Posljednje, ko zna koje po redu, "otkrivanje" prapostojbine zena-ratnika, svjetski su mediji zabiljezili sredinom januara/sijecnja 1976. godine, kada je poznati talijanski arheolog Gvido Boldrini, znanstvenik koji je svoj zivot posvetio proucavanju podataka o postojanju mitoloških Amazonki, sazvao tiskovnu konferenciju i javnosti obznanio svoja posljednja otkrica:
- Poslije dugotrajnih i napornih traganja, uspjeli smo pronaci veliki broj keramickog posuda, vrceva i pladnjeva, što odrazava nacin zivota legendarnih zena-ratnica. Otkopavanja koja smo na teritoriju Brazila obavili moje kolege i ja, svjedoce da je pleme Amazonki, zena-ratnika, uistinu postojalo!
Sta kazu legende?
Gvido Boldrini u svijetu istrazivaca nije nepoznat. Puna je dva desetljeca, sa svojim suradnicima, strpljivo proucavao biljni i zivotinjski svijet Amazonije; pješice i raznim sredstvima prevoza prevalio je desetine tisuca kilometara; boravio je medu brojnim divljim amazonskim plemenima i kopao na mnogim mjestima za koje je pretpostavljao da su pod površinom tla sacuvali kakve-takve ostatke mozebitnih naselja legendarnih Amazonki. Pa ipak, njegovo otkrice u Brazilu, nije do kraja potvrdilo autenticnost drevne sage koja je još uvijek omiljena tema brojnih avanturista i istrazivaca.
Mit o divljim i opasnim zenama-ratnicima datira, kako je poznato, iz najstarijih vremena ljudske historije. Susrecemo ih još kod Homera, potom kod grckog historicara i moraliste Plutarha (oko 50 - 125 n.e.), Pausanija i u gotovo svim "aleksandridama", pricama koje govore o ratnim pohodima i uspjesima grckog osvajaca Aleksandra Velikog (356-323 pr.n.e.).
Cak ni on, kazu predanja, nije mogao ostati pošteden okršaja s tim navodnim ratobornim "muškaracama", beskompromisnim ratnicima koje su se borile hrabro i do posljednjeg daha, te paranoicno mrzile muškarce i, nerjetko, bezobzirno ubijale cak i vlastite sinove!
Konacno, ova uzbudljiva saga ocigledno je doprinijela da i najmocnija rijeka na svijetu - Amazon - dobije svoje ime!
Sta su zabiljezili grcki povjesnicari?
Nesvakidašnja legenda o djevojkama-ratnicima izazivala je kroz historiju ljudskog roda veliku paznju medu istrazivacima, misionarima i odvaznim putnicima, tim prije što je postojanje Amazonki oduvijek smatrano - kontraverznom cinjenicom. Cak je i samo njihovo ime bilo kontraverzno. Grcki historicar Herodot (oko 481- oko 425 pr.n.e.), koji je ucestvovao u grcko-perzijskim ratovima, kaze da ime Amazonki potjece od skitske rijeci koja oznacava "ubice muškaraca". No, drugi je historicari izvlace iz cerkeske rijeci, koja oznacava "sve one koji obozavaju Mjesec", a treci misle da su u pravu oni koji tvrde da je narod zena ratnika s pravom dobio svoje ime prema grckoj rijeci "amazos"("bez dojke"), buduci da su Amazonke mladim djevojkama amputirale ili spaljivale desnu dojku kako im ne bi smetala pri gadanju strijelom ili bacanju koplja!
Jedno je vrijeme smatrano da Amazonke zive negdje u Maloj Aziji, u oblasti Euksina ili Crnog mora i da odatle polaze u svoje ljute osvajacke pohode. No, kasnije se vjerovalo da nastanjuju prostor oko Kavkaza, a u svojim ih djelima spominju i veoma strogi grcki povjesnicari, koji su pratili Aleksandra Makedonskog u njegovim osvajackim pohodima na Istok.
Kako su odgajane Amzonke
Kasnije su romanopisci i kronicari ovoj legendi dodavali nove (mozda izmišljene) detalje. Tako se do današnjih dana ocuvalo prilicno detaljna slika o njihovom zivotu, aktivnostima i društvenom ustrojstvu. Znamo, izmedu ostalog, da su za vladara imale kraljicu, da je najvaznije odluke donosio zenski parlament i da su se zenska djeca, poput Spartanaca, od malih nogu ucila borilackim vještinama.
Problem brojcanog odrzavanja rješavale su na jednostavan nacin: jednom su godišnje pozivale muškarce iz susjednog plemena Gargareanaca, o kojima gotovo ništa ne znamo, na veliku svetkovinu mira i ljubavi, cija je jedina svrha bila razmnozavanje rase.
Muška djeca koja su se radala iz tih veza, bila bi vracena svojim ocevima ili osudivana na smrt, dok su majke pazljivo odgajale svoje djevojcice i vec ih od prvih dana zivota poducavale da jašu, idu u lov, krote divlje konje i junacki se bore do posljednjeg daha. Drugim rijecima, Amazonke su svoj ratnicki zivot prilagodavale svojim interesima i svojim pogledima na svijet, izokrecuci naglavacke tradicionalnu strukturu klasicnog društva, koje je, kako je poznato, bez iznimke bilo patrijarhalno!
Tako je historija dobijala nova, zanimljiva obiljezja i dramatiku.
Za suvremenike antickog i predantickog vremena, Amazonke su bile samo jedno od polubarbarskih ratnickih plema koja su nastanjivala granicna prostranstva helenskog svijeta i koja su, s vremena na vrijeme, vodila zestoke bitke protiv Lidijaca, Frigijaca, Trojanaca i drugih naroda u Maloj Aziji. Njihovo naoruzanje sacinjavali su luk i strijela, koplje i laka sjekira, te štit u obliku polumjeseca i lagani šljem. Bile su vješte jahacice, te su njihovi napadi bili iznenadni i ubojiti.
