Sve je pocelo dvadesetih godina proslog stoljeca kada su dvojica njemackih istrazivaca, Speman i Mangold, uspijeli spojiti celije embriona vodenjaka koji na sebi ima zute tackice sa celijama vodenjaka kojima priroda nije podarala zute ukrase na tamnoj kozi. Eksperiment je uspio, ali se dalje od toga nije islo.
No, posljednjih decenija sve je drugacije: kloniranje je na neki nacin postalo - znanstveni hit! Da bi dobio ovcu sa glavom koze Danac Steen Willadsen - pionir kloniranja - primijenio je metodu vodenjaka: u eprueti je spojio dva embriona stara tek nekoliko dana, jedan uzet od ovce, a drugi od koze. Udruzeni embrioni potom su zavrsili u utrobi "ovce-nosilje". I, kako znamo, rodila se suvremena himera! Svasta!

Ugrozeni zakon prirode
Jesu li prastari ucenjaci poznavali fantasticne mogucnosti ukrstanja celija i embrija razlicitih zivotinjskih vrsta? Znamo da su bili genijalni graditelji, izvanredni matematicari, fantasticni astrolozi i astronomi... Jesu li poznavali mogucnosti koje nudi kloniranje?!... Ako jesu, od koga su naslijedili sva ta znanja?!
Vecina suvremenih znanstvenika s pravom upozorava da kloniranje otvara kapije nesagledivih rizika i opasnosti. Ljudsko mijesanje u prirodni sklad i evolutivne tokove, mogao bi poluciti katastrofalne greske koje bi covjecanstvo mogle da usmjere u pogresnom smjeru. Zakoni prirodne evolucije mogli bi biti potpuno ugrozeni.
Nije priroda tek tako, iz hira i bez golema razloga, onemogucila sparivanje macke i majmuna, kokoske i kljunasa, zmije i jegulje, orla i lava! Kloniranje to, izgleda, sve omogucava...
Zbog toga sto ne posjeduju stabilan imunoloski sustav, embrioni su mnogo njezniji od odraslih organizama. Sastavljeni od hiljada specijaliziranih celija, ti sistemi vrse funkciju "tjelohranitelja". Na dolazak i najmanje strane supstance, otkrivaju je i bez milosti unistavaju. To se upravo dogada tokom presadivanja, ako donator nema iste "znake imunoloskog prepoznavanja" kao primalac. Svega toga nema kod embriona, pa je, teoretski, svaka mjesavina zivotinjskih vrsta realna i moguca.

Divovski misevi
Kapije koje vode u cudovisni svijet himera trenutno su sirom otvorene, ali - srecom ili ne -znanstvenici jos uvijek oklijevaju da udu u nepoznate prostore. Ideje da "zabave radi" u laboratorijama proizvode himere, vecini njih su strane i neprihvatljive. Ako to cine, cine to zato da bi stvorili zamorcad po mjeri, upotrebljiva iskljucivo u medicinske svrhe. Pogotovo kad se radi o transgenskim zivim bicima, to jest onima koja obuhvataju jedan ili vise stranih gena.
Zasto?
Zato da bi se shvatila funkcija nekog gena ili masovno proizveo protein (usmjeren dodatim genom) obdaren odredenom terapeutskom snagom poput inzulina, bez kojeg je danas nezamislivo lijecenje dijabetesa. Naravno, ne zaboravljajuci na namjerno zarazene zivotinje da bi se stimulirale ljudske bolesti - prenose im se jedan ili vise gena koji favoriziraju pojavu patologije - poput hipertenzije ili mukoviscidoze. To, takoder, omogucava da se testira vise raznih novih lijekova.
Transgeneza nije nepoznata. Godine 1982. Amerikanci Palmiter i Brinster predstavili su svoje cudovisno djelo: divovske miseve, dva do tri puta vece od normalnih. Mikro-ubrizgavanjem su uspjeli uvesti gen hormona rasta pacova u jajne celije zenke misa. Nakon tog neobicnog premijernog opita, transgeneza postaje fiksna ideja geneticara. Svaka laboratorijska zivotinja je njena potencijalna meta.
Ali, pred znanstvenicima se postavilo pitanje - kako uvesti gen u milijarde celija sto formiraju jedan organizam?
To je nemoguc zadatak! Osim u jednom slucaju: ako se dovoljno rano ubrizga u jajasce! Narocito ako se ubrizga u bazne celije, takozvane "majke" svih celija, koje se potom formiraiju.
Recept je sada jednostavan: razbije se prvi tek formirani embrion da bi se dobile bazne celije. Posto su njiohovi geni preradeni, ove celije se ostavljaju cijelu noc sa citavim embrionima. U zoru, zenka misa "nosilja" prima u svoja njedra embrione koji su postali transgenski. Nakon petnaestodnevne trudnoce okotit ce mlade koji su i oblikom i bojom nalik na male miseve!
Neka vas taj bezazleni izgled ne zavara: to su himere! "Himerom se naziva svaki organizam koji nastaje kao rezultat mjesavine celija razlicite genetske bastine", precizira glasovita znanstvenica Francoise Dieterlen. sta vise, ti himericni misevi mogu se medusobno ukrstavati. Tako se dobija cijela linija transgenskih miseva. Ta tehnika tako dobro funkcionira da su ladice genetskih laboratorija zatrpane stotinama raznih transgenskih zivotinja, zapravo, nevjerovatnih cudovista: muha sa vise pari krila, losos sa kozom dazdevnjaka, mis-meduza... Je li to sve?
Nije!

Znanstvene mogucnosti
Zecevi sa krljustima i psi sa glavom raze (vrsta ribe) nisu nepoznati u embrioloskim kabinetima danasnjice. U najopremljenijim laboratorijama svijeta, moglo bi se reci, proizvode se mjesavine zivotinjskih vrsta svih rodova: prepelice-pilici i pilici-misevi! Te neobicne kreature plod su ukrstanja obavljenog u embrionalnom stadiju. Ovdje se vise ne radi o mjesavini zivotinjskih vrta, nego o transplantaciji tkiva izmedu embriona raznih vrsta.
Pionir u ovom poslu, znanstvenica Nicole le Doaurin, sedamdesetih je godina stvorila prve "patchwork" ptice kako bi tokom razvoja pileta, proucavala pokrete embrionalnih celija. U tom stadiju trebalo im je dodati i neku vrstu karakteristicnih oznaka kako bi bile prepoznatljive poput celije japanske prepelice: njihov neobicni oblik omogucava da budu opazene usred stotinu celija pileta. Uz to, one su istih dimenzija, sto je jedini uslov za uspjesno presadivanje.
Uvedene u odredena mjesta embriona pileta, celije prepelice su vrlo uctivi gosti: koriste isti pravac kretanja kao i njihov domacin. Zahvaljujuci tom otkricu, znanstvenici su prvi put u povijesti saznali kako ce ledni dio embriona formirati lice i lobanju odrasle zivotinje!
Ne ljuteci se sto su tako pomijesane, ove dvije kokosije vrste zive u savrsenoj harmoniji i ljubavi. Do te mjere da su njihove himere cak sposobne da se mnoze. No, na veliku zalost ljubitelja neobicnosti, one daju veoma "klasicno potomstvo". Traka sarenog perja u nivou krila ili tijela, zavisno od mjesta presadivanja, jedini je vidljivi znak njihovog himericnog porijekla.
Na jednoj farmi u Nantu (Francuska), aranziraju se najneobicniji susreti. Primjerice, izmedu embriona pileta i celija misa. Da bi se to uradilo, na embrion misa usaduju se celije u toku specijalizacije, kao buduci neuroni. Zatim se u dijelove mozga presaduje embrion pileta. Sasvim mirne, celije misa mijesaju se sa celijama pileta u formiranju, i ucestvuju u izradi komponenata njegove glave i njegovih culnih zlijezda.

Kokosi sa zubima
Ocito, nije cilj u tome da se proizvede pile sa njuskom i usima glodavca. Cilj je da se prouce neka promjenljiva tkiva glodavaca izvan njihovog prirodnog okruzenja.
Do danas nijedna moderna himera nije ugledala svjetlo dana. Unistene su odmah nakon rodenja.
"Ali, moglo bi se razmisljati o tome da se himere razviju", smatraju znanstvenici sa farme u Nantu. "U tom slucaju, radit ce se samo o pilicima sa dijelovima misa u nivou kicmene mozdine. Nikada necemo razvijati pilice sa presadivanjem mozga! Odvratno je proizvoditi ptice sa neobicnim glavama, kao sto bi bilo uzasno proizvoditi monstrume poput onih iz antickih saga i legendi!..."
Na Stomatoloskom fakultetu u Marseju, znanstvenici su kod zivine reaktivirali izvjesne gene odgovorne za formiranje zubnih pupoljaka. Uspavani prije 70 miliona godina, kada su sa nase planete zauvijek nestali cudovisni saurusi, ovi pupoljci su nasljedeni od zajednickog pretka ptica - archeopteryxa. I u ovom slucaju pristupa se presadivanju. Embrion pileta prima u dijelu svog mozga zonu mozga embriona misa zaduzenu za formiranje zuba. Rezultat: kokos sa zubima!
Iako mozemo samo nagadati jesu li, uistinu, postojale u antickim vremenima, kako vidimo, himere su dio nase stvarnosti. Ako je moguce dobiti zivinu sa zubima, nije li, takoder, moguce proizvesti, na primjer, kentaure ili cudovista poput legendarne Meduze?!...
U martu 2001. godine, misevi sto ih je u svojim laboratorijama proizvela grupa americkih i japanskih znanstvenika, postali su prave zvijezde. U njihovoj utrobi - zamislite - razvila su se ljudska jajasca. Tri zene su ih dragovoljno donirale znanosti. Jajasca su isjeckana na komadice velicine dva milimetra, a zatim su presadeni odraslim misevima mutantima, deficitarnog imunoloskog sustava. Dvije sedmice kasnije, neki dijelovi jajasca poceli su se razvijati. Eksperiment je tada prekinut iz etickih razloga. Znanstveno gledajuci, nista ne sprecava da se te nosilje ljudskih jajasaca pretvore u fabriku jajasaca sto bi, mozda, moglo biti prikladno rjesenje za smanjenje nestasice u doniranju organa.
Pitanje se namece samo od sebe: hoce li jednog dana neki suludi znanstvenik pasti u iskusenje da ukrsti bazne celije covjeka sa odgovarajucim celijama majmuna, svinje ili cak ptice?
Sa tehnicke tacke gledista, to je potpuno ostvarljivo. Poslije ovce-koze, zasto se ne bi mogli proizvesti "ljudi-svinje" ili "ljudi-nojevi"?!... Sa eticke tacke gledista, to je zaista nezamislivo. Cak i ako "dobrih" razloga ne manjka. Poceti sa proucavanjem embrionalnog tkiva: mjesoviti embrioni omogucili bi pracenje svih migracija ljudskih celija. Kao sto je to ucinjeno kod prepelica-pileta.
Mogli bi se ispitivati lijekovi na embrionima covjek-majmun ili testirati nove molekule koje bi mogle zaustaviti radanje deformirane djece. Utoliko prije sto bi ta ispitivanja dala mnogo preciznije rezultate nego sa aktuelnim zamorcima, embrionima pavijana ili cimpanze. Najzad, odrasli ljudi-svinje liferovali bi lopatom organe za presadivanje. "Pa to je uzasno!" uzviknut ce svaki normalan covjek. Ne uzbudujte se, porucuju s druge strane ucenjaci. Ljudske himere se nikad nece proizvoditi. To znanstvena etika nikada nece dozvoliti!
Pa ipak, opasnost postoji... Tko zna, jednoga dana, hoce li monstruozna cudovista iz antickih pripovijesti postati stvarnost suvremenog svijeta?