“l nasadi Gospod Bog vrt u Edenu na istoku; i ondje namjesti covjeka, kojega stvori" (Knjiga postanja 2:8). Kazivanje zatim postaje sasvim odredeno: ,,A voda tekose iz Edena natapajuci vrt, i odande se dijeljase u cetiri rijeke. Jednoj je ime Pison, ona tece oko cijele zemlje Evilske, a ondje ima zlata. l zlato je ove zemlje vrlo dobro; ondje ima i bdela i dragoga kamena oniksa. A drugoj je rijeci ime Geon (Gihon), ona tece oko cijele zemlje Huske (Etiopija). A trecoj je rijeci ime Hidekel (Tigar, Tigris), ona tece k Asirskoj. A cetvrta je rijeka Efrat (Eufrat)". (Knjiga postanja 2:10-14).

Put do teorije
Ali, gdje su sada Pison i Gihon? l gdje se nalazio, ako je uopste i postojao kao odredena geografska lokacija, edenski vrt? Teolozi, istoricari, istrazivaci i naucnici vijekovima nastoje da to odgonetnu. Eden je bio smjestan na tako mnogo razlicitih mjesta kao i izgubljena Atlantida. Neki su smatrali da bi mogao biti u Mongoliji ili Indiji ili Etiopiji. Oni su to svoje misljenje sasvim razumno zasnivali na starosti tih oblasti i na pretpostavci da tajanstveni Pison i Gihon moraju biti u vezi sa druge dvije velike rijeke drevnog svijeta: Nilom i Gangom.
Druga omiljena lokacija bila je Turska, jer i Tigris i Eufrat izviru u tamosnjim planinama, a tamo je i Ararat na kome se zaustavila Nojeva lada (Nuh a.s.). Posljednjih sto godina, od otkrica starih civilizacija u danasnjem Iraku, naucnici su se uopste okrenuli ka dolinama rijeka Tigrisa i Eufrata i mjestima juznog Sumera, posebno ka oblasti oko 240 kilometara sjevernije od sadasnjeg vrha Persijskog zaliva.
Dr Dzuris Zerins (Juris Zarins) sa univerziteta u Springfildu, SAD, ne slaze se sa ovom juznosumerskom teorijom. Proucavajuci sedam godina ovo pitanje, on smatra da edenski vrt lezi ispod voda Persijskog zaliva i vjeruje da je prica o Adamu (Adem a.s.) i Evi (Hava a.s.) u vezi sa Rajem, posebno njihovo istjerivanje iz njega, veoma sazet navod o mozda najvecoj revoluciji koja je ikada potresala covecanstvo: pomaku od lovstva-prikupljanja hrane ka zemljoradnji.
Ni jedna posebna naucna disciplina nije dovoljna da pokrije dug, slozen put kojim se Zerins kretao da bi stigao do svoje teorije. On je, poput mnogh drugih istrazivaca, poceo od jednostavnog biblijskog kazivanja, koje je ,,uvijek iznova citao, s jednog i drugog kraja". Tome je dodao arheoloske nalaze u Saudijskoj Arabiji, gdje je radio vise od deset godina. Zatim je konsultovao najistaknutije naucnike sa podrucja geologije, hidrologije i lingvistike i, na kraju, vasionske snimke „Lendsata" (Landsat).

Suho tlo u Zalivu
Radi se o veoma slozenoj prici koja je pocela prije vise od 30 milenijuma. O promijenama klime od vlazne ka suhoj, od suhe ka vlaznoj, sa propratnim migracijama na Srednjem istoku. O nebrojenim ljudima: lovcima-sakupljacima hrane koje su zemljoradnici izmjestili, praistorijskim Ubaidima koji su podizali gradove, Sumer cima koji su stvorili pismo i Asircima koji su preuzeli sumersko pismo i njihovu legendu o raskosnoj, divnoj zemlji Edenu zvanoj Dilmun. Na kraju, o Kasitima u Mezopotamiji, savremenicima Izraelaca koji su tada stvarali drzavu Izrael.
U rekonstrukciji svega toga, postoje dva kljucna, mada samo priblizna datuma. Prvi se odnosi na prelaz sa Neandertalca na savremenog covjeka oko 30.00O godina p.n.e. Neki antropolozi smatraju da je do ovoga doslo duz istocne obale Sredozemnog i Egejskog mora i u Iraku. U to vrijeme, veliko ledeno doba jos je vladalo u vecem dijelu Euroazije; zahvaljujuci njemu, nivo mora se bio spustio 120 metara, tako da je na mjestu sadasnjeg Persijskog zaliva sve do Hormuskog tjesnaca bilo suho tlo. U more su se ulivali ne samo Tigris i Eufrat koji i danas postoje, vec i Gihon, Pison i njihove pritoke sa Arabijskog poluostrva i iz Irana. Izgleda sasvim razumno da je tehnoloski primitivan ali novi covjek, u svojoj stalnoj potrazi za hranom, prirodni raj smjestio u oblast gdje se sada nalazi Zaliv.

Ali raj nije nastao tada. To se desilo, smatra Zerins, oko 6000. godine p.n.e. Izmedu 30.000. i 6000. p.n.e, klima se mijenjala. Od 15.000. p.n.e, padavine su se drasticno smanjile. Suoceno sa sve vecom susom, paleolitsko stanovnistvo se povuklo; jedan dio je otisao cak u oblast koju znamo kao „plodni polumjesec" (sjeverno duz Tigrisa i Eufrata, zapadno prema vlaznoj Sredozemnoj obali, juzno ka Nilu), kao i istocno ka dolini rijeke Ind. Drugi dio, mozda izmoren dugim putovanjem, zadovoljio se surovijim uslovima centralne Arabije i nastavio da traga za hranom sto je najbolje mogao.

Povratak kisa.
Tada je, oko 6000. do 5000. p.n.e, poslije dugog susnog perioda, nastupila tzv. neolitska vlazna faza, kad su se kise vratile u oblast Zaliva. Oblasti istocne i sjeveroistocne Saudijske Arabije i jugozapadnog Irana ponovno su postale zelene i plodne. Stanovnistvo se vratilo. zivotinjske kosti ukazuju na to da je u tom periodu Arabija bila bogata raznovrsnom divljaci. Brojno kameno orude ukazuje na intenzivnu covjekovu aktivnost oko sada suhih jezera i rijeka. Tako je oko 6000. do 5000. p.n.e. zemlja ponovno postala pravi raj, snabdjevena svim darovima prirode i savrseno prilagodena zivotu sakupljaca hrane.
Ipak, nesto se bilo promijenilo: pojavila se zemljoradnja. Ne preko noci - „bio je to veoma postepen proces, ne dogadaj", naglasava Zerins. Nastajao je duz obale Sredozemlja i u danasnjem Iranu i Iraku, kad su se grupe lovaca-sakupljaca transformi sale u zemljoradnike. Sakupljaci hrane iz centralne Arabije, kad su se vratili u juznu mezopotamijsku niziju, nasli su je vec naseljenu ovim zemljoradnicima.
Posto se proces desio prije nego je izumljeno pismo, nema zapisa o lomovima koje je ta evolucija morala izazvati. Do loma je doslo, smatra Zerins, u dolinama Tigrisa i Eufrata i u Sjevernoj Arabiji, gdje su lovci-sakupljaci hrane, nadiruci iz manje gostoljubivih oblasti, bili suoceni sa tehnicki naprednijim ljudima koji su znali kako da gaje i podizu zivotinje, koji su izradivali specijalnu grncariju i bili skloni da zive u stalnim grupama.
Ko su bili ti ljudi?
Zerins smatra da je to bila jedna juzno-mesopotamij ska grupa koju danas nazivamo Ubaidi. Oni su oko 5000. p.n.e. osnovali najstariji grad juzne Mezopotamije, Eridu. Mada su Eridu i drugi gradovi poput Ura i Urika, bili otkriveni jos prije jednog stoljeca, za prisustvo Ubaida duz obale Kuvajta i Saudijske Arabije zna se tek nesto vise od deset godina, posto su otkriveni tragovi njihovih naselja, grobova i specijalne grncarije.

Zemljoradnici kao „grijesnici"
Zerins je na Ubaide naisao u Saudijskoj Arabiji i tu je poceo da razvija svoju hipotezu o pravom znacenju biblijskog Edena. Jedan kljuc lezi u lingvistici: rijec Eden ili Edin, javlja se najpre u Sumeru, mesopotamijskoj oblasti koja je dala prvi pisani jezik na svijetu. To je bilo u trecem milenijumu prije nase ere, vise od tri hiljade godina poslije uspona ubaidske kulture. Na sumerskom rijec „eden" znaci „plodna ravnica". Rijec „adam" takode je postojala u klinastom pismu i znacila je nesto kao „naselje u ravnici". lako su obe rijeci najprije napisane na sumerskom, kao i nazivi mjesta kao sto su Ur i Uruk, one su starije, nisu sumerskog porijekla. Jedan sjajni asirolog, Beno (Benno) Landsberger, izneo je 1943. teoriju da su sva ta imena lingvisticki ostaci jednog prijesumerskog naroda, koji je prije pojave Sumeraca dao svoje nazive rijekama i gradovima, pa cak i nekim specificnim zanatima, kao sto su grn carstvo i kazandzituk.
Landsberger je prijesumerski jezik nazvao protoeufratski. Drugi naucnici misle da su njime govorili Ubaidi. Bilo kako bilo, postojeca imena ugradena su u sumerski i prvi put napisana. A mit o bujnom i divnom mjestu zvanom Eden, kodifikovan je time sto je bio zapisan.
Zerins, medutim, smatra da cijela prica o Rajskom vrtu, kad je konacno zapisana, odrazava glediste lovaca-sakupljaca hrane. "To je bio rezultat sudara dvije grupe, sudar dva nacina zivota. Adamu i Evi pripadali su svi darovi prirode. Imali su sve sto im je bilo potrebno, ali su zgrijesili i bili izgnani. Kako su zgrijesili? Izazivajuci samog svemoguceg Boga. Kao grijesnici, oni su predstavljali zemljoradnike, pridoslice koje su htjele da uzmu stvari u svoje ruke, da se oslone na svoje znanje i sopstveno umijece prije nego na Njegove darove".
,,Nije bilo novinara koji bi pisali o sukobu, niti istoricara. Medutim, dogadaj nije prosao nezapazen. On je postao dio kolektivnog sjecanja i zapisan je mnogo kasnije u veoma sazetom obliku, u Knjizi postanja. Zapis je bio vrlo kratak, sto ne znaci da nije bio i znacajan".

Pomoc „Lendsata"
Kako se moglo desiti da jedan napredan narod nastavlja mit po kome su njegovi preci gresnici?
Mozda su Ubaidi, za koje se zna da su plovili niz istocnu obalu Arabije i tamo se kolonizirali, naisli na potomke sakupljaca hrane protjerane iz Edena, culi od njih strasnu pricu o gubitku raja i ponavljali je dok nije postala njihova sopstvena legenda. Ili su mozda, odgovarajuci na sve vece pritiske i stresove jednog drustva koje je postajalo sve slozenije, nalazili utjehu u mastanju o dobrim starim vremenima, kad je zivot bio prijatniji, jednostavniji, idilicniji. U svakom slucaju, postojala je prica cvrsto usadena u mitologiji Ubaida, koju su Sumerci kasnije prihvatili i zapisali.
U ovoj fazi rada, Zerins se vraca geografiji i geologiji da bi odredio tacan polozaj oblasti Edena gdje smatra da je sudar dostigao vrhunac. Jer, svjedocanstva su nesigurna; prije svega, Knjiga postanja je pisana sa hebrejskog gledista. Ona kaze da je vrt „istocno", to jest istocno od Izraela. U pogledu rijeka, ona je vrlo odredena. Sa Tigrisom i Eufratom je lako jer su jos tu. U doba kad je Knjiga postanja pisana, Eufrat mora da je bio znacajniji, jer se identifikuje samo po imenu i bez objasnjenja kuda sve tece. Pison bi se po biblijskom navodu mogao nalaziti u zemlji Evilskoj, to jest na podrucju Mezopotamije-Arabtje.
Taj navod potvrduju geoloski nalazi na zemlji i fotografije ,,Lendsata" iz kosmosa. Te fotografije jasno otkrivaju jednu ,,fosilnu rijeku" koja je nekad tekla kroz sjevernu Arabiju sada isusenim koritima koja danasnji Saudij ci i Kuvajcani znaju kao Vadi Riman i Vadi Batin. Uz to, prema Bibliji, oblast je bila bogata u bdelijumu, jednoj aromaticnoj smoli koja se jos uvijek moze naci u sjevernoj Arabiji, i zlatu, koje se tu dobijalo jos i 1950-ih godina.
Problem predstavlja Gihon, koji ,,tece oko cijele Etiopije". Na hebrejskom, geografski navod bio je "Cush" ili "Kush". Prevodioci Biblije u 17. vijeku, preveli su "Cush" ili "Kush" kao "Etiopija" -koja je dalje na jugu i u Africi - poremetivsi tako geografsku kartu i stoljecima izludujuci istrazivace. Zerins smatra da je Gihon rijeka Karun, koja izvire u Iranu i tece na jugozapad prema sadasnjem Zalivu. Karun se takode pojavljuje na "Lendsatovim" fotografijama i bio je rijeka koja je, dok nije bila pregradena, najvise pridonosila nanosu koji je formirao deltu na vrhu Persijskog zaliva.

Sumarska igra rijeci
Na taj nacin, Rajski vrt, prema geografskim nalazima, mora da se nalazio negdje na vrhu Zaliva u vrijeme kad su se sve cetiri rijeke spajale i tekle kroz oblasti koja je tada bila iznad nivoa Zaliva. Sa navodom u Knjizi postanja da se rijeka iz Edena ,,dijelila u cetiri rijeke" pozabavio se istrazivac Biblije Efraim spajzer (Ephraim Speiser) prije nekoliko godina: pasus, kaze on, odnosi se na cetiri rijeke uzvodno od mjesta njihovog spajanja u jednu rijeku koja je navodnjavala vrt. Navod u Knjizi je cudan, ali razumljiv ako se ima u vidu da opis potice iz narodnog sjecanja, zapisan milenijumima posto su se dogadaji odigrali i to od ljudi koji tamo nikada nisu bili.
spajzer je takode sugerisao da bi tajanstveni "Cush" ili ,,Kush" trebalo tacno pisati kao "Kashshu" i, dalje, da se on donosi na Kasite, narod koji je oko 1500. p.n.e. osvojio Mezopotamiju i njome vladao do oko 900. p.n.e. To Zerins smatra veoma vaznim.
"U vrijeme kad su Kasiti vladali Mezopotamijom, formiran je narod Izraela. Hebreji su svakako morali da ih sretnu i cuju za tradiciju stare Mezopotamije, za mitove i bajke. Mora da su culi i za imena Eden i Adam".
Ime Eva ne pojavljuje se na sumerskom, ali postoji veoma interesantna veza - navod da je Eva oblikovana od Adamovog rebra u prici o vrtu. Zasto rebro? U jednom poznatom sumerskom epu koji je preveo i analizirao naucnik Semjuel Noa (Samuel Noah) Kramer, iznosi se pored ostaloga kako je bog vode Enki naljutio boginju majku Ninhursag time sto je pojeo osam magicnih biljaka koje je ona stvorila. Boginja majka bacila je smrtnu kletvu na Enkija i iscezla, vjerovatno da se ne bi predomislila. Kasnije, medutim, kad se Enki jako razboleo i kad mu je otkazalo osam "organa", Ninhursag se vratila i pozvala osam isceliteljskih bozanstava, jedno za svaki bolesni organ. Sumerska rijec za "rebro" je "ti", ali ta rijec znaci i "uciniti zivim". Tako se iscjeliteljsko bozanstvo koje je radilo na Enkijevom rebru zvalo "Nin-ti" i tako je u lijepoj igri rijeci postalo "zena rebra" i "zena koji cini zivim".
Ova sumerska igra rijeci ne moze se prevesti na hebrejski, na kome su rijeci za "rebro" i "uciniti zivim" sasvim razlicite. Ali samo rebro uslo je u biblijski tekst i kao "Eva" simbolizovalo "majku svega sto zivi".

Povlacenje pred vodom
Ova i druge veze sa sumerskim mitom vrlo su jasni i po Zerinsu pokazuju da su Hebreji, uprkos tijesnim vezama sa Egiptom, najstarije duhovne korijene imali u Mezopotamiji. "Abraham (Ibrahim a.s.) je putovao u Egipat, Josip je putovao u Egipat, cijela istorija egzodusa vezana je za Egipat, pa ipak niceg egipatskog nema u prvim glavama Knjige postanja. Svi najstariji navodi vezani su za Mezopotamiju.
Mnogo prije nego sto je Knjiga postanja napisana, smatra Zerins, fizicki Eden bio je iscezao pod vodama Zaiiva. Covjek je tamo srecno zivio, ali je izmedu 5000. i 4000. p.n.e. doslo do pojave svjetskih razmjera, tzv. flandrijske transgresije, koja je izazvala naglo podizanje nivoa mora. Zaliv se poceo puniti vodom, dok oko 4000. p.n.e. nije dostigao sadasnji nivo, progutavsi Eden i sva naselja duz obala Zaliva, pa cak i juzne dijelove danasnjeg Irana i Iraka.
"Sumerci su uvijek isticali da su njihovi preci potekli iz mora i ja mislim da su oni bukvalno u pravu", kaze Zerins. "Oni su se pred nadolazecim vodama povukli od Zaliva gdje su zivjeli hiljadama godina ka sjeveru, u Mezopotamiju".
Njihov prvobitni "Eden" je nestao, ali je novi, tzv. Dilmun, na visem zemljistu duz istocne obale Arabije, usao u epsku poeziju u trecem milenijumu stare ere. Do tada vec drevna mitologija o zemlji izobilja, vjecnog zivota i mira, zauzela je cvrsto mjesto u kolektivnom duhu i u jednoj specificnoj geografskoj oblasti.
Naucni svijet je za Dilmun prvi put cuo prije nesto vise od sto godina, Kad su naucnici uspjeli da desifruju tablice sa klinastim pismom koje je iskopao arheolog Ostin Henri Lejard (Austen Henry Layard) u Ninivi, jednom asirskom utvrdenju, u danasnjem Iraku. On se najranije pominje u ekonomskim spisima koji su se odnosili na trgovinu ljudima i dobrima. Na kasnijim tablicama, na svoje veliko cudenje, naucnici su poceli da citaju ne samo o Edenu, Adamu i "zeni rebra", vec i o Velikom potopu i sumerskom heroju zvanom Gilgames i njegovom traganju za drvom zivota.

Eden umjesto Dilmuna
O tacnoj lokaciji Dilmuna misljenja se razilaze. Zerins i vecina naucnika smatraju da se nalazio na ostrvima Bahrein i Failaka i na istocnoj obali Saudije. Ostrvo Bahrein bilo je Hong Kong tog doba, bogato srediste medunarodne trgovine, sa brodovima koji su se kretali izmedu Mezopotamije i civilizacije doline Inda. Na njemu i na istocnoj obali Saudijske Arabije nalaze se desetine hiljada tumula - daleko vise nego sto bi odgovaralo rijetkom domacem stanovnistvu - od kojih i neki vrlo bogati grobovi, vecinom iz perioda 2500. do 1900. p.n.e. Neki ukazuju na tijesne veze sa Sumercima. Edena vise nije bilo, pa su oni zeljeli da idu u rajsku zemlju Dilmun, bilo zbog hodocasca ili kao na mjesto svog konacnog odmora.
Na kraju, mora se postaviti jedno pitanje. Kad su Izraelci prihvatili drevne mezopotamijsko-arapske price opterecene davno zaboravljenim borbama, klimatskim promijenama, poluzaboravlje nim tradicijama, zasto su izabrali rijec Eden umjesto Dilmun?
"Mozda nikada nisu culi za rijec Dilmun", kaze Zerins. "Stvarno ne znamo. Arheolog Denjel Pots (Daniel Potts) sada upravo traga za tim da li je rijec Dilmun postojala u helenisticko doba? U vrijeme Aleksandra Velikog doslo je do jezicke pukotine. Klinasto pismo bilo je zamjenjeno mnogo efikasnijim sistemom, grckim alfabetom. Moc je presla sa Istoka na Zapad, u Grcku i Rim. Stare price i stare rijeci izblijedile su jer nije vise bilo moci koja je stajala iza njih. Do otkrica tablica iz Ninive, asirsko klinasto pismo bilo je mrtvo. Ime i ideja Edena nisu bili prenoseni sumerskim jezikom Dilmuna, vec hebrejsko-heleni stickim jezikom Edena". Radi se mozda o istorijskom, arheoloskom, prevodilackom akcidentu sto je Dilmun bio izgubljen, a Eden sacuvan.
Ako je Zerins u pravu, u Bibliju je ugradeno veoma staro narodno sjecanje, ne samo kao prica o stvaranju nego i prica o otimanju covjeka od potpune zavisnosti do opasnog samopouzdanja, sa svim opasnostima koje su s tim vezane.