Nakon svecanog jela, dotjeruju mladu djevojku: ruke i noge ukrasene crvenim perjem, zuto ofarbano lice... Zatim je u jednoj maloj svecanoj povorci sprovodi poslanstvo porodice mladozenje. Odvode je u njen novi dom. Svadba se okoncava tako da se krajicak mladozenjinog mantila zasiva za kosulju mlade. Kad im se napokon dodaju svjezi kukuruzi, zapocinje svadbeno veselje. Svi su razdragani i opusteni. Ples ce trajati duboko u noc, a mladenci ce se povuci tek kad ode i posljednja zvanica.
Ali, u zivotu ovog naroda postoje i drugacije svecanosti. Zamislite ovakvu scenu: cuvari vuku ratnog zarobljenika na kameni zrtveni oltar. Tamo ga ceka vrhovni svecenik, koji mu jednim potezom otvara grudi. Dok krv lipti, svecenik stavlja ruke u otvoreno tijelo i vadi zivo srce. Zatim, ne krijuci ritualni zanos, objema rukama podize drhtece srce prema nebu kako bi umilostivio strasnog boga Huitzilopochtla. Hoce li ga umilostiviti?

Zla kob Tenochtitlana
Samo o malom broju kultura predkolumbijanske Amerike znamo toliko puno kao o kulturi Asteka. Oruzje, alati, kucne masine i dokumenti u njihovim slikovnim rukopisima sacuvani su u velikoj mjeri. Od brojnih izvjestaja spanjolskih osvajaca, misionar Bernandino de Sahagun (oko 1500-1590), uspio je o ovom kontraverznom narodu da napravi zanimljivu enciklopediju od dvanaest tomova.
Centar kulture Asteka bio je u glavnom gradu Tenochtitlanu, na cijim ostacima danas lezi Mexico City. Usred jezera Taxcoco lezao je grad kojem se moglo prici samo pomocu nasipa. Bio je jedinstvena arhitektonska cjelina nesvakidasnje ljepote. Izmedu mnogobrojnih kanala uzdizali su se velicanstveni piramidoliki hramovi prepuni dragocijenosti i zlatnih ukrasa. To je bila – pokazat ce se – zla kob Tenochtitlana!
Ime Asteka potice od njihove domovine Astlan, sto znaci - Bijela zemlja. O njoj ne znamo mnogo, izuzev da se prostirala negdje u pustinjskim predjelima sjevernog Meksika. Jos uvijek je nejasno sta je predhodilo asteckom pohodu na jug u 12. stoljecu, na teritorij na kome su zivjeli pripadnici Tolteka, naroda koji je naslijedio kulturu Olmeka. Predhodnici Olmeka su na ovim podrucjima zivjeli u periodu od 300. godine p.n.e. do 600. godine nove ere, ostavivsi iza sebe mnogobrojna svjedocanstva o visoko razvijenim civilizacijskim dometima: ogromne kamene glave od bazalta i impozantne figure od minerala.

Rat za teritorije
Tolteki, zajednicko ime za razna Nahua-indijanska plemena, provalili su u ovo podrucje u 10. stoljecu i sto godina kasnije gospodarili podrucjem koje se protezalo sve do granica visoke civilizacije Maja. Tolteki su bili cudan narod. Oni se nisu isticali samo svojim gradevinarskim dometima i umjetnickim kreacijama, nego i posebnim okrutnostima: pri kraju svoje vladavine poceli su svakodnevno prinositi ljudske zrtve svojim bogovima. Taj krvavi ritual od njih su, po svoj prilici, preuzeli Asteci.
Rat za teritorije trajao je po svoj prilici dugo, ali su ga Asteci na kraju dobili. Od 1325. zaposjeli su i utvrdeni otok u jezeru Texcoco, potcinivsi sva plemena koja su zivjela u tom podrucju. Cak im je 40 provincija placalo porez.
Asteci su vjerovali u mnostvo bogova, a njihovog glavnog Boga -Quetzalcoalta - slavili su i Tolteci. Prema predaji, dobri bog Quetzalcoatl je bio bjele puti i imao je bradom obraslo lice. Bio je prognan iz svoje domovine i na splavu je stigao s Atlantika. Asteci su vjerovali da ce im se Quetzalcoatl vratiti jednoga dana. Prema asteckom kalendaru, koji se zasnivao na vremenskim ciklusima od 52 godine, povratak Quetzalcoatla se ocekivao u prvoj godini Epohe trska. I bas u toj godini, kakve li nesrece, umjesto dobrog boga Quetzalcoatla, pojavio se spanjolski osvajac Hernando Cortez (1519) sa svojim okrutnim konkvistadorima.


Stalni ratovi i osvajanja, te duboko vjerovanje da svakih 52 godine dolazi do propasti svijeta, oblikovali su pogled na zivot pripadnicima naroda Asteka. Prema njihovom racunanju vremena zivjeli su u petoj svijetskoj epohi. Cetiri prethodne unistene su od strasnih iskusenja i katastrofa: od jaguara, vjetrova, vatre i potopa. Da ce doci kraj petom dobu znali su, i tako su se osjecali - neugodno receno – osjecali su se kao „mrtvac na odmoru“.
Naravno, nisu samo njihova vjerovanja kljuc razumjevanja njihove rezignacije prema kasnijim osvajacima, nego takode i njihova tajanstvena i okrutna opsesija: prinosenje ljudskih zrtava. Slijedimo li narodne predaje, vidjet cemo da su se zrtveni obredi odvijali po stravicnom scenariju, a s vremenom su poprimili nevjerovatne razmjere. Na glavnoj religioznoj svecanosti znalo se zrtvovati cak i do 70 000 ljudi, najcesce ratnih zarobljenika!
Nesretnici su se u dugim redovima morali penjati stepenicama do visoke platforme, gdje su ih svecenici ubijali na kamenom oltaru. Dzelati su svoj krvavi posao obavljali brzo i po propisanom ritualu, jer svjeza krv i drhtece srce imali su kod Asteka mitsko znacenje. Oboje su znacili nesto uzviseno, nesto najbolje sto covjek za zivota moze da pruzi - „plemenita draguljska vodica“ i „plemeniti kamen“. zrtve su trebalo da umilostive Huitzilopochtlia, Boga rata i Boga nedjelje, koji je brinuo da Sunce svako jutro svane i da vremenski ciklusi zivota ne okoncaju kataklizmom. U to ime, tokom vremena, ubijeno je na stotine hiljada nevinih ljudi.

„Ratovi ruza“
Cvrsto vjerujuci u konacnu propast, Asteci su pustanjem krvi pokusavali da odgode zlu sudbinu. Posto je apokalipsa po njihovom uvjerenju bila neizbjezna, trudili su se da bozija zed za krvlju bude primjerno utoljena.
„Zar ne dajemo sve nase najbolje?...“, uzvikivali su svecenici podizuci ka nebu iscupana ljudska srca.
Posebno darezljivi su bili u zrtvovanju ratnih zarobljenika. Posto su uspjesno prebrodili dva vremenska ciklusa od po 52 godine, bili su iskreno uvjereni da je prolijevanje krvi i prinosenje ljudskih zrtava potpuno opravdano. Ocigledno, bogovi su se bili zadovoljni, a krv i iscupana ljudska srca ucinili su svoje. S vremenom, kako je sve teze bilo doci do zrtava, Asteci su se morali na razne nacine dovijati da bi obezbjedili „zrtveni materijal“. Uveli su „ratove ruza“, ritualizirane vojne pohode u obliku ratnih igara, pri kojim su susjedna plemena prisiljavana, kao svojevrsni danak u krvi, svake godine da obezbjeduju na hiljade zrtava.
Asteci su zivjeli u drustvu strogo podjeljenom u klase, s kraljem i plemstvom na vrhu, s obicnim narodom u sredini i robovima na dnu. Obicnim gradanima bilo je zabranjeno da nose pamucnu odjecu i duge mantile, osim da bi sakrili povrede na nogama. Poseban status, pored plemstva, imali su trgovci i ratnici: trgovci, zato sto su nabavljali krzno, dragulje i zivotne namirnice, a vojnici, zato sto su osiguravali vlast i za obrede zrtvovanja nabavljali ratne zarobljenike!

Svakodnevni zivot
Djecaci su od malena odgajani kao ratnici. Kad bi doveli svog prvog zarobljenika, dozvoljavano im je da nose dugu kosu - znak dostojanstva i uvazavanja. No, ako duzi period nisu uspjevali da ulove novu zrtvu, njihov bi ugled opadao i prijetlilo im je iskljucenje iz staleza ratnika, a postojala je i mogucnost da i sami postanu zrtve na obrednom zrtveniku!
Pored ratnika, svestenika i ucenjaka, stanovit ugled su uzivali i umjetnici. Specijalizirani trgovci prodavali su raznobojni pernati nakit. Posebno je na cijeni bilo zivopisno perje Quetzal-ptice i papagaja. Jednako sarene bile su i ulice i kanali Tenochtitlana. Trgovci su nudili svoju robu, lijecnici su lijecili svoje pacijente, a seljaci su prodavali voce i povrce... Samo su ratnici, daleko od gradova, u okolnim dzunglama, vrebali svoje zlohude zrtve!
Bracni zivot je bio strogo definisan. Ako jedan od partnera ne bi izvrsavao svoje obaveze, razvod je bio dozvoljen, a svojevoljno brakolomstvo je kaznjavano smrcu. Muskarcima je bilo dozvoljeno da se samo jedanput zene, ali su u svojim domovima mogli imati vise zena s kojima bi dijelili bracnu postelju. Djeca iz takvih zajednica nisu bila manje vrijedna.
„Pijanice“ su isto kao i preljubnici bili omalovazavani. Ko bi pijan na ulici potsticao pobunu, strogo je kaznjavan. Obicno ga je slijedila smrtna kazna na zrtveniku. Jedino su najstariji uzivali u odredenim privilegijama: smjeli su da piju koliko su zeljeli. Osim toga bilo im je dozvoljeno da uzivaju i u opojnom soku spravljenom od agave, a on ih je cinio vedrim i raspoloznim. Bio je to dobar nacin da se zaborave svakidasnje muke i prijetnja strasnog boga Quetzalcoatla, koji ce po legendi jednog dana donijeti definitivnu propast.