Amerikanci ga zovu bigfoot ("veliko stopalo", "velikonozac") ili sasquatch, kako su ga nazivali Indijanci, ali se pouzdano ne bi moglo reci da li se radi o istoj vrsti covjekolikih kosmatih stvorenja.
Bigfoot i sasquatch su, inace, cesta tema u Sjedinjenim Drzavama i Kanadi. O njima je napisano bezbroj uzbudljivih novinskih reportaza, snimljeno vise televizijskih dokumentaraca, nacrtan velik broj stripova, a snimljen je i jedan cjelovecernji igrani film. O njima govore mnoge knjige, a opjevani su i u jednoj staroj indijanskoj baladi. Oni su, na neki nacin, postali simbolima slobode, netaknute divljine i zivota izvan civilizacije, o cemu danas mastaju mnogi Amerikanci. Mozda je zbog toga i popularnost bigfoota i sasquatchia, iz godine u godinu, sve veca.
Price o sasquatchu, konacno, dio su americko-indijanske tradicije, a prva izvjesca o misterioznim otiscima stopala otkrivenih na tlu Sjeverne Amerike, potjecu jos iz 1811. godine, i to od poznatog istrazivaca Davida Thompson, koji se zaputio na usce rijeke Columbije, preko legendarnog Stjenjaka, u kanadskoj drzavi Alberta. Thompson je u dubokom snijegu, naisao na tragove neobicnih stopala s cetiri prsta. Bile su duge 35 a siroke 20 centimetara i ni po cemu nisu mogle pripadati grizliju, jer grizli ima pet prsta i sasvim drugacije karakteristike stopala!
Doživljaj starog trapera
Krajem je 19. stoljeca i sam predsjednik SAD Theodor Roosevelt svjedocio o postojanju sasquatcha. On je 1882. godine napisao u svojoj knjizi da je jednog njegovog starog poznanika, trapera, na granici između drzava Idaho i Montana, ubio nekakav divlji covjek-majmun!
Ipak, prvo i jedino dobro dokumentirano izvjesce o sasquatchu objavljeno je 1884. godine u "Daily Colonist", listu koji je potkraj 19. stoljeca izlazio u Britanskoj Columbiji. U blizini gradica Yalea, svjedoci "Daily Colonist", te je godine uhvacena neobicna "zivotinja", nazvana Jacko. Radilo se o zivotinji koja je podsjecala na gorilu, visokog oko 1,5 metara i teskog pedesetak kilograma. Jacko je imao dugu, crnu, grubu kosu i doista je licio na covjeka, iako su mu ruke bile znatno snaznije i dulje od covjekovih.
"Opis bi mogao odgovarati odrasloj cimpanzi ili odrasloj zenki gorile", napisala je Jozefina Karoly, "ali tesko da bi se prisutnost africkih zivotinja u kanadskoj Britanskoj Columbiji moglo objasniti ikako drukcije osim da su pobjegle iz nekog cirkusa. Stoga je bilo opravdano vjerovanje da uhvacena zivotinja predstavlja mladog sasquatcha !"
Od tada pa do danas neobicno su divlje stvorenje u Sjedinjenim Drzavama i Kanadi vidjeli mnogi svjedoci: izletnici, planinari, drvosjece, cuvari nacionalnih parkova, sumari, vozaci, piloti, zene, djeca, cak i jedna starica, koja je nakon uzbudljivog susreta, potrazila intervenciju svog neuropsihijatra. Snimljeno je bezbroj uvjerljivih tragova, a Roger Patterson je 1967. godine, kraj Bluff Crecka, u sjevernoj Californiji, svoj susret sa divljim covjekom registrirao i amaterskom kamerom.
Svjedocanstva su, takoder, upecatljiva:
"Odjednom je iz gustika izronilo neko golemo, mrko stvorenje. Nalazilo se upravo ispod nas, ni desetak koraka udaljeno. Bilo je obraslo tamnom dlakom, cak i po glavi i po licu, i bilo je uistinu krupno. Rourke je potrcao za njim, ali ga nije uspio sustici. Tek je bacio nekoliko kamenica za njim. Vidio sam u zivotu velik broj medvjeda i to, zasigurno, nije bio grizli. Vise je nalikovao gorili..."
Ovaj iskaz dao je drvosjeca Fermin Osborn, koji je zajedno sa svojim drugovima, J.C.Rourkeom i Jackom Cochranom, obradivao trupce na podrucju Mount Hood National Foresta, u sjevernom Oregonu.
Okršaj s kosmatim bićima
Arthur Clarke navodi da se tijekom posljednjih pet-sest decenija bigfoot (sasquatch) pojavljivao bezbroj puta. U Kanadi je 1928. godine Indijanac Muchalat Harry ispricao sveceniku Antonyu Terhaaru kako ga je muzjak bigfoota oteo i odnio u svoj skriveni "logor" u kome je bilo dvadesetak slicnih stvorenja razne dobi i spola. Nisu mu nanijeli nikakvo zlo, a kada je njihova radoznalost popustila, uspio je pobjeci svojim kanuom.
Otac ga je Terhaar nasao, kada je gotovo izbezumljen stigao u Nootku, na otoku Vancouver. Bio je na izmaku snage, iscrpljen, uplasen i odjeven samo u razderano donje rublje. Od strasnog je dozivljaja siroti Indijanac potpuno osijedio!
Godine je 1922, navodi A. Clarke, tragac za zlatom Fred Beck radio je s nekoliko ljudi na planini Mount St. Helens, u drzavi Washington, kada su opazili a zatim i pucali u copor golemih, mrkih, kosmatih spodoba koje su se kretale na dvije noge. Jednog su, cini se, pogodili, jer je brvnaru kopaca nekoliko noci zaredom zasipalo kamenje i gromade stijena. Tragaci su, na kraju, izgubili zivce, pokupili stvari i zauvijek napustili planinu.
I o sljedecem izvjescu opsirno je pisao svjetski tisak. Godine su 1966. dvojica mladica, loveci kojote u Jackon Holeu, u americkoj drzavi Wyoming, nedaleko gradica Sherouwa, ustrijelili bice po mnogo cemu nalik gorili. Medutim, kada su mu se priblizili, pokazalo se da je neobicnog izgleda, krupno i dlakavo, neobrasla lica, golemih ruku i nogu. Za trenutak ih je uhvatila panika, jer su pomislili da su ubili covjeka, neku lokalnu nakazu, pa su panicno uskocili u automobil i dali se u bjekstvo. Nisu se zaustavili sve do Iowe, gdje ih je zbog brze voznje uhvatila prometna policija.
Zanimljiv je dozivljaj imao i americki prometni policajac Robert Wood. Vozio se nocu napustenom prometnicom, kojom su katkad jos vozili samo sumski kamioni prepuni trupaca. Najednom je zacuo dozivanje u pomoc. Zaustavio je automobil i oslusnuo.
"Glas je bio panican i stizao je iz jednog maracnog gustisa" - zapisao je u sluzbenom izvjescu Robert Wood. - "Poznajem dobro taj kraj i znao sam da se blizu puta uzdize jedna zaravan, odakle pocinje gusta i nepregledna suma, koju lokalno stanovnistvo naziva simbolicnim imenom - Ðavolje urvine. Vriska je upravo dopirala iz te oblasti.
Noc je bila vedra i mogao sam razabrati da se ispod strmine nalazi parkiran automobil. Dozivanje, medutim, nije dolazilo iz tog pravca. Naprotiv, prodorni se muski glas cuo odnekud iz Ðavolje urvine. Upalio sam dzepnu bateriju i samo povrsno osmotrio parkirani automobil: vrata otvorena, na sjedistu muski sako, zenska haljina, tasna...
Ovamo su cesto dolazili ljubavni parovi da bi u blagim nocima vodili ljubav. To sam znao i odmah mi je pala na um misao da je neki manijak iznenadio dvoje ljubavnika i da ih gore, na zaravni, sada maltretira. Zato sam potrcao sto sam mogao brze prema mjestu odakle su jos uvijek stizali panicni pozivi u pomoc.
Otmica djevojke
Kada sam se popeo uz neugodni uspon, svjetlost je iz moje lampe obasjala nagu figuru jednog muskarca i sasvim u daljini, u predjelu gdje su zapocinjale Ðavolje urvine, neku krupnu sjenku kako zamice u gustis. Instiktivno sam se latio pistolja. Izvadio sam ga i tri puta opalio u zrak. Nagi me je muskarac pogledao s olaksanjem i povikao:
- Odnio ju je u sumu. Odnio ju je...
- Tko? Tko ju je odnio? - pitao sam uzbudeno.
- Sasquatch!
- Tkooo? - ponovio sam pitanje ne vjerujuci sopstvenim usima.
- Bigfoot! - ponovio je.
Ne, nikada nisam vjerovao u duhove, vjestice i slicne trice. O sasquatchu ili bigfootu naslusao sam se toliko prica da mi se, na kraju, u glavi stvorila takva zbrka da, jednostavno, nisam znao sto da mislim - da li da vjerujem da postoje i da zive u Ðavoljim urvinama ili ne?!
Sada je, eto, ispred mene na mjesecini stajo nag muskarac, izbezumljena pogleda, okrvavljen preko ramena kao da ga je medvjed odalamio teskom sapom, i tvrdio da mu je draganu oteo nitko drugi nego - bigfoot ! Kako da povjerujem ?!
Potrcao sam prema mjestu gdje je svjetlost iz moje baterijske lampe, samo na trenutak, obasjala neku krupnu mrku sijenku. Usput sam ispalio jos dva metka u zrak. Kod prvih debala naletio sam na sirotu djevojku. Izgrebana po tijelu, duge kose koja joj je padala preko lica, lezala je u nesvjesti. Pritrcao sam joj i opipao puls - bila je ziva. Digao sam je u narucje i ponio natrag prema kolima. Zatim sam oboje odvezao u bolnicu. Tamo sam cuo i ostatak price u koju nije lako povjerovati. I djevojka je, takoder, tvrdila da ju je u Ðavolje urvine pokusalo odnijeti misteriozno dlakavo stvorenje, snazne muskulature, koje se kretalo na dvije noge i vonjalo na sumsku vlagu.
- Bigfoot? - upitao sam djevojku.
- Da. Bio je to bigfoot !...- potvrdila je."
