Proljece 1987. Autonomna oblast Xin-Jiang, u Kini. Jedna grupa americkih turista ulazi u muzej u Ouroumtchiu, lokalnom centru, da bi se sakrila od vjetra. Vodi ih ugledni profesor kineskog jezika, doktor Victor Mair, koji je dosao iz Filadelfije da bi bas on otkrio tim znatizeljnim putnicima arheoloska cuda u toj oblasti. Kada mu se ucinilo da su iscrpljeni svi odgovori, krenuo je sam u obilazak i greskom usao u jednu prostoriju uronjenu u tminu.
A tu, u staklenim vitrinama, pocivale su cetiri osobe cija se silueta mogla samo naslutiti. Neki posjetioci upalili su svoje baterije. Mumije! I to tako ocuvane da se cinilo kao da su pokopane noc prije. Victor Mair je u soku. Pri plavicastom svjetlu lampe otkrio je lice poput pergamenta dzina od dva metra: siljast nos, ocne duplje duboke i okrugle, brada zaobljena, lobanja izduzena.
Zaboga, pa ovo nije Kinez! Prije bi se reklo da je Evropljanin ili Amerikanac. Uzbuden, profesor se okrenuo prema jos tri kocke od pleksiglasa.

Hronike o cudnim ljudima
U prvoj, otvorenih usta i povijenih nogu, lezi zena u crvenoj haljini. U drugoj, ljupka dama u smedem ogrtacu ima na nogama krznene mokasine i neku vrstu kukuljice s perjem. U trecoj se odmara jedna naga zena kestenjaste kose. Na ogromno zaprepastenje Maira, sve tri su zapadni tip: tanke usne, orlovski nos, svijetla kosa…
Odakle ti ljudi ovdje, pita se profesor i cita natpise pored vitrina: ostaje bez daha – muskarac i zena u crvenom stari su 3.000 godina! Dijelili su isti grob u Cherchenu, na jugu pustinje Taklamakan. Dama u smedem ogrtacu, ekshumirana na jednom groblju u Loulanu, ima 4.000 godina. Otkud Evropljani u to doba u Kini?
To izgleda nemoguce, ali tijela pred Mairovim ocima su stvarna. I predstavljaju ocito samo mali uzorak stvarnosti: u dvadeset godina vise od stotinu slicnih mumija izvucene su iz pijeska u bazenu Tarim, kako se moze procitati. Vecina je u izuzetno ocuvanom stanju s obzirom na starost: 2.400 godina najmlade, 4.000 najstarije. Razlog? Izuzetna suhoca pustinje Taklamakan je ocito sasusila tijela sprijecivsi da ih bakterije uniste.

Po povratku u Filadelfiju, profesor se baca na literaturu o drevnoj Kini i nalazi polaznu tacku. U vrijeme careva Han dinastije (od 200. pr.n.e. do 200. n.e.) nekoliko hronika biljeze o cudnim ljudima bijele koze, svijetle kose i dugog nosa. Muskarci su nosili brkove i duge brade. Yuezhi, kako su ih nazivali Kinezi, zivjeli su u dolini Tourfan i sjevernom dijelu bazena Tarim, na ivici pustinje Taklamakan.
Upravo u toj oblasti, njemacki istrazivac Albert von LeCoq je na pocetku 20. vijeka ukazao na zacudujuce freske u jednom budistickom manastiru: ratnici u oklopu, blijedi kao krpa, ali kosa crvena i pogled plav. Ocito su vojnici koji podsjecaju na Kelte ili Nijemce zivjeli u tom zabacenom kutku planete tokom prvog milenija n.e. Vise rukopisa donesenih iz te oblasti koji datiraju iz iste epohe napisani su na tokharienu, jeziku nestalom a cije rijeci mnogo podsjecaju na rijeci keltskog i germanskih jezika.
I tu postaje vraski interesantno: jaz od petnaest do dvadeset pet vijekova dijeli konjanike tokharienske od sasusenih leseva nadenih u Cherchenu i Loulanu.

Zagonetna tkanina
Daleko od toga da je obeshrabren, americki profesor sanja da sastavi ekipu s kojom bi poblize ispitao mumije. Ali vrijeme brzo prolazi. Dvije godine kasnije masakr na Trgu Tien an Men gasi njegove nade. Peking i Vasington su u zahladenim odnosima i nema govora da ode i sece se po Xin-Jiangu.
Napokon, 1993, vrata se otvaraju. Mair se iskrcava u Ouroumtachi gdje srece Wang Binghua, kineskog arheologa koji je 1978. otkrio prve mumije. Njih dvojica se upucuju na nalaziste Wupu, nedaleko grada Hami gdje su u toku iskopavanja. Vise pokojnika ceka da budu izvadeni iz svog pjescanog pokrova. U losijem su stanju nego mumije u muzeju. Ali ipak dovoljno ocuvani da bi se po njihovom licu i svijetloj kosi zakljucilo da nisu kineski ili mongolski tip nego kavkasoidi. (Kavkasoidi su imali svijetlu kozu, ravnu ili kovrdavu kosu, dug i prav nos. Muskarci su veoma dlakavi i cesto celavi.)
Kako im je odjeca u krpama, Wang moli svog prijatelja Victora da u SAD analizira komadic tkanine. Po povratku u Filadelfiju, Mair povjerava Ireni Good, arheologu na univerzitetu u Pensilvaniji, strucnjaku za stare tkanine, da ispita taj komadic lanenog platna starog 1.200 godina. Vec na prvi pogled mlada zena primjecuje da je platno tkano u serzu, sto je zacudujuce. Takav nacin tkanja nije koristen u Kini u to doba. Tipicno je evropsko!
sto se tice ukrasa - kockasti crtez sa plavim i bijelim prugama na smedoj podlozi - odmah pomislja na tkanine iz zeljeznog doba otkrivene u napustenim rudnicima Hallstatt u Austriji. Rudnicima soli koje su Kelti eksploatisali 2.500 do 3.000 godina.
Dvije godine kasnije, Mair se vraca u muzej u Ouroumtchi zajedno sa Irenom Good i Elizabeth Wayland Barber, takode velikim strucnjakom za drevni tekstil. Dvije zene su pregledale platno koje su Kinezi izvukli s mumijama u Wupu. Vecina je u serzu, sa kvadratom kao dekorativnim motivom. Bas kao i onaj komadic koji je Mair donio u SAD. To platno je zaprepascujuce licilo na skotski tartan od koga se prave kiltovi. Isti karo motiv, ista debljina, ista tezina, isto tkanje u serzu. Cudno. Kakva je mogla biti veza izmedu gajdasa i mumije u Xin-Jiangu?

Slicnost sa Keltima
Dvije zene su odmah povezale prvu nit izmedu zemlje viskija i centralne Evrope. skoti nisu nista drugo do Kelti ciji su preci zivjeli u toku milenija u danasnjoj Austriji i Madarskoj. Oko 400. pr.n.e. migrirali su prema britanskim otocima noseci sa sobom tradiciju tkanja koja se i danas koristi. Eto zasto tkanine iz rudnika Hallstatt toliko lice na skotski tartan.
Ostalo je da se nade veza izmedu centralne Evrope i Xin-Jianga. To je vec bilo teze. Jedine indicije: najstarije platno u serzu, iz III milenija pr.n.e. nadeno je na Kavkazu.
U toj oblasti se po prvi put pojavljuju karo ukrasi tipicni za skotski kilt. Da bi se dvoje pomijesalo u istu tkaninu, samo je korak koji su tkalci iz bronzanog doba morali preci, zakljucuje Elizabeth Wayland Barber, nesto prije nego sto su se rasprsili na zapad prema centralnoj Evropi i istok prema velikim stepama centralne Azije i Xin-Jiang. sto ce objasniti otkud serz u karo dezenu oko mumija u Tarimu i zasto su ti ljudi toliko licili na Kelte.

Ta migracija je samo hipoteza ali ako se desila, onda treba biti moguce da se nadu tragovi. Pocinjuci to istrazivanje, Barberova je najmanje u jedno sigurna: ljudi koji su se nastanili u bazenu Tarim znali su kako prezivjeti u pustinji. Inace se nikad ne bi zadrzali u toj suhoj dolini, pretoploj ljeti, ledenoj zimi. Ruski arheolozi su pronasli utvrdena sela rasuta u oazama Turkestana koja su putokaz migracije do koje je doslo dva ili tri vijeka prije pocetka II milenija pr.n.e.
Ti nomadi su obisli pustinje Kara Koum i Kyzil Koum s juga, iduci od oaze do oaze. Tu su naucili da koriste i najmanju parcelu vode da bi navodnjavali svoja polja i povrtnjake.
Kada su stigli do planinskih lanaca Pamira, zatim Tien Shana, dolazak do Ouroumschia i bazena Tarim sa sjevera bio je djecija igra: tokom cijele godine, voda se u obilju slijeva s njihovih vrhova.

Misteriozne migracije
Da bi saznala odakle su tacno stigli ti srcani koloni, Elizabeth Wayland Barber okrece se prema Iranu. Zbog malog grmlja, efedra, cije je grancice otkrila u grobnicama mumija u Tarimu. To grmlje u obilju raste u Turkestanu i iranskoj visoravni. Osim toga, grancice efedre bile su namjerno stavljene na tijelo umrlih, cesto u njihove dzepove, kao kod ljepotice iz Loulana sa kapuljacom s perjem.
Taj obicaj je ocito trebao pomoci umrlim da sretno stignu u kraljevstvo mrtvih. Besumnje trag daleko starijeg obreda. Vise religioznih tekstova iz Irana i Indije spominju sveti napitak koji je trebalo upiti da bi se stupilo u vezu s drugim svijetom. Tragovi te smjese nadeni su u vise hramova starih 4.000 godina u Turkestanu. Sastojala se od konoplje ili maka, dvije biljke za koje se zna da izazivaju halucinacije koje su koristili samani iz bronzanog doba; ali i efedre cije je stimulativno svojstvo vjerovatno pomagalo da se podnesu jaki efekti halucinogenih supstanci.
Kako god, ako su ti srcani koloni dolazili iz Irana, morali su se izraziti na dijalektu bliskom iranskom. A ne na tokharienu koji je, po Barberovoj, bio jezik stanovnika Wupua, blizu Hamia. S druge strane, tkanina u serzu nadena na njihovom groblju je obradnija od onih u Cherchenu ili Loulanu. Po tome bi se dalo zakljuciti da su bila dva vala migracije: prvi oko 2200. pr.n.e. iz Irana, preko oaza u Turkestanu. Mumije u Cherchenu i Loulanu, koje su najstarije, su predstavnici tih prvih kolona. Drugi, oko 1200. pr.n.e. ovog puta iz Kavkaza preko stepa, laksi za nomadske pastire. Nastanjeni u oblasti Hami ti imigranti bice preci ratnika Tokhariena iz prvog milenija n.e.
Mozda vam ovaj scenario izgleda komplikovan? I jeste. Ali se odvija u tri milenija, sto je veoma dugo. Buduci istrazivaci ce, besumnje, ovo modifikovati. Morat ce, prije svega, precizirati relacije koje je odrzavala Kina sa Evropom i Bliskim istokom u toj dalekoj epohi. Do danas se uvijek vjerovalo da su Kinezi sve sami izmislili: metalurgiju, brodove s lopaticama.
Stvarnost je vjerovatno vise iznijansirana. Rad u metalu, na primjer, u Kini se pojavio oko 1500. pr.n.e., ali su nadeni i mali predmeti od bronze iz 2000.pr.n.e. na groblju u Loulanu. Da li su ti imigranti prenijeli svoje znanje svojim kineskim susjedima? Treba jos iskopavanja u Xin-Jiangu da bi se odgovorilo na to pitanje.