekoliko dana kasnije, posto je prikupio obimnu dokumentaciju, otisao je do uglednog profesora hidrobiologije, dr. Henria Gohara i sve mu ispricao.

Usamljena nimfa
Je li "lamanten" morska sirena?
Saslusavsi pricu gotovo ravnodusno, stari je znanstvenik mirno odgovorio francuskom novinaru da se i sam vec poduze vremena bavi proucavanjem misterije morskih sirena i da mu nije tesko objasniti sto je Bacad vidio u Crvenom moru. Poveo je novinara u svoj radni kabinet i pokazao mu skelet koji je neobicno podsjecao na ljudski kostur, ali se zavrsavao - ribljim repom.
Bio je to kostur vrlo rijetke morske ribe "lamanten", koja je u Mediteranskom moru prvi put registrirana 1833. godine, a otkrio ju je njemacki zoolog Edward Riefell. Poslije ovog otkrica, "lamantena" vise niko nije vidio punih stotinu godina. Tek 1942. godine zoolozi iz pomorske postaje u Ugradi nasli su u pijesku crvenomorske obale kostur morskog sisavca s razbijenom lobanjom, koji je neobicno podsjecao na kostur morske sirene. Poslije toga sva traganja su bila uzaludna, sve dok francuski novinar nije vidio sirenu u laguni crvenomorskog otoka Om Gamma.
U meduvremenu, oceanografi, novinari i istrazivaci biljezili su izvjesca o susretima s tim tajanstvenim morskim bicima u vodama Atlantskog, Indijskog i Tihog oceana...
Tako je 1947. godine neki ribar s hebridskog otoka Mack pod zakletvom dao policiji iskaz da je, u noci punog mjeseca, opazio nimfu kako usamljeno sjedi na nekoj morskoj stijeni. Kada je otkrila njegovo prisustvo, jednostavno je kliznula u more. Slicnu je pricu 1978. godine novinarima ispricao i jedan filipinski ribar, a nekoliko mjeseci ranije, 20. prosinca 1977. juznoafricki list "Pretoria News" objavio je vijest da je u jednom kanalu u luci Limbala otkriveno neobicno morsko stvorenje, koje od struka nagore izgleda kao "europska zena, dok je ostali dio njena tijela oblikovan kao kod ribe i prekriven krljustima"!