Kaže se da su znanost i religija oduvijek bile dvije suprotne stvari. Da su učenjaci uvijek pobijali tezu svemoćnog Boga, jer Ga nisu trebali. Suprotno tome Crkva je negirala znanstvena saznanja, jer su ona mogla uzdrmati vjeru u Boga, čime bi Crkva izgubila uticaj i moć među narodom. Dalje se kaže da su znanstvenici pridavali znanosti ključnu ulogu, dok je Crkva - kao što pokazuje slučaj Galileo Galilea – neprekidno bila protiv. Svako novo znanstveno saznanje navodno je udaljavalo Boga od ljudi: Kopernik je oduzeo Zemlji tron vladara svemira, a Charles Darvnin čovjeku atribut Središta kozmosa. Danas, u doba vrhunske atomske fizike, neki tvrde da je vjera u Boga suvišna. Da li je baš tako?!

Hipoteza o Praprasku
Ako temeljitije zavirimo u povijest znanosti, vidjet ćemo da su većina učenjaka vjerovali u Boga i Božanske moći. Crkva je rijetko negirala nove spoznaje, što i nije čudno, ako se zna, da je naša znanstvena slika svijeta prožeta vjerom u jednog sveznajućeg, vječnog i svemoćnog Boga. Ili drugačije rečeno: bez ove vjere ne bi bilo ni znanosti!
Tek je moderna fizika uz pomoć njene ortodoksne interpretacije kvantalne fizike i teorije relativiteta stvorila neku vrstu kastehizma koji bi, ako bi se od njega odstupilo, za osobu druge vjere mogao biti opasan. Neki tvrde, da je fizika Katolička crkva znanosti, sa visokim svećenicima (nuklernim teoretičarima i teoretičarima teorije relaviteta, i dr.), sa papama (izdavaćima renomiranih znanstvenih časopisa), sa jereticima, koji zbog različitog mišljenja bivaju izbačeni iz zajednice clanova Crkve i čija znanstvena egzistencija biva uništena, sa katedralama - akceleratorima za ubrzanje čestica... Ovo poređenje potiče od nobelovca Leon Ledermanna, koji je smatrao da se Bog nalazi na kraju protonskog zraka.
Konačno, potraga za formulom svijeta, za Margaret Wertheim je jednako važna kao i pitanje srednjovjekovnih sklonosti cara: koliko anđela može da pleše na vrhu jedne igle? Samo sa razlikom, da su učenjaci Srednjeg vijeka realtivno jeftino o tome razmišljali, dok je današnje traganje za "praprincipom" vrijedno četiri milijarde dolara, pri čemu se ne vidi bilo kakva praktična primjena, pa čak ni za vojsku.
Želimo na tri načina pokazati:
Prvo - da su svi fizičari vjerovali u Boga i da se bez ove vjere uopšte nisu mogli baviti znanošću;
Drugo - da je upravo ova vjera odlučujuće uticala na formiranje naše slike svijeta;
Trece - kako bi znanost mogla jednog dana pronaći Boga.
Teologija je stoljećima bila majka znanosti, koja je širila znanje, iz kojeg se razvila znanost. Tako su najčešće i prethodnici znanosti istovremeno bili i teolozi. Toma Asirski je sinhronizirao Aristotelovu filozofiju (nauku) sa kršćanstvom. Teolog Robert Grosseteste je u 13. stoljeću objavio: "Bog je prvi mjernik. On je utvrdio broj, težinu i veličinu svega!..." Ovaj učenjak je prvi formulisao misao koja današnjoj hipotezi o Praprasku začuđujuće mnogo sliči: Univerzum je nastao iz jedne tačke prapočetnog svjetla, koja se počela širiti i na taj način formirala sferu našeg Univerzuma. Za Rogera Bacona, jednog vrlo modernog mislioca pronalazača iz 13. stoljeća, prirodne znanosti su prije svega bile 'služavke teologije'. Isto tako su razmišljali Kepler i Isaac Newton. Nikola Kopernik (15. st.) je u matematici prepoznao plan Boga; ovaj plan bi se mogao spoznati pomoću mjerenja i eksperimenata, ideje koje su tek nakon Galilea i Newtona postale popularne.
  
Prirodoslovci su vjernici
Kopernik se nije želio sa svojim heliocentričnim sistemom svijeta (Sunce, a ne Zemlja nalazi se u središtu) inatiti sa Crkvom. On je smatrao da je ptolomejski sustav, sa svojim mnogobrojnim pomoćnim konstrukcijama (epizikle) preružan i nedostojan jednog i jedinog Boga. Za njega je astronomija bila put do Boga, a takođe i za Keplera i Newtona. Apsolutno je potrebno, smatrao je Kepler, da je djelo Velikog Tvorca izuzetno lijepo. Čak je i Rene Decartes (1596-1650) smatrao da je Bog iznad svega: Bog je stvorio prirodne zakone, isto kao što i kralj piše zakone u svom kraljevstvu. Izuzetak je slučaj tvrdoglavog Galilea. On stvarno nije bio posebno pobožan, ali se ipak nije htio prepirati sa Crkvom, a nisu ga interesovala ni pitanja sa nekom filozofskom dubinom. U njegovo vrijeme se znanošću uglavnom bavila jedna crkvena institucija, posebno Jezuiti. Prije nego sto je Galilej objavio svoje teze, dao ih je Inkviziciji da ih pročita. Ona je godinu i po dana analizirala njegove papire i nije našla ništa "protureligiozno". Galilej je bio samo upućen, od tada pa nadalje, da Kopernikov sistem svijeta predstavi kao radnu hipotezu, a ne kao istinu. Sa dobrim razlogom: rezultati izračunavanja prema ovom sustavu, u kojem planete kruže oko Sunca, bili su netačniji nego rezultati mjerenja prema ptolomejskom (geocentričnom) sistemu. Razlog: putanje planeta nisu kružnice nego elipse i to čini vrlo veliku razliku.
Dakle, nije bilo nikakvih znanstvenih dokaza za Kopernikove ideje, pa prema tome niti za Galilejeve tvrdnje. Galilej se ponašao prema preporukama i ništa se ne bi dogodilo, da njegova arogancija i sklonost prema provokacijama nisu otišlo predaleko... Papa je aktivirao Inkviziciju Galilej jd osuđen.
Utemeljitelj fizike, Isaac Newton (1643-1727), uspio je da dođe do svoje ideje o gravitaciji na sljedeće načine: a) prihvatio je kao alkemičar postojanje magićnih snaga i b) vjerovao je kao pravi kršćanin u svemoćnog Boga, koji je mogao da stvori i održi tolike snage. Mnogim njegovim savremenicima je pretpostavka o nekoj magičnoj snazi bila zaprepašćujuća; tako je i danas, premda još uvijek na području gravitacije nismo pronašli nešto drugo. Međutim, Newtonovi suvremenici bili su saglasni sa njegovim odgovorom na pitanje: Kako je došlo do toga da se u prirodi ništa ne dešava bez razloga i odakle potiču sva ta ljepota i red, koje vidimo na ovome svijetu?
Naravno, od – Boga!

Jednostavno stvaranje
Tako to i danas vide mnogi fizičcari i kozmolozi, biolozi i istraživači Prakaosa. I Newton je prihvatio da Bog, s vremena na vrijeme, stvari uzima u Svoje ruke, da bi ih postavio na svoje mjesto, jer bi inače svijet zapao u neviđen kaos. Danas se u to više ne vjeruje. Ali ipak... Postoji jedna neobična dopuna kvantnoj fizici, prema kojoj se talasna funkcija jedne čestice, koja bi inače trebalo da se razlije, s vremena na vrijeme, izazvana nekim impiusom, ponovo zbije. Teza koju zastupaju Ghirardi, Rimini i Weber (1980) tvrdi, da se svakih 100 miliona godina jedna elementarna čestica ponovo ispravi. Čini se da to nije velik broj, ali u jednom objektu veličine miša u sekundi se desi 10 milijardi zbijanja čestica i svako zbijanje djeluje na čitavog miša, a ne na samo na njegov jedan dio. Pitanje je: ko ponovo vraća miša u normalno stanje? Ko?!
Da li je Newton imao pravo kad je tvrdio da Bog, s vremena na vrijeme, stvari dovodi u red?!...
Jedinstvo stvaranja je mnogo jaći dokaz za postojanje Boga nego niz odvojenih (na više dana raspoređenih) stvaranja, objasnio je Frederick Taylor, ugledni nadbiskup iz Canterburv. A Asa Gray, američki botaničar, je u Darvinovoj teoriji vidio konačno objašnjenje za teološki teško objašnjivu egzistenciju patnje. Jer ako su borba i suparništvo osnova evolucionarnih promjena, onda su bol i patnja cijena za nastanak viših bića.
Da li teorija o Praprasku može zadovoljiti ljudsku znatiželju koja prevazilazi znanstvene okvire što nastoje objasniti nastanak naše i drugih galaksija u svemiru?
Znanost i religija mogu sasvim mirno biti prijatelji ne vodeći računa o oštrim i najčešće nekompetentnim kritikama religioznih fanatika. Bog, kao središnja snaga u nauci se nekada prihvatao kao bitan faktor, a nekad kao nebitan, zavisno od određenog duha vremena. Naposljetku je Albert Einstein u fiziku ponovo uveo Boga i učinio ga pogodnim za znanost. "Želim da znam kako je On (Bog) zamislio svijet!..." Tečno i bez straha Einstein je govorio o Njemu i uzimao Ga kao krunskog svjedoka protiv omražene kvantne fizike. "On je dovitljiv, ali nije zao!..." Ili: "Bog se ne kocka. On je ovaj svijet napravio prema urednom planu, a zadatak učenjaka je da pronađu taj plan!..."
Einstein nije vidio nikakvu suprotnost između znanosti i religije, dapače, tvrdio je: "Sve je jedno." U New York Timesu 1930. je objavio članak u kojem je napisao, da između religije i znanosti ne može postojati bilo kakav opravdani konflikt, jer prirodne znanosti bez religije ne mogu se razvijati, a religija bez prirodnih znanost je slijepa.
Za njega je kozmički religiozni osjećaj bio najjači i najplemenitiji motiv za znanstvena istraživanja. Još više, u ovom materijalističkom dobu još su jedino znanstvenici istinski vjernici. Pa prema tome i nije slučaj, da je Einstein sa svojom čudesnom formulom otvorio put prema mnogobrojnim mitovima novog doba, od Prapraska (otkriće katoličkog svještenika Abbe Lemaitre, 1921. g.) preko zakrivljenog prostora i vremena, crnih rupa, širećih univerzuma, višedimenzionafnih prostora, itd. - sve nedokazane pretpostavke, (ali koje već vrijede kao istine ili su pak samo moderni mitovi!), sve je analogno kazivanjima u svetim knjigama.
Nije nikakvo čudo, da su pape rado koristile ove spoznaje. Tako je papa Pie XII 1951. godine objavio: "Znanost je pronašla dokaze za vremenski početak. Zbog toga se i Stvaranje desilo u vremenu. I zato postoji Stvaralac, dakle Bog!..."
Da se Einstein jos više bavio religijom, naukom, Stvaraocem i prirodnim zakonima, danas bi njegov nasljednik Stephen Hawking tvrdio: "Moja teorija duboko utiče na ulogu Boga kao Stvaraoca!..." Prema Hawkingu sada čovjek opisuje, kako Bog treba da izgleda.

Religija formirana znanošću
U osnovi: potraga za prirodnim zakonima ima samo onda smisla ako je neka središnja snaga, svemočni Bog, svijet stvorio prema određenim zakonima. A potraga za formulom svijeta može imati uspjeha samo onda, ako postoji jedan jedinstven opis prirode. Taj opis može postojati samo ako je priroda konstruisana prema jednom savršenom planu.
Ali i drugi znanstveni koncepti imaju svoje porijeklo u religiji. Na primjer – prostor. Za Aristotela, najvažnijeg predstavnika grčkog uma, prostor je bio međuprostor između dva objekta. Ako objekti promjene svoje stanje, mijenja se i prostor. Ako nema objekata, nema ni prostora! Ovo shvatanje prostora je nastavak religioznih shvatanja i ubjeđenja iz antike, prema kojima su bogovi bili vezani za određena mjesta, tako da se prostor dijelio u različite sfere uticaja, u kojima su vladali različiti (Božiji) zakoni.
Sasvim je drugačije jevrejsko-kršćansko shvatanje: Bog je posvuda, Bog je vječan! Bog je u cijelom prostoru prisutan, i svaki dio prostora ima iste osobine, te je, dakle, homogen. Zahvaljujući monoteizmu znanstvenici sada mogu istraživati sve važeće prirodne zakone. Jedan drugi primjer o uticaju religije je teorija o Praprasku, u kojoj moderna fizika opisuje stvaranje iz ničega: "U početku bijaše samo svjetlo" u Bibliji. Na početku bijaše samo svijetlo (Praprasak), ali šta je bilo prije toga? Ili, kako to Roman Sexf, specijalista za teoriju relativiteta, formuiše: "Ko je, ustvari, izazvao Praprasak?" 
Sljedeće analogije: crne rupe nas podsjećaju na našu predstavu o vratima koja vode u pakao; pri tome astronomi predstavljaju crnu materiju jednaku đavolu i njegovim sljedbenicima, dok se anđeli vjerovatno kriju u zakrivljenim dimenzijama.
Kako znanstvenici mogu pronaći Boga?
John Templeton, istraživač Božjih čina i utjecaja, 1972. godine je osnovao društvo, koje je pomagalo istraživanja o svemu što se smatralo božanskim. Do sada se samo istraživalo "ponašanje", odnosno djelovanje Svemogućeg. Da li će se jednog dana sa Templetonovim novcem osnovati projekat, koji će se stvarno dati u potragu za Bogom? I kako bi taj projekat mogao da izgleda? Neće se tražiti pseudodokazi, kao na primjer, da mora postojati neki Stvaralac, jer se sve nalazi u međusobnoj harmoniji (antropski princip). U međuvremenu srno saznali: živo i neživo se tako dobro može organizirati, da se iz toga mogu izvesti sve divne forme prirode. Za to nam ne treba Bog.
Sljedeći argument kaže: postoje prirodni zakoni (u šta niko ne sumnja), ali ko tjera prirodu da se po njima ponaša? Da li nam je za to potreban Bog? Ali, to su samo indicije a ne dokazi. Da li uopće može postojati Bog? Zato si moramo najprije razjasniti, šta je to, (fizikalno govoreći) Bog.
Sjetimo se: Bog je, prema našem shvatanju, svuda prisutan, dakle - prostorno neograničen. On je prvi i zadnji uzrok svemu, dakle On može u ovome svijetu stvari pomjeriti. Njegova snaga je neshvatljivo velika. Ako ove osobine sažmemo u bezosjećajnu fiziku, iz toga proizilazi: Bog je energija!
Energija nema prostornih granica, može da ispuni cijeli Univerzum, čak postoji i u apsolutnoj praznini. U kvantnoj fizici se govori o vakumskoj energiji, koja se krije u praznini prostora, ali da odatle može proizvesti ogromna djelovanja i iz potpune praznine stvoriti novi svijet!
To je opis svemoći energije. A mi trenutno znamo: svaki uzrok je povezan sa energijom, drugačije rečeno - energija je prvi i posljednji uzrok, početak i kraj, alfa i omega svijeta. Ako bi znanstvenicima pošlo za rukom, da dokažu postojanje ove energije u podsvjesti, onda bismo dosli do kraja naše potrage za Bogom. Došli bismo do cilja i pronašli Boga. Tako bi se jednog dana mogao zatvoriti krug: samo zato što je vjerovao u Boga, Čovjek je razvio egzaktne znanosti, a zato što je razvio egzaktne znanosti, uspio je spoznati i svog Boga.