“Prije bih rekao da ta dva profesora lažu, nego da kamenje pada s neba!”, rekao je jednom američki predsjednik i znanstvenik Thomas Jefferson (1748 - 1826), kada je čuo za izvještaj dvaju znanstvenika sa Sveučilišta Vale, po kojemu je u prosincu 1807. god. trebalo na Zemlju, u Weston, Connecticut, pasti 130 kg meteorita. Jefferson je bio jedan od onih koji su slijepo vjerovali Aristotelovoj tvrdnji staroj 2.000 godina da na Zemlju nikada ne mogu pasti krute tvari iz atmosfere. Aristotel je to mislio u čisto filozofskom smislu: s one strane Mjeseca je sve “čisto” i napravljeno od finije materije nego Zemlja. Kako bi, dakle, odjednom s neba moglo padati kamenje?

Košara za otpatke
Ta Aristotelova izreka je stoljećima kočila istraživanja. Krajem 18. stoljeća Francuska akademija je preporučila muzejima da bace svoje zbirke meteorita jer oni nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost. Iako su seljaci i mnogi drugi često viđali kako meteoriti padaju na Zemlju i bili dovoljno glupi da vjeruju svojim vlastitim očima, znanost je ustrajala na svom stanovištu da meteoriti ne postoje zato što je Aristotel tako tvrdio.
Danas je postojanje meteorita opće priznata činjenica. Ali, nova teorija dvojice učenjaka, Clubea i Napiera, izazvala je istu reakciju kao i ona o postojanju meteorita među njihovim precima.
Ako je tačna pretpostavka ovih istraživača, onda bi Sunčev sustav bio pun komadića stijenja, što je uostalom i dokazano, a planeti bi bili izrovani mnogobrojnim kraterima, što isto tako odgovara istini. Ta teorija bi objasnila i čudnu anomaliju Sunčevog sustava, tj. prsten ili pojas asteroida između Marsa i Jupitera, koji su dugo vremena smatrani ostacima planeta nestalog u eksploziji. Po Clubeu i Napieru prsten asteroida predstavlja neku vrstu košare za otpatke za izgorjele komete. To gomilanje zvijezda repatica moglo bi imati dalekosežne posljedice. Samo pri vrlo sporoj razgradnji kometa bi Zemlja bila neprestano u opasnosti od “vanzemaljskog bombardiranja”.
“Gould-pojas” spirale smo napustili tek prije 10 milijuna godina, dakle, u vrijeme kada su se razvili naši prvi preci. Čovjek kakvoga danas poznajemo postoji oko milijun godina; a otprilike prije 50.000 godina su nastale prve spiljske kulture. Je li moguće da su ljudi doživjeli udar meteorita i da se sjećaju njegovih posljedica?

Sudar s kometom
Clube i Napier drže da je tako:
“Mnoštvo međuplanetnih čestica, vatrene lopte i struje meteorita upućuju na vrlo veliku aktivnost neba proteklih tisućljeća!”- tvrde oni.
Po njihovim proračunima posljednjih 5.000 godina na Zemlju je moralo pasti oko 50 meteorita teških od 1 do 1.000 megatona. Što su ti meteoriti trebali biti veći, to je njihova teorija neuvjerljivija. No, sasvim je moguće da je u prošlosti na naš planet jednom udario komet težak između 1.000 i 10.000 megatona. Djelovanje takvog kometa bi imalo ekstremne razmjere. Komet težak od 100 do 10.000 megatona bi opustošio i ozračio sve uokolo na površini od 2,5 milijuna km2.
Clube i Napier nisu izračunali samo matematičku vjerojatnost takvog pada kometa, nego su uvjereni da mogu čak i identificirati ostatke tog kometa u svemiru. Uvjereni su da bi brižljivim određivanjem ostataka mogli ponovno “sastaviti” veliki komet.
Golemi asteroid Hefest, otkriven 1978. godine, promjera 10 kilometara, mogao bi uzrokovati izumiranje dinosaura prilikom sudara sa Zemljom; meteorski raj Beta Tauridi koji se sastoji od bezbrojnih odlomaka stijenja i lutajući komet Encke imaju otprilike istu putanju u neposrednoj blizini Zemlje. Clube i Napier pretpostavljaju da su to dijelovi istog nebeskog tijela. Oni smatraju da se nekoć neki komet promjera 20 kilometara raspršio u ove i druge komadiće dok je jednom od putanji kružio oko Zemlje. To se dogodilo vjerojatno oko 2500. god. p.n.e.
Na osnovi toga bi se mogli izvesti zaključci o izgledu tog kometa, koji je vjerojatno bio vrlo svijetao, “gotovo poput Mjeseca, toliko svijetao da je noću bacao sjenu. Njegovo veliko žuto svjetlo je okruživala divovska korona, veća od Mjeseca, a njegov rep je prekrio cijelo nebo”. Ta veličanstvena slika, praćena jatom manjih kometa, vjerojatno je stoljećima bila uobičajeni prizor na nebu.

Vatrena kugla
Nije teško odgonetnuti zašto su se ljudi širom svijeta oduvijek toliko plašili kometa. Ako se komet rasprši na putanji našeg planeta, stanovnici Zemlje su izloženi tuči meteorita. Vatrena lopta bi bila vrlo aktivna i svaki put bi se moglo dogoditi ono isto što se dogodilo u Tunguski (Sibir).
Clube i Napier tako zamišljaju i svoj “superkomet”. Nagovještavaju li možda zapisi iz prošlosti da bi se i u budućnosti mogle dogoditi slične stvari?
U tim izvještajima nema nikakvih objektivnih niti znanstvenih opisa tog fenomena. Mitologija nam o tim pojavama ipak pruža najiscrpnija objašnjenja.
Clube i Napier smatraju da su bogovi i nebeski zmajevi zapravo skriveni prikazi kometa. Gotovo je svaka antička kultura imala vlastitu verziju o svađi između Sunca ili boga neba i zlog zmaja: u Egiptu su to bili Ra i Apofis, u Grčkoj Zeus i Tifon, u Babilonu Marduk i Tiamat, a u Bibliji Jehova i Rahab.
Objašnjenje za upadljivu sličnost između legendi starog i novog svijeta bi bili stvarni fizikalni razlozi: glavna tema tih mitologija je “teomahija” ili - rat bogova. Sve one opisuju borbe u Carstvu nebeskom, potres, pobješnjela mora, kišu kamenja, krv-crvenu prašinu i slične katastrofe.
Mitove o svijetu u plamenu u kojem se pojavljuju poplave objašnjavamo sasvim drugačije ako u obzir uzmemo hipoteze o kometima. Naročito Stari zavjet opisuje niz katastrofa koje bi isto tako mogle biti posljedice udara meteorita, počevši od “općeg potopa" pa do “vatrene sumporne kiše” koja je uništila Sodomu i Gomoru.
Najviše zaprepašćuju uzroci koji su potakli Židove da 1450. god. p.n.e. napuste Egipat. Osim problema zbog invazije žaba i skakavaca, Biblija opisuje i katastrofe čije uzroke treba tražiti u udaru meteorita i prašini kometa. Tako je npr. voda Nila pocrvenjela i bila zatrovana, čađa je spaljivala kožu ljudi, puhao je užareni vjetar, zemlja je danima ležala u mraku, a s neba je padalo goruće kamenje. Opisani su i potresi, a “razdvajanje mora” je zacijelo bio jedan takav tektonski efekt.
Ovo su, doduše, odvažne tvrdnje, no ipak se ne bi smjela isključiti mogućnost da Biblija opisuje posljedice pada nekog kometa na Zemlju. Dok su Židovi napuštali Egipat pratio ih je “tup od oblaka” koji se pred njima uzdizao u nebo, a noću svijetlio.

Anatička sjećanja
Nakon podrobnog istraživanja gibanja tog oblaka opisanog u Knjizi izlaska (Druga knjiga Mojsijeva), Clube i Napier su izveli zaključak da se radi o o ”ednostavnom opisu nekog neobičnog kometa koji se našao u direktnoj putanji Zemlje. Ako je priča izmišljena, autoru treba čestitati na zadivljujućoj moći imaginacije".
Opširna studija Clubea i Napiera, koja seže od mitologije antike do modernih astronomskih istraživanja, zanimljiv je materijal za znanstvenike mnogih područja. Nadajmo se da neće biti razloga za sumnju u vjerodostojnost znanstvenog rada još jednog revolucionara nauke 20. stoljeća, Immanuela Velikovskog, koji je 1950. godine objavio knjigu Worlds in Collision (Svjetovi u sudaru) u kojoj postavlja hipotezu da je sve katastrofe i čuda iz Knjige izlaska uzrokovao neki komet. Njegova teorija zvuči pomalo ekstravagantno: “komet-krivac” je bio navodno velik kao Zemlja, a kasnije se pretvorio u planet Veneru; neke kasnije katastrofe je uzrokovao Mars, čiju je putanju ometala “Pravenera” koja je lutala svemirom.
Samozvani predstavnici tradicionalne znanosti, kao npr. Isaac Asimov i Carl Sagan, su rad Velikovskoga izvrgli ruglu i potakli jednu od najvećih hajki u povijesti znanosti. Ova histerična reakcija na knjigu Worlds in Collision nema nikakav stvarni razlog, već je bila čista profesionalna zavist (Velikovsky nije bio astronom, već psihoanalitičar). Njegova je knjiga često bila pogrešno tumačena (tako se npr. tvrdilo da on vjeruje u žabe koje s Venere padaju na Zemlju). Uzrok tih reakcija je vjerojatno bila bojazan da bi se te katastrofe svjetskih razmjera mogle ponovno dogoditi, budući da od njihovog posljednjeg pojavljivanja i nije prošlo tako puno vremena.
Ta histerija se stišala tek 30 godina kasnije. Danas se mirnije gleda na knjigu Veli kovskog, a Society of Interdisdplinary Stu dies u Engleskoj već odabire znanstveno relevantni dio teorije Vclikovskog. Sigurno je da nije ispravna metoda koja povijest Zemlje pokušava tumačiti isključivo na osnovi mitologije. Knjiga Velikovskoga sadrži jedinstvenu zbirku antičkih mitova o kozmosu, koji su bili od velike pomoći mnogim istraživačima, između ostalih Clubeu i Napieru.

Što se dogodilo?
U 19. stoljeću i na početku 20. stoljeća su mnogi geolozi vjerovali da su katastrofe svjetskih razmjera obilježile povijest Zemlje i pravac biološke evolucije. Potom je ta teorija napuštena. Danas se u znatnoj mjeri zastupa teorija “neokatastrofizma” za koju postoje senzacionalni dokazi. Derek Ager, profesor geologije na Sveučilištu u Bristolu, je s tim u vezi izjavio: “Povijest jednog određenog dijela Zemlje jednaka je životu vojnika: duge periode dosade prekidaju kratki periodi straha.”
Ako se osvrnemo na prošlost Zemlje, onda se može reći da je točna teorija Velikov skoga o katastrofama koje su odredile njezinu povijest. Već bi i iz vremenskih razloga bilo pretjerano kada bi se pojedini događaji pripisivali vanzemaljskim uzrocima. Velikovskv je tvrdio da se planet, koji je posljednjih tisućljeća prije nove ere vladao nebom, pretvorio u Veneru. Prema najnovijim spoznajama astrofizike eliptična putanja kometa se nikako u tako kratkom vremenskom razmaku ne bi mogla pretvoriti u kružnu putanju planeta. Clube i Napier zaobilaze taj problem tvrdeći da ostaci kometa još uvijek slijede staru putanju. Tako je i astrofizici učinjena korist. Ti znanstvenici smatraju da su planeti dobili imena po bivšim opasnim kometima. Po njihovu mišljenju “Velikovsky nije razumio mitologiju o kometima, pa ih je identificirao s planetima i izveo krive zaključke”.
S druge pak strane mnogi znanstvenici odbacuju teoriju da su kometi u mladoj prošlosti Zemlje izazvali katastrofe. Oni nastoje dokazati sigurnu prošlost Zemlje i sve katastrofe pomiču u prethistoriju Zemlje.
Darwinova teorija o sporom i kontinuiranom razvoju života na Zemlji je po Clubeu i Napieru neodrživa: “Darwin je još evoluciju zamišljao bez katastrofalnog utjecaja kometa. To je kao kada bismo nekome objašnjavali kako se igra nogomet, a da pritom ne spomenemo loptu.”