Ujahavši u kanjon Chaco, svojevremeno je zabilježio Thomas Y. Canby u svojoj izvanrednoj reportaži 'Anasazi - zagonetka u ruševinama', svojevremeno objavljenoj u uglednom američkom magazinu 'National Geographic', fotograf William Henry Jackson (Viljem Henri Džekson) je zaustavio mazgu i znatiželjno se osvrnuo unaokolo. Bio je iznenađen prizorom kojeg je ugledao. Sa sasušenog dna kanjona Chaco uzdizale su se ruševine nekada veličanstvenih građevina - ostaci davno iščezle kulture!
Otkud ruine u ovoj pustoši?!
Koliko je znao,ovaj sjeverozapadni dio teritorije Novog Meksika bio je oduvijek gola pustinja, bijedni dom za nekolicinu osiromašenih pastira iz indijanskog plemena Navaho!...
Bilo je to davne 1877. godine i tada se prvi put u historiji bijeli čovjek susreo sa zagonetkom zvanom Anasazi.

Tajanstveni ostaci
Slavni slikar starog američkog Zapada William Henry Jackson bio je više nego zadivljen monumentainošću kamenih ruševina. Samo za izgradnju jedne građevine, izračunat će kasnije Jackson, zagonetnim drevnim neimarima je bilo potrebno da dovuku, isklešu i ugrade više od trideset miliona komada kamena. A takvih kamenih građevina i konstrukcija bilo je najmanje deset!
Ko su bili ti genijalni drevni graditelji? Kojem narodu su pripadali ljudi kojima su bile neophodne zgrade sa više od petsto soba? Gdje je i kako nestao?
Tih dana je iskrsavalo isuviše velik broj pitanja da bi ih uspio razriješiti siroti fotograf. Zadivljen i zbunjen, u čudu kakvo do tada nije doživio, Jackson je krenuo dalje, u Hovenweep (Hovenvip) gdje je doživio novi šok. Otkrio je nove grandiozne ruševine sa mnogim kamenim kulama koje su se protezale na liniji Kolorado - Utah. Posjetio je kanjon Chelly (Čeli), u Arizoni, veličanstvenu galeriju kuća u crvenim stijenama i divio se likovnoj umjetnosti u kamenu kakvu do tada u životu nije vidio. Ali, ni tu se nije dugo zadržao. Stari znatiželjnik krenuo je dalje, u nova otkrića.
Na svom uzbudljivom putovanju kroz Četiri ugla, William Henry Jackson je pronašao srce kulture zagonetnih Anasaza. Njihova postojbina – kako je kasnije utvrđeno - bila je veća od Kalifornije i protezala se od istoka Rio Grande do zapadnog dijela Nevade, od srednjeg dijela Novog Meksika i Arizone pa sve na sjever do dalekog Kolorada i Utaha.

Brojne enigme
Iz dana u dan stari je fotograf bio sve sigurniji da su pripadnici Anasaza na mnogim mjestima ove oblasti iza sebe ostavili nerješive enigme. Među njima i ove:
· U borbi da održe žito u ovoj suhoj zemlji, Anasazi su se izdigli na kulturni nivo koji nisu nikada uspjeli da dosegnu drugi prahistorijski narodi sjeverno od Meksika!
· Anasazi su podizali nastambe za više porodica koje po monumentalnosti nisu imale premca u Americi sve do 1870. godine!
· Iako nisu poznavali točak, niti su imali životinje za vuču, oni su ispresijecali svoju zemlju hiljadama kilometara starih kamenih cesta.
· Da bi se mogli uspješno baviti poljoivredom, konstruisali su ingeniozne sprave za navodnjavanje i kontrolu vode u vrijeme kišnog i sušnog perioda!
· Kao i drugi narodi tog vremena i Anasazi iz kanjona Chaco su svoj kaledar zasnivali na pažljivom posmatranju solarnih ciklusa.
· Da bi uspjeli  pratili sezonske progresije Sunca, postavili su solarnu opservatorije na vrhu Fajada Butte (Fajad Bate), na preko 1.300 metara visok vrh koji poput oštrog bajoneta izbija sa dna kanjona.
· Spiralne šare, urezane u stijenu, hvatale su zrake svjetlosti između drugih stijena savršeno precizno u vrijeme solisticija i ekvinocija. Ovaj 'sunčev bodež', koji je 1977. godine otkrila umjetnica Anna Sofaer, danas se smatra najsavršenijim astronomskim sistemom na području američkog prahstorijskog jugozapada!
· Da bi što jednostavnije komunicirali na daljinu, između udaljenih gradova i naselja, pripadnici zagonetnih Anasaza su uspostavljali specijalni signalni sistem, svojevrsnu azbuku za komuniciranje putem odbijanja sunčeve svjetlosti od velikih ogledala pravljenih od liskuna!

Šta se desilo?
Komunikacije na velike daljine, savršene opservatorije, ingeniozne naprave za kontrolu, navodnjavanje i distribuciju tekuće vode, misteriozna mreža kamenih cesta, veleljepne građevine sa više od hiljadu pa i dvije hiljade soba i prostora za različite namjene, gradovi koji su funkcionirali kao urbane sredine i zadovoljavali potrebe desetina hiljada stanovnika, visoko razvijena poljoprivreda...
Ko je bio taj zagonetni narod što je u mraku američke prahistorije dosezao blistave vrhove civilizacije? Odakle je došao i od koga je naslijedio sva ta nevjerovatna znanja? U što je vjerovao i kojim se bogovima molio?
Pitanja... Bezbroj pitanja...
Kuda su i zašto iščezli Anasazi? Šta se dogodilo sa zlohudim stanovništvom Point of Pinesa? Zar je odista dvadeset hiljada ljudi, žena i djece tek tako, iz čista mira, moglo da nestane u jednom jedinom trenutku?!... Nestali u ništavilu?!...
Iza sebe nisu ostavili nikakvu poruku, nikakav jasan trag. Nisu bježali u panici niti su organizovano napustili svoje domove. Sa sobom nisu ponijeli ništa, čak ni ono što su smatrali posebno dragocijenim. Nisu birali odjeću, nisu odnijeli nakit, nisu iza sebe pogasili ognjšta...
Doima se, dakle, da žitelji Borovog vrha nisu svjesno i planirano napustili svoje domove. Čini se da su oni uistinu iznenada nestati, ostavljajući iza sebe nerješivu zagonetku!