Provaljujuci u kamenolom vulkana Rano Raraku, ratnici su iznenadili radnike koji su tamo radili. Radnici su u kamenolomu strpljivo, pomocu bazaltnih pijuka i obsidijanskih dlijeta, odlamali komade vulkanske stijene, oblikujuci zagonetne 50 tona teske statue, po kojima je Uskrsnji otok postao cuven.
Zahvaceni panikom, radnici su se razbjezali ili bili pobijeni. l danasnji posjetioci Uskrsnjeg ostrva mogu da vide nered na tom drevnom radilistu koje je u panici napusteno. Razbacane unaokolo desetine dzinovskih, delimicno cijelih i do kraja isklesanih kamenih statua, od kojih je jedna duga cak 25 metara!

Prva istrazivanja
lako su se – ako prihvatimo ovu teoriju - najzesce bitke vodile u blizini planine Poike, krvavi je gradanski rat raspinjao tajnoviti otok od pocetka 18. do pocetka 19. stoljeca. Na kraju, kada su se utihnule ratne trube, mogao se sagledati sav uzas koji je protutnjao otokom: prezivelo je samo nekoliko hiljada ljudi.
Otkuda tako strasni ubilacki izliv medu ljudima koji su stoljecima dijelili truncicu usamljene zemlje u Juznom Pacifiku, velicine samo 120 kvadratnih kilometara?
Ovo pitanje je dugo mucilo mastu istrazivaca i povijesnicara. Moguce je da je jedan americki antropolog, Dz. Gil (G. Gill), sa Sveucilista u Vajomingu, najzad nasao odgovor i rijesio staru zagonetku.
Gilovi prvi nalazi poticu iz 1981. godine, kada je na ostrvu rukovodio medunarodnim timom arheologa i istrazivaca. Krecuci se dzipovima i na konjima, Gilova grupa je iskopala nekoliko hiljada kostiju iz starih grobnica - ahua - kamenih grobova nalik na bunkere, od kojih su neke duge i do 90 metara. Izgradene su daleko prije dolaska prvih europskih posjetilaca - holandskih moreplovaca - iskrcanih pocetkom 18. stoljeca.
Prasnjave kosti - ostaci vise od 200 pojedinacnih ljudskih skeleta - bile su izmjerene, ispitane X-zracima i klaslficirane u terenskoj arheoloskoj laboratoriji koju je Gil postavio na otoku. Slijedecih su godina slozenija znanstvena istrazivanja nastavljena u jednoj muzejskoj laboratoriji u Cileu, zemlji kojoj danas pripada otok tajanstvenih kamenih strazara.
Nalazi ukazuju na izrazite razlike u oblikovanju casice koljena kao i karlicnih kostiju kod razlicitih uzoraka stanovnistva. To je Gila dovelo na Ideju da su Uskrsnji otok morale naseljavati bar dvije razlicite grupe stanovnika.

Dvije grupe statua
Prema tradicionalnim vjerovanjima, antropolozi smatraju da su prvi stanovnici ostrva dosli sa Polinezijskog otocja. Da li su putnici iz Juzne Amerike takode mogli da budu dio prvobitnog stanovnistva? (Gil primecuje da je kamenje koristeno za izgradnju “ahua” po konstrukciji i ostalom bilo iste elegancije kao i zidovi drevnih kamenih gradevina u peruanskim Andima).
Krajnje kontroverzan, Gilov rad jos ne predstavlja zaokruzenu cjelinu. Ispitivanja se nastavljaju u Sjedinjenim Drzavama, uz koriscenje statistickih metoda usmjerenih na to da se „kartiraju" grupe kojima kosti pripadaju. Rezultati treba da potvrde ili jednom zauvijek obore teoriju koju je prvi predlozio norveski istrazivac Tor Hejerdal (Thor Heverdahl) nakon svije dramaticne plovidbe na splavu “Kon Tiki”.
Prema Hejerdalu, izmedu 500. godine (kada su, po njemu, Polinezani stigli na nenastanjeno ostrvo) i ranih 1700-ih godina, stanovnici juznoamericke obale u velikom broju broju pristizali iz Perua, udaljenog vise od 4.000 kilometara.
Grandiozne ostrvski kamene statue slicnije su statuama nadenim u Peruu nego bilo cemu u Polineziji. Postoje dve grupe tih statua. U jednoj grupi svaka statua ima jasno ocrtane oci (prvobitno sa umetnutim skoljkama i koraljima), i svaka je pokrivena cilindricnim sesirom od crvenog bazalta. One su bile postavljene na “ahue” i sve su bile okrenute ka kopnu. Drugi “moai” bili su bez ociju i sesira i pocivali su na strminama tri otocka vulkana.
Pretpostavljajuci, dakle, da su Peruanci jednom zakoracili na Uskrsnji otok, oni su mogli doci u ostar sukob sa vec, ustanovljenom polinezijskom kulturom. Gil smatra da su veoma izrazene kulturne razlike, prenapucenost i ugnjetavanje na kraju doveli do gradanskog rata.

O cemu govore rongo-ronfo tablice?
Konacni udarac ostrvu dat je 1862. kada su se pljackasi, sa sedam peruanskih brodova iskrcali i odvukli hiljadu ljudi, ukljucujuci celokupnu inteligenciju - ljude koji su jedini znali da citaju lokalno pismo. Zarobljenici su postali robovska radna snaga u paklu peruanskih guano nalazista.
Danas Uskrsnjim otokom upravlja Cile, koji ga je prisvojio 1868. godine. Broj stanovnika krece se oko hiljadu.
Da se nekim slucajem nije dogodilo da se bijeli misionari iskrcaju na otok ciji su stanovnici bili beskrajno dobrohotni i gostoprimljivi, danas bi, vjerovatno, kulturni svijet imao jasniju sliku o proslosti danas mozda najtajanstevijeg otoka na svijetu. Pored jezika, svojih vjerovanja i zagonetnih rituala, stanovnici Rapa Nuia, kako su nazivali svoje ostrvao, imali su i svoje pismo. Svoje hronike pisali su na drvenim tablicama. Upravo te “rongo-rongo” tablice ispisane tajanstvenim slikovnim pismom, bezdusno su unistili prvi katolicki misionari, a ono malo sto ih je igrom slucaja, “prezivjelo” kulturni genocid dosljaka, stoljecima je drazilo znanstvenike i istrazivace, koji su pokusavali da ih desifriraju. Nisu uspjeli, i zbog toga sto na otoku, zbog cestih pljacki i odvodenja otocana u roblje, na kraju, nije ostao niko pismen!
Poznato je da stanovnici niti jedno drugog polinezijskog otoka nikada nisu imali pisani jezik. Odakle je to pismo stiglo na Rapa Nui? Kada bismo to znali, nesumnjivo bismo u rukama imali kljuc rjesenja drevne zagonetke vezane za tajanstvenu proslost Uskrsnjeg ostrva?

Kako odgonetnuti drevnu proslost?
Prema prastaroj legendi, koja se i danas moze cuti u ovom dijelu svijeta, prvi kralj, Hotu Matua, stigao je na ostrvo nepoznatog dana i iz nepoznatog odredista. Zajedno sa njim doplovila su dva broda puna doseljenika. On je, navodno, sa sobom donio pismo i 67 rongo-rongo tablica. Mnogo vise ih je, dakako, izradeno kasnije, ali poslije 1862. godine, kada su zajedno sa ostalim u roblje odvedeni i najuceniji otocani, na Uskrsnjem otoku nije bilo domorodaca koji su znali da tumace i citaju rongo-rongo tablice.
Danas je ostalo jos samo dvadesetak tablica. Urezani znaci pokrivaju obe strane tablica, koje su napravljene od specijalnog drveta (toromiro drvo ostrvskog porijekla). Tekstovi su ispisani u neuobicajnom stilu, takozvanom “boustrophedonu” (grcki „volovska staza"): ako prvi red ide s lijeva na desno, drugi ide s desna na lijevo i odozgo nadolje. Tako se tablice moraju stalno okretati da bi se mogle citati.
Prvi pokusaj da se tablice skupe i desifriraju, ucinio je tahicanski biskup Jausen (Jaussen) 1870-ih godina, ali nije imao mnogo uspeha. Otocani koji su toboze mogli da citaju tablice, protivrijecili su jedni drugima. Njemacki znanstvenik T. Bartel (Barthel) poceo je 1950-ih godina da koristi moderne kriptografske tehnike kako bi desifrirao rongo-rongo tablice. Neki misle da je dobrim dijelom uspeo. On je identificirao 120 razlicitih piktograma, koji se mogu kombinovati u hiljadu slozenih rijeci. Izgleda, medutim, da sacuvane tablice nisu od velike koristi za odgonetanje misteriozne proslosti otoka. Ukoliko su tacni, Bartelovi prijevodi, naime, ukazuju na to da tablice sadrze samo ritualne i religiozne pjesme.