Na osnovu brojnih autenticnih izvjesca, Porsnjev je objavio mozda najtemeljitiji opis tog divljeg stvorenja:
"Nema krzno, nego ostr dlaku kroz koju se ponekad nazire koza. Mladi se radaju bez dlake, a lubanja im je na tjemenu cunjastog oblika. Zubi su im poput ljudskih, ali nesto krupniji, s jace razmaknutim ocnjacima... Cesto grabe predmete prstima i dlanom, a da pri tome ne koriste palce. Mogu trcati veoma brzo, gotovo kao konji, penjati se po drvecu i plivati u rijecnim brzacima...
Muzjak i zenka ostaju zajedno citav zivot i cesto se sklanjaju u pecinama. Neugodno vonjaju, umiju bacati kamenje, ali ne i izradivati orude. Vole se grijati uz zar napustenih vatri, ali ih sami ne znaju upaliti i odrzavati. Jedu male zivotinje i biljke, a krecu se uglavnom u sumrak ili nocu..."
Porsnjev je imao priliku da prouci i brojna izvjesca s Kavkaza o susretima pojedinaca s tamosnjim divljim ljudima, koje lokalno pucanstvo naziva imenima - "kaptari" i "blaban-guliji". Njihovo videnje zabiljezeno je u mnogim podrucjima kavkazskog gorja sto se proteze na prostore Azerbejdzana, Gruzije i Dagestana, a Porsnjev je posebnu paznju obratio jednom odista nesvakidasnjem slucaju - divljoj zeni, koju su, kao posve mladu, zarobili stanovnici sela Thkine, na rijeci Mokvi.
Zana, kako su joj kasnije dali ime, nakon uhicenja bila je vezana lancima i drzana u obliznjoj pecini, ali se za tri godine toliko pripitomila da je prvo premjestena u drveni kavez, a onda u seosku kolibu. Imala je sivkastocrnu kozu obraslu kratkim, gustim crvenkastim dlakama. Buduci da nije nikada naucila govoriti, sa seljanima je komunicirala neartikuliranim, grlenim glasovima. Imala je siroko lice s jako ispupcenim jagodicama, velika usta, isturen snazan podbradak i snazne celjusti, velike bijele zube i "divlji izraz na licu".
Zana je mogla trcati brzo kao konj. U pocetku se bojala pasa, ali je uskoro naucila da se pomocu komada drveta brani od njih. Naucila je bacati kamenje. U pocetku je jela samo voce, a kasnije sve sto bi joj se nudilo, ali je osobito voljela meso i pivo.
Nakon nekog vremena, Zana je zatrudnjela s jednim seljakom po imenu Sebekija, ali joj je dijete umrlo odmah nakon poroda. Kasnije je imala jos dva sina i dvije kcerke ciji potomci i danas zive. Godine je 1964. Porsnjev posjetio dva Zanina unuka, rudara na Kavkazu, i saznao da je Zanin mladi sin Khvit umro sa 65 godina, a da je starija kcerka Gamassa bila tri puta snaznija od najsnaznije zene u selu i da je imala tamnu jako dlakavu kozu.
Svi Zanini potomci imali su izuzetno izrazenu sposobnost oponasanja razlicitih zivotinjskih glasova i znali su se, navodno, sporazumjevati sa divljim zivotinjama!
Nekoliko godina nakon Porsnjevog boravka na Kavkazu, jedan je drugi ruski istrazivac, dr. Igor Burtsev, otkopao grob Zaninog starijeg sina Hvika, koji je umro 1953. godine, i iz groba uzeo lobanju, kako bi je znanstveno obradio. Dvogodisnja ispitivanja su pokazala znacajne razlike izmedu kostiju i sastava lobanje sina divlje zene i "normalnih" ljudi!
Ako je tocna ova zanimljiva prica ruskog znanstvenika Borisa Porsnjeva, i ako je Zana odista pripadala porodici "divljih ljudi", onda je ona mogla biti jedino ziva neandertalka, jer inace ne bi mogla imati potomke s covjekom. Nesumnjivo, pripadala je nasoj vrsti - Homo sapiens - ali nije bila Homo sapiens sapiens, nego samo Homo sapiens neanderthalis!
"Onaj koji luta šumom"
Neki od najzanimljivijih ruskih izvjesca o divljim ljudima, posljednjih decenija najcesce dolaze iz dalekog i neistrazenog Sibira. Tamo su, u beskrajnom carstvu mocvara, tajgi i crnogoricnih suma, na prostranstvu vecem od 7,500,000 cetvornih kilometara, navodno, zabiljezeni mnogi susreti s cudnim, kosmatim covjekolikim kreaturama.
Provjerom i analizom mnogobrojnih izvjesca doslo se do zakljkucka da se radi o dva tipa misterioznih divljih bica: jedan nevjerojatno lici na suvremenog covjeka, a drugi, koji je mnogo krupniji, slican je himalajskom jetiju. Prvi se tip snjeznih ljudi srece jedino na podrucju sjeveroistocno od Jakuta, u istocnom Sibiru, a drugi svuda - od Urala, na zapadu, pa sve do poluotoka Kamcatke, na dalekom istoku.
Buduci da je podrucje Sibira, golemo poput kontinenta, vrlo rijetko naseljeno (domicilno je pucanstvo nomadsko i zivi od sobova i lova), najcesca izvjesca o uzbudljivim susretima s divljim ljudima dolaze od znanstvenika, cesto i akademika, koji u Sibiru tragaju za novim rudnim nalazistima ili se bave istrazivanjima sibirske flore i faune.
Jedan je od njih, geolog Vladimir Puskarev, 1978. godine u moskovskom casopisu "Tehnika maladjozi", objavio opsiran tekst o ljudima koji su se sreli s misterioznim divljim covjekolikim spodobama. Osobito zanimljivo bilo je svjedocanstvo lovca Luke Vasiljevica Tunzjanova iz jednog gradica u okrugu Vasjakovo, na obali rijeke Ob.
"Jedne sam se veceri vracao iz Jaraskogorda u Vasjakovo. Sa mnom su bila i moja dva lovacka psa. Odjednom su pocela rezati i pojurili su naprijed, ali su se brzo vratili s repom medu nogama i cvileci prestraseno. U tom su trenutku iz sume izasle dvije krupne dvonoge spodobe. Jedna je bila visa od dva metra, druga nesto niza. Na sebi nisu imale nikakvu odjecu, iako smo bili u studenome. Koza im je bila obrasla gustom kratkom dlakom, poput krzna. I lica i tijela su im bila tamna. Brade su im bile isturene naprijed, a ruke neobicno dugacke. Korak im je bio neobican, drukciji nego covjeciji, jer su u hodu nekako cudno zabacivali noge. Prosli su desetak metara od nas, neobaziruci se ni na mene ni na preplasene pse."
Kada je Puskarev upitao Tunzjanova tko bi mogla biti neobicna stvorenja, lovac je nehajno odgovorio:
- Ne znam. U nasem kraju takva bica nazivamo "uten-ehti-agen" - onaj koji luta sumom!
Zanimljivu storiju navodi i Myra Shackley u svojoj knjizi "Wild Men":
"U jednom se ruskom muzeju cuva neobican dokument. To je izvjesce sefa ruske carske zandarmerije u Berezovom o 'ubojstvu cudovista', koje se dogodilo u tajgi u ljeti 1846. godine. Ubili su ga dva lovca na zivotinjska krzna, F. Likisov - Samojed i Z. Obil - Ostjak, u tundri kraj Berezova, u zapadnom Sibiru. Dokument se cuva u arhivi Povijesnog muzeja u Tobolsku.
Dvojica trapera naisla su na cudoviste u tajgi i kada su ga opkolili njihovi ljuti psi. Likosov je dohvatio pusku i ustrijelio ga. Traperi su ga temeljito razgledali i ustanovili da mu je tijelo obraslo gustom smedom dlakom, da je muzjak i da sasvim pouzdano nije medvjed. Zbog sumnje da su ubili covjeka, po nalogu visih vlasti obavljena je temeljita istraga i tako je nastao pomenuti dokument."
Ubistvo divljeg čovjeka
Iskazi o susretima i videnjima divljih ljudi nerjetko dolaze i sa krajnjeg ruskog istoka. Inz. Aleksandra Burceva objavila je zbirku svjedocanstava iz okruga Cukca i Lamut, na poluotoku Cukotka, a tamosnje nomadsko pucanstvo ima i naziv za "svog divljeg covjeka". Nazivaju ga mirigdi ("siroka ramena" ili "plecati"), a opisuju ga kao veoma visoko i snazno dvonogo bice, obraslo krznom i s glavom usadenom u ramena.
Mirigdi se moze sresti samo za vrijeme kratkog ljeta, hrani se biljem i sirovim mesom, koje trga rukama (a ne zubima) i onda stavlja u usta i jede. Pored mirigdija, na poluotoku Cukotki, u Beringovom moru, zivi i kiltan ("buljooki"), koji je stasom nesto manji, ima izrazito velike i buljave oci, gospodari planinama i rado krade plijen lovcima.
I na obliznjoj Kamcatki nomadi cesto srecu divlja covjekolika bica obrasla gustom dlakom. Nazivaju ih razlicitima imenima - terik ("covjek zore"), girkicavil ("brzonogi), arisa ("covjek doline") dzulin ("piljastoglavi") ili imenima koja nemaju nikakva znacenja, kao - arink i rekhem !
Podjednako kao u Rusiji, i u Kini je rasprostranjeno uvjerenje da divlji, snjezni covjek zivi u neistrazenim predjelima nepristupacnih planinskih masiva, kao sto su Quinling, Bachan, Shenongjia i Himalaje. Posebno je Shenongjia oduvijek smatran misterioznim.
Prema jednoj legendi, Shenong, bog poljoprivrede i stocarstva, morao je zbog visine tih planinskih vrleti, sagraditi skele da bi se mogao popeti na visoravan na kojoj je htio skupljati ljekovito bilje. Uprovo tako je i dobio svoje ime ovaj planinski masiv, jer rijec "jia" na kineskom znaci "skele": Shenongjia - senongove skele!
Prvo "znanstveno" promatranje jednog kineskog jetija, kako navodi dr. Myra Shackley, obavio je biolog Wang Zelin, koji je odrastao i diplomirao SAD. On je 1940. godine, kao znanstveni suradnik Nacionalnog komiteta za regulaciju zute rijeke, dozivio nesto sto nikada u zivotu nece zaboraviti.
"Potkraj rujna", zapisace kasnije Wang Zelin, "dok smo se u dva automobila vozili ravnicom Niang Niang i na 10 kilometara se priblizili gradu Jianglua, odjednom smo zaculi nekoliko hitaca. Nakon pola kilometra voznje, zaustavili smo se kraj skupine seljaka, okupljenih oko vojnika s puskom. Seljaci su nam uzbudeno dovikivali: 'Ustrijelio je divljeg covjeka! Ustrijelio je divljeg covjeka!...'
Na cesti je, zbilja, lezalo tijelo nekakvog stvorenja kakvo do tada nikad u zivotu nisam vidio. Stvorenje je bilo visoko najmanje dva metra, a cijelo mu je tijelo bilo obraslo veoma gustom ridastom dlakom, dugackom otprilike 1 cun (3 cm).
Buduci da je stvorenje lezalo na trbuhu, nekoliko ga je seljaka okrenulo na leda. Pokazalo se da je to zenka s velikim dojkama. Bradavice su joj bile upadljivo crvene, po cemu se moglo zakljuciti da jos doji mladunce. Kosa na licu je bila sasvim kratka, oci duboko usadene, a usne jako debele i ispupcene. Glava joj je bila uska, s jako ispupcenim jagodicama, a kosa dugacka 1 chi (30 cm).
Lice stvorenja me je jako podsjetilo na lice pekinskog pracovjeka (kineski Homo erectus). Seljaci su mi kasnije pricali da su vidali dva takva stvorenja (muzjaka i zenku). Kretali su se na straznjim nogama, drzeci se jako uspravno, visoki oko dva metra i strahovito snazni. Nisu znali govoriti nego su samo urlikali, rezali i groktali."