"Neprestano pijan, a ipak stalno bistra uma” - tako je neki biograf opisao T. Bombastusa von Hohenheima, koji se prozvao Paracelsusom. Ucio je magijske nauke kod Hansa von Trittenheima u Wurzburgu, godinu dana radio u rudarskoj skoli, zatim putovao Njemackom, Italijom, Francuskom, Nizozemskom, Engleskom, Skandinavijom i Rusijom; sluzio u Italiji kao vojni kirurg i polozio medicinski ispit na Sveucilistu u Ferrari.
Godine 1526. postavljen je za gradskog lijecnika u Baselu u svicarskoj. Imenovanje je proslavio ispred gradske vijecnice paljenjem djela Avicene, arapskog filozofa iz 11. stoljeca, te Galena, medicinskog autoriteta Grcke iz 2. stoljeca.
Tri “hipostatička” načela
Premda je bio ohol i egoistican, Paracelsus je ipak dao znacajan doprinos razvoju farmacije. Bio je jedan od prvih strucnjaka koji su spoznali da se kod pecenja i kuhanja odvijaju iste reakcije kao i pri alkemijskim procesima. Pored toga cetiri Aristotelova nacela zamijenio je trima “hipostatickim” nacelima - zivom, sumporom i soli. Izraz hipostaticki znaci da u njegovu slucaju nije rijec o obicnim tvarima, nego o trima savrsenim supstancama koje se u jednom tekstu iz 17. stoljeca opisuju na sljedeci nacin:
“ziva je britka, providna, etericna i vrlo cista tekucina, kojoj se pripisuju hranjivost, smislenost, gibanje, sila, boje i usporavanje procesa starenja. Ova tvar potjece iz zraka i vode. Ona je zivotna hrana...
Sumpor je sladak, uljast, gust i ljepljiv balzam koji odrzava prirodnu toplinu udovlja, sredstvo za ozivljavanje svih zivotnih funkcija (nesvjesna aktivnost biljaka i zivotinja, primjerice pri probavi), zatim procesa rasta i promjena a izvoristem je i podrijetlom svih boja. Nesagoriv je, no ipak se pomocu njega mogu ujediniti krajnje suprotnosti.
Sol je suha tvar kojom se smjese zasticuju od raspadanja. Ima cudesne moci, rastvara tvari, skrucuje ih, prociscava, ispraznjava, daje cvrstocu, postojanost i okus.
Za Paracelsusa su ta tri nacela simbolizirala duh (ziva), dusu (sumpor) te tijelo (sol). U jednom od njegovih alkemijskih spisa to je shvacanje izrazeno sljedecim rijecima:
“Kao sto postoje razlicite vrste voca, tako ima i razlicitih vrsta sumpora, soli i zive. Jedna se vrsta nalazi u zlatu, druga u srebru, a treca u olovu, zeljezu, kositru itd. Sumpor je zastupljen u safiru, smaragdu, rubinu, krisolitu, magnetu i svaki put je drukciji. Isto vrijedi i za kamen, kremen, soli, izvorsku vodu itd.”
Ova su razmatranja navela Paracelsusa da pocne traziti “kvintesenciju” svake tvari, onaj najfiniji i najcistiji ekstrakt koji je bit svega postojeceg.
Novo u alkemiji
Uvodenje hipostatickih tvari zive, sumpora i soli otvorilo je nove mogucnosti za alkemijska istrazivanja. Po svemu sudeci Paracelsus je neke kvintesencije uspjesno primjenjivao cak i pri lijecenju. Vjerojatno su u pitanju bile slabe otopine pojedinih kiselina u koje bi ponekad dodavao alkohol.
Paracelsusove ideje bile su mnogim ljudima poticajne da pocnu tragati za Eliksirom zivota. Supstanca koja je davala dug zivot ili cak besmrtnost, navodno je vec bila otkrivena. U Europi se vjerovalo da je to poslo za Nicilasu Flamelu, uspjesnom prepisivacu rukopisa iz 14. stoljeca. On je 1357. kupio neku vrlo staru bogato ilustriranu knjigu:
“Brizno izraden uvez bio je nacinjen od mjedi u koju su bila urezana slova i neobicni likovi... Nisam ih mogao procitati, jer to nisu bila ni latinska ni francuska pismena... sto se tice sadrzaja, bio je zeljeznim perom ili dlijetom (kako sam pretpostavljao) ispisan na listovima od kore drveta i bogato oslikan.”
Na prvoj je stranici bilo ispisano zlatnim slovima: “Abraham zidov, svecenik i knez, astrolog i filozof, pozdravlja zidovski narod koji je gnjevom Bozjim razasut po Francuskoj” Flamel je taj rukopis oznacio samo kao “knjigu zidova Abrahama”. Iza posvete slijedile su kletve upucene svakome tko nije bio svecenik ili pisac. Buduci da je Flamel bio pisac, smio je nastaviti s citanjem.
Autor knjige zelio je rastrkanom zidovskom narodu olaksati placanje poreza rimskoj upravi i radi toga im je odao kako ce neplemenite metale pretvoriti u zlato. Upute su bile jasne i razumljive, no nazalost su se odnosile samo na zavrsni dio citavoga alkemijskog postupka. Naputak kako se pocinje s pokusom nalazio se prema tekstu na cetvrtom i petom listu. Na svoje veliko razocaranje, Flamel je morao zakljuciti da unatoc cistoci izvedbe on ove slike “ne moze nikako razumjeti bez iscrpnog poznavanja starih postupaka i teorija Kabale.”
Veliki dobrotvori
Flamel je 21 godinu pokusavao naci nekoga tko bi mu mogao objasniti znacenje slika. Naposljetku mu je supruga Perrenelle predlozila da otputuje u spanjolsku i potrazi nekog ucenog zidova koji bi mu pomogao u tumacenju. Flamel se odlucio za hodocasce na grob sv. Jakova u Compostelu. Prije puta dao je izraditi precizne kopije zagonetnih ilustracija, a onda je pjesice posao na put ponijevsi kopije, hodocasnicki stap te sesir siroka oboda.
Pohodivsi svetiste, nastavio je put prema Lenu u sjevernoj spanjolskoj. Igrom slucaja tu je upoznao ucenog zidovskog lijecnika majstora Canchesa. Kad je ovaj vidio slike, veselju nije bilo kraja. Prepoznao je u njima dijelove rukopisa koji je smatrao izgubljenim. Istog trena uputio se s Flamelom u Francusku. No, preminuo je u Orleansu, sto od starosti sto od iscrpljenosti. Flamel ga je dao pokopati, a onda se sam vratio u Pariz.
“Sada sam znao sto je prima materia, ali nisam znao kako da je proizvedem, jer je to bilo nesto najteze na svijetu... Nakraju, ipak, pronadoh ono sto sam trazio, prepoznavsi to po mirisu... Potom sam bez ikakve muke postao majstor. Prvi put mi je uspjela pretvorba sa zivom. Pretvorio sam nekih pola funte (227 grama) u cisto srebro, cistije no ono iz rudnika. To se dogodilo u podne 17. sijecnja 1382. godine u nazocnosti moje supruge Perrinelle.”
Nakon tri mjeseca, Flamel je prvi puta uspio dobiti zlato, koje su Perrinella i on razdijelili u dobrotvorne svrhe. Tim bogatstvom podigli su:
“... u Parizu 14 bolnica, 3 kapele i 7 crkvi; sve su bile potpuno zavrsene i opremljene. U Boulogneu smo ucinili isto tako mnogo kao i u Parizu, a i milosrdna djela prema sirotinji, poglavito udovicama i sirocadi...”
Nakon Flamelove smrti prosirio se glas da se u nekoj od njegovih kuca nalazi skriven Kamen mudraca, pa su sve poceli uporno pretrazivati, tako da su od jedne kuce preostale samo rusevine.
Pricalo se da su Perrinelle i Nicolas jos uvijek zivi, i da se nalaze u svicarskoj. Govorkalo se da je Nicolas pri ukopu supruge dao u grob spustiti tek drvenu kladu, a ne njezino tijelo. Navodno se isto dogodilo i pri njegovu “ukopu”.
U stoljecima koja su slijedila zivjela je legenda da je ovaj alkemicar uspio pobijediti smrt. Putujuci Malom Azijom Paul Lucas je sreo poznatog turskog filozofa koji mu je ispricao da “pravi filozofi znaju tajnu kako se zivot moze produljiti cak i do hiljadu godina... Spomenuo sam Flamela koji je navodno imao Kamen mudraca, no koji je vec odavno mrtav. Filozof se nasmijao, ljubazno me pitajuci: Vjerujes li u to? Ne, prijatelju moj, Flamel jos zivi... Napustio sam ih prije tri godine u Indiji, a dotad bijasmo najbolji prijatelji...”
Nadmudrili smrt
Godine 1761. Flamel i njegova zena videni su navodno u Pariskoj operi. Takva izvjesca su se ponovila jos nekoliko puta. U gotovo nepoznatom djelu iz 19. stoljeca “Lazljivi gavran” (Le corbeau menteur) pisca Niniana Bresa stoji:
“Bijase srednjega rasta, lagano pogrbljen pod bremenom godina, cvrsta koraka i jasna pogleda. Koza mu je bila meka i prozirna kao alabaster. Bio je u drustvu zene, koja mu je zacijelo bila supruga. Na njima je bila odjeca za koju bi se moglo reci da je izisla iz mode prije nekoliko godina, no izgledala je vrlo starom. Stajao sam poluskriven u vezi neke kuce na kraju Boulevarda du Temple. Ruke mi bijahu zamrljane kiselinom, a ogrtac vonjase po peci za taljenje. Kad mi se par priblizi, Flamel se okrene prema meni. Cinilo mi se kao da mi se zeli obratiti, no Perrinella ga hitro povuce za sobom te se odmah izgubise u svjetini. Pitas me, kako mogu biti siguran da je to bio bas Nicolas Flamel? No, u nacionalnoj knjiznici provedoh sate i sate proucavajuci ‘Knjigu o zidovu Abrahamu’ pa ti sada kazem: promotri brizno prednju stranicu petoga lista i zdesna u donjem uglu slike, medu zlatotragacima, ugledat ces lice, koje ja one veceri vidjeh na Boulevardu du Temple, a koje me otada ni u snovima ne napusta...”
Procitajte SVE TAJNE ALKEMIJE
