ARGUMENTI SOVJETSKIH PILOTA: Dogadjaj se odigrao u januaru 1983. godine i mnogi ga u bivsem Sovjetskom Savezu smatraju stopostotno autenticnim. Posada aviona “TU 134 A”, koji je letio na relaciji Tbilisi-Rostov-Talin dozivjela je nesto sto je krajnje tesko racionalno objasniti. To je javno priznao i tadasnji dopisni clan Akademije nauka SSSR, zeltuhin, koji je na zamolbu moskovskog lista “Trud” komentiraoa kao “raport” iskusnih pilota kojima se moze vjerovati, koji iza sebe imaju od 4500 do 12000 sati provedenih u zraku.

Neobicne egzibicije
Dogadaj se odigrao u sami osvit dana, u 4,10 sati, u trenutku kada se avion nalazio na nekih 120 kilometara od Minska. Drugi pilot Genadij Lazurin, posmatrajuci svoj dio neba, primijetio je s desne strane aviona malu mrlju, iz koje je nesto kasnije izasao tanki mlaz svjetosti, usmjeren prema zemlji. Zatim slijedi novo iznenadenje: mlaz se pretvorio u svjetlosni konus. Posada registrira stvaranje drugog, a zatim nesto kasnije i treceg svjetlosnog konusa. Ono sto je na zemlji osvijetlio ovaj “reflektor” bilo je vidljivo kao po danu – kuce, putevi, polja... Zatim se svjetlost reflektora podigla sa zemlje i zaustavila se na sovjetskom zrakoplovu.
Posada je sve to pazljivo registrirala, ali se - zbog ne prihvatanja zvanicnih sovjetskih organa da fenomeni NLO postoje - kolebala da li da o svemu izvijesti Kontrolu leta. No, sve su se te dileme rasprsile kada je “bijela tacka” nestala i na njenom mjestu se pojavio – zeleni oblak. Kapetanu aviona ucinilo se da se misteriozni leteci objekat ogromnom brzinom priblizava i da sijece kurs aviona. Kada je, u tom trenutku, kapetan Igor Cerkasin kriknuo svom pomocniku: “Predaj izvjestaj zemlji”, istog trenutka nepoznati objekat se zaustavio.
“Zeleni oblak” je u meduvremenu poceo da izvodi egzibicije. “Propao” je ispod visine na kojoj je letio avion, a zatim se ponovo podigao vertikalno. Poceo je da se krece lijevo-desno, pa zatim ponovo dolje-gore. Na kraju, fiksirao se tacno preko puta aviona i... nastavio da leti kao da je privezan za avion na visini 10.000 metara i brzinom od 800 kilometara. U unutrasnjosti “oblaka” palila su se i gasili mali plamicci, kao ukrasi na novogodisnjoj jelki. Na horizontu su ostajali tragove vatrene cik-cak linije.

sta je vidio radar?
U meduvremenu “oblak” se poceo mijenjati. Iz njega je izrastao “rep”, koji je licio na “vazdusnu pijavicu”, siru u vrhu, uzu pri dnu. Tako je na nebu nastala “zapeta”, nakon cega se “rep” poceo podizati prema “horizontu”. Iz elepticnog oblika, “rep” se zatim pretvorio u – “cetverougao”.
Posada je raportirala na zemlju da ih prati ostronosni “oblacni avion” – bez krila i sa suzenim repom. Osvjetljavao se cas zelenim, cas zutim svjetlom.
U tim trenucima, iz pravca Petersburga prema zoni aerodroma u Minsku priblizavao se jos jedan avion “TU-134”, koji je od prvog aviona bio udaljen oko stotinu kilometara. Bilo je nemoguce da se sa te udaljenosti ne primijeti “oblacni avion”. Komandir drugog aviona, ipak, nije nista uocavao. Dispecer u Minsku, koji je odlicno vidio misteriozni leteci oblak dao je petersburskoj posadi koordinate i sugerirao u kom pravcu da obrate paznju. Poslije toga, posada je bukvalno oslijepila od snazne svjetlosti koja je izbila iz “oblaka”. Kada su dosli sebi, vidjeli su ono sto su za sve vrijeme promatrali piloti i putnici iz prvog “tupoljeva”.
U paketu sa “oblacnim avionom”, posada Igora Cerkasina je prosla iznad gradova Rige i Vilnusa. Vazdusni dispecer tih gradova fiksirali su cudni tandem. Leteci iznad Cudskog i Psovskog jezera, posada je mogla da ocijeni razmjere “oblacnog zrakoplova”. Zajednicki let trajao je sve do Talina.
Kasnije je utvrdeno da je dispecer u Talinu na svom radaru sve to jasno vidio i pratio – pred njim je, uporedo sa “TU-134 A” stalno bila misteriozna letjelica.

POPULARIZATOR LETECIH TANJIRA
ALAN HINEK: Znameniti americki znanstvenik, jedan od najvecih popularizatora letecih tanjira. Svoju doktorsku diplomu iz oblasti astronomije stekao je na Sveucilistu u Cikagu 1935. godine. Bio je profesor na Sveucilistu u Ohaju, a potom rukovodilac opservatorije Makmilan. U meduvremenu je postao konsultant u cuvenom projektu “Plava knjiga” americkih zrakoplovnih snaga.
Smatra se da je upravo Hinek iskovao skracenicu UFO (Unidenrified Flying Object – NLO, Neidentificirani leteci objekt).
Iako je u pocetku bio skeptican kada su u pitanju leteci tanjiri, Hinek je prikupio hiljade izvjestaja i licno istrazio desetine slucajeva. Pocetkom sedamdesetih godina objavio je zapazeno djelo “The UFO Experience” i prvi je iskovao frazu “bliski susret trece vrste”.
Hinek je osnovao Centar za istrazivanje fenomena NLO, u kojem je njegova supruga Mimi uz pomoc nekoliko saradnika analizirala prikupljena obavjestenja o pojavi letecih tanjira. Njihove statisticke studije polazile su od neuobicajnih dogadaja sa elementima pouzdanosti, ali nijedno njihovo istrazivanje nije, nazalost, rezuliralo nepobitnim dokazima o NLO-realnosti!

NLO SU VIÐANI I U PROsLOSTI
ARHIVE: Tvrdnje da su leteci tanjiri proizvod masovne psihoze prouzrokovane covjekovim letom u kozmos i velikim rivalitetom obavjestajnih sila u vrijeme hladnog rata, istrazivaci NLO-a suprotstavljaju izvjestaje iz XIX stoljeca. Dvadesetog augusta 1880. clan Francuske akademije M. A. Trekul navodno je vidio zagonetni zlatno-bijeli leteci objekat oblika cigare. Godinu dana kasnije, 22. juna 1881. godine, krstareci izmedu Melburna i Sidneja dva sina princa od Velsa posmatrali su neki leteci objekat, opisavsi ga u knjizi “Krstarenje Bakantea”. Spominje se i zvanicna izjava Aleksandra Hamiltona, farmera iz Le Roja u Kanzasu i bivseg clana Predstavnickog doma SAD, podnijeta 21. aprila 1897. u kome trvrdi da je vidio cudni “zracni brod” kako leti nebom.
“Ako se pogledaju arhive vidi se da je april 1897. vrvio pojavama cudnih vazdusnih brodova u SAD”, tvrdi Frenk Edvards u svojoj knjizi “Leteci tanjiri – ozbiljno pitanje”.