Koverta se sama pomicala iza pisace masine, polako i u trzajima. Stigla je do vrha masine i polagano kliznula preko nje. Iznenada se prevrnula na tastaturu - i pocela da biva prozirnom. Zatim je potpuno iscezla!...
Ovaj zapanjujuci dokaz psihokineze i teleportacije bio je vrhunac jedne od najneobicnijih ikad videnih filmskih predstava. Na celuloidnoj traci 8-milimetarskog filma prikazan je širok izbor psihokinetickih efekata, koji su potvrdivali da um gospodari materijom! Najneobicnije u svemu tome bila je cinjenica da su se svi psihokineticki i teleportacijski fenomeni odvijali unutar zakljucane staklene kutije!
Neobično udruženje
Ovi filmovani parapsihološki eksperimenti prikazni 1980. godine u mjestu Rolla, u Misuriju (SAD), bili su vrhunac jednog cudesnog projekta zapocetog u oktobru 1961. formiranjem Društva za istraživanje telekineze (SORRAT).
SORRAT je osnovao Džon G. Najhard, profesor engleske njiževnosti. Snažna karizmatska licnost i covjek širokih interesovanja, Najhard je oduvijek bio fasciniran paranormalnim pojavama. Godinama je istraživao tajna znanja i vještine pretkolumbijskih naroda Amerike a bio je blizak prijatelj i svetog covjeka Sijuksa, Crnog Soba, i pocasni clan indijanskog plemena Oglala Sijuksi. Neki od prijašnjih clanova SORRAT-a tvrdili su da je Najharda u mladosti posvetio vrac Sijuksa, a kružile su i glasine da je Najhard to posvecenje prenio na još jednoga clana SORRAT -a.
Ova vrsta vjerovanja možda je pomogla da grupa SORRAT za kratko vrijeme postane poznata. I njeni ostali clanovi posjedovali su izuzetne paranormalne sposobnosti. Grupa se sastajala svakog petka navece u kuci prof. Najdharda u Misuriju i jako se zbližila tokom 16 godina djelovanja.
Tehnike kojima se SORRAT služio da bi izazivao psihokineticke fenomene bile su slicne onima kojima su se koristili mnogi spiritualisti. U suštini, oni su bezbrižno sjedili u grupi, cekajuci da se dogodi neki od parapsiholoških f4enomena (PK).
Tajanstveno kuckanje
Jedan od clanova, Džozef Mangini, razvio je sposobnost da padne u trans a tada su PK fenomeni uistinu bili posebno snažni. U prva dva mjeseca otkriveno je da su se podrucja naizgled paranormalne hladnoce razvijala oko malih eksperimentalnih predmeta položenih na sto. Termometri postavljeni pored ovih predmeta bilježili su pad sobne temperature i do pet stepeni. A nakon nekoliko mjeseci pocelo je paranormalno kuckanje.
Ova kuckanja su bila bitna, jer su stimulisala samopouzdanje i utrla put drugim, složenijim fenomenima. Istražujuci kuckanje došlo se do zakljucka da ono na izvjestan nacin pokazuje inteligenciju: služilo se kodovima pomocu kojih je odgovaralo na pitanja, a u nekim kasnijim prilikama, prenosilo je cak i informacije koje nisu bile poznate nijednom clanu grupe. Tako je tajanstveno kuckanje pružilo cujni dokaz da grupa postiže dobre rezultate i to je stvaralo osjecaj zadovoljstva i išcekivanja. Šta ce se sljedece dogoditi?
Kuckanje je otvorilo dvosmjerni kanal komunikacije izmedu onoga što je Viljem E. Koks nazvao "posredstvo" i doprinijelo da se uspostvi dijalog sa onostranim. Razvio se i svojevrstan govor: kuckanje jedanput znacilo je «da», dva puta – «ne», lagano struganje – «možda», itd. Na ovaj nacin grupa je održavala jednostavne sesije pitanja i odgovora. To "posredstvo" je takode moglo prenosti poruke, služeci se alfabetskim kodom - jedan udarac za A, dva za B itd. Kad je ustanovljen, kod je služio grupi da traži od "posredstva" da izvodi odredene PK efekte koji su onda mogli biti izmjereni.
Clanovi SORRAT su uskoro otkrili da je jedna od prednosti komuniciranja bila i ta, da je «posredstvo» moglo odbiti da izvrši zadatak koji je smatrao isuviše teškim. Na ovaj nacin broj neuspjelih zadataka je bio mali što je pomoglo održavanju pozitivnog interesovanja u grupi. Druga prednost komuniciranja bila je da su clanovi grupe mogli izdavati naredenja koja su poslušana, što je dokazivalo da grupa kontroliše stvar a na «posrednik», odnosno takozvano «posredstvo».
Prvi uspjesi
Ipak, možda najznacajniji aspekat kuckanja bilo je to da se strana, koja ih je prouzrokovala, identificirala kao - grupa duhova. Ipak, identitet «posredstva» ostao je nejasan zato što su parapsiholozi bili skloni da usvoje humanisticko stanovište - radije vjerujuci da su fizicki efekti nastali zahvaljujuci živima nego mrtvima - kasnije su SORRAT-ovi "duhovi" prilicno elokventno i upadljivo tvrdili da oni posjeduju samostalan život.
Psihokineticki efekti grupe SORRAT postali su tako snažni i uocljivi da su do kraja 1965. godine, uspješno levitirali jedan mali hrastov stolic. Ohrabreni time, oni su uskoro uspjeli da levitiraju jedan mnogo masivniji sto, težak cak 37 kg. Zatim su prešli na lagani metalni poslužavnik kao svoj PK cilj. Uspjeli su ga levitirati, a za vrijeme jednog eksperimenta pošlo im je za rukom da poslužavnik održavaju u lebdecem stanju, na visini od 4,5 metra, citavih tri minute.
SORRAT-ova knjiga isjecaka koju je sakupio dr. Ricards, arhivar i fotograf grupe, sastoji se od mnogih fotografija raznih predmeta na koje se djelovalo psihokinetickim silama. Osim pomenutih efekata, grupa je izvodila i druge parapsihološke fenomene: izazivanje tajanstvenih svjetala, teleportaciju predmeta, a jedne je prilike izazvala pojavu fantomske prikaze. «Bio je to pravi kabinet cuda!»- izjavio je jedne prilike dr Ricards.
Tokom mnogih godina profesor Najhard je bio u kontaktu sa prof Dž. B. Rajnom (neki ga smatraju ocem moderne parapsihologije), koji je bio fasciniran fenomenalnim uspjesima clanova grupe SORRAT. Iz te saradnje rodila se ideja da se u sljedecim eksperimentima koristi takozvani «izum protiv prevare» - zakljucana kutija ili minijaturna PK laboratorija ili mini-lab!
Prototip mini-laba, koga je konstruirao prof. Najdhard bila je ogromna staklena kutija ali su efekti u njoj bili prilicno rijetki i ograniceni. Koks je prilagodio tu ideju, napravivši smanjene verzije plitkih drvenih kutija.
Brojni fenomeni
Prilikom eksperimentisanja, razni predmeti bi bili stavljani u kutiju, cije je dno prekriveno finim slojem toza kafe. Zatim bi se "posredstvu" dao zadatak. Na primjer, pokretanje jednog para kockica kroz toz, dok bi se drugi par držao na mjestu. Zadatak je tako smišljen da bi sprijecio postizanje efekata jednostvanim naginjanjem kutije. Ovaj zadatak je cesto uspješno realiziran, ponekad dajuci i dodatne efekte, jer bi kockice pri kretanju ostavljale isprekidan trag, kao da su skakutale, a zapravo su levitirale od jednog mjesta do drugog.
Ponekad je samo toz stavljan u kutiju, a "posrednik" bi dobivao zadatak da proizvede vidljive tragove na dnu. U drugim kutijama nije bilo toza. One su bile opremljene jednim listom indigo papira i iglom za pisanje. Ispitanici bi mentalnom snagom pokretali tu iglu da sama piše - pritiskivanjem na indigo i ostavljajuci tragove na bijelom dnu.
"Neposredno pisanje" rezultiralo je razlicitim vrstama komunikacija: nekad su to bile škrabotine, a nekada smislene rijeci – dijelovi mnogo složenijih i povezanijih poruka. Godine 1977. Koks se povukao iz Rajnove laboratorije i posvetio se intenzivnom izucavanju paranormalnih fenomena u sklopu grupe SORRAT. On je testirao kutije sa kafom i otkrio je da se PK efekti dogadaju spontano, kad ih niko ne pokušava da proizvede niti o njima aktivno misli. Ovo je potpuno osporilo ideju da parapsihološki fenomeni zahtijevaju ogromnu koncentraciju i napor. A cinjenica da su se kutije s kafom mogle ostaviti na miru i da bi i u takvim okolnostima i dalje proizvodile PK fenomene ce se kasnije eksploatisati u eksperimentima u mini-labovima sa zapanjujucim uspjesima. Ali o tome drugom prilikom.