Nomadska arapska plemena Hejaza danas su sve prije nego praznovjerni ljudi. Strogi i nemastoviti uticaj puritanskog vehabizma ostavlja vrlo malo prostora za bilo sta drugo osim doslovnog tumacenja zivota. Jedini izuzetak koji zatekoh tamo bila je prica o El-Arabu (Arapin).

Misterija El-Araba
Izgleda da je El-Arab bio ili velika varalica ili veliki carobnjak - ili prvi covjek koji je koristio elektricnu struju. Prije tri ili cetiri stotine godina, on se pojavio u oblicju pustinjaka i zatrazio utociste u jednom malom selu. Poslije rasprave u kojoj su njegova tumacenja vjere stanovnistvu izgledala odvec liberalna, protjeran je u divljinu. Cinilo se, medutim, da se to mjesto dopalo El-Arabu. Prica se da je iz pjescanih dina, koje su bile udaljene oko jednu milju, usmjeravao duge bljeskove munja prema nesrecnim seljanima, sve dok ga nisu bezvoljno pozvali da se nastani kod njih.
Vise nije bilo rasprava o vjeri. Umjesto toga, El-Arab je provodio vrijeme demonstrirajuci svoje munje i prosirujuci svoje teorije. Prema njegovom ucenju, munja, kao i sve ostalo, ima prakticnu primjenu. On je naucio kako da njom ovlada i da je potcini svojoj volji. Kada su mu prigovarali za opjsenarstvo, on se jednostavno smijao. Putnicima je demonstrirao munju zatvorenu u glinene lonce. Na zalost, veoma je malo njegovih aktivnosti koje su poznate, izuzev ove: kada bi neko bio nestrpljiv da cuje za vijest iz daleka, El-Arab bi malko otvorio lonac i pozvao munju da donese poruku, usmjeravajuci je u pravcu zeljene vijesti. Suknuo bi dim i cuo se ostar pucanj, a munja bi u obliku raslji izletjela iz posude. Potom bi otvorio drugi lonac "u koji se vracala munja brza od svjetlosti", a u njemu bi se, gle cuda, vidjela zelena vatra. EI-Arab bi ovo protumacio i dao zeljeno obavjestenje "koje se uvijek pokazivalo ispravnim".
U njegovom normalnom zivotu nista nije izgledalo cudno. Najcudnije je bilo to sto su putnici obicno slijedili svjetlost kad bi se izgubili u pustinji i bezbjedno stizali u selo.

Kad je umro, govorilo se da je u tom naselju zivio gotovo 250 godina. Nikakvo cudo da su generacije rasle ne smatrajuci nicim posebnim ni njega ni munje. No, kad je umro, bio je to zestoki sok. Kao sto je bio obicaj kad umre postovani covjek, njegovo tijelo je zakopano na mjestu gdje je umro: u pustinjskom pijesku jedne dine pored seoskog bunara. Kad su se seljani vratili s pogreba, primjetili su da je El-Arabova kuca nestala!
Lokalni svijet ne samo da nikada nije vidio slican fenomen, vec nije ni cuo za nesto slicno. Kao sto mi rece jedan covjek: "Moze izgledati cudno, ali na kraju krajeva bio je samo jedan El-Arab. Da ih je bilo dvojica, vjerovatno bi i drugi umro na isti nacin."

Između istine i mašte
S naucnog gledista, smatra autor ovog zanimljivog teksta Idriz sah (“Orijentalna magija”, str. 101, BIGZ, Beograd, 1989), nekoliko stvari iznenaduju onoga ko proucava orijentalne price o carobnjacima. Prije svega, izgleda pomalo sokantno da je ucinjeno tako malo u proucavanju istocnjackog blaga da bi se, gdje je to moguce, odvojila stvarnost od maste.
U mnogim slucajevima izgleda da u ovim pricama postoji neki podsloj, sto se posebno odnosi na price o carobnjacima - pojedincima. To, naravno, ne znaci da su te price u potpunosti istinite: to znaci da ima jos mnogo toga sto se moze nauciti iz orijentalne magije.
Citajuci izvjestaje o cuvenim opsjenarima i razgovarajuci s ljudima medu kojima su zivjeli, covjek dolazi do zakljucka da istocnjacki svijet nije lakse prevariti od svijeta iz drugih krajeva. U upravo navedenoj prici, na primjer, Arapi koji je prepricavaju nisu skloni da se dive EI-Arabovim fascinantnim cudima. Istorija pokazuje da su oni, u sustini, prakticna rasa. Otuda bi trebalo ocekivati da njih vise interesuje kako je stekao moc i da li se ona moze kopirati i primijeniti u svakodnevnom zivotu. Stoga je, u svrhu proucavanja, korisno da se sakupe sve price o opsjenarstvu.

Sadorna od Bagdada
Carobnjak koji je bio jako trazen u vrijeme prvih bagdadskih kalifa bio je poznat kao Sadoma. Imao je obicaj da putuje kroz pustinjska prostranstva "da bi razgovarao s duhovima". Mnogo puta je nailazio na putnike koji su vapili za vodom i bili na samrti. Prica se da je, iako nikada nije nista nosio sa sobom, uvijek bio sposoban da nekim cudom stvori vodu i socno voce da bi povratio iscrpljene. Ima nekoliko zapisa o ovoj vrsti magije. Jedan takav carobnjak (ciju je hranu nosila u pustinju carobna ptica Rok, koja je poznata citaocima "Hiljadu i jedne noci") bio je sposoban da bespomocne putnike natjera da jedu cak i kad su bili u besvjesnom stanju.
Cak i danas poneki putnici pricaju da im se desavalo da obamrli od gladi utonu u san. Kad bi se probudili, kazu da im se cinilo da u snu vide pravi put koji vodi kuci, otisnut na pustinjskom pijesku. I tada bi im se vracala snaga. Moguce je da je podsvijest bila na neki nacin stimulisana za vrijeme sna i da im je u pomoc pristizalo ono cudno sesto culo koje sticu ljudi iz pustinje.
Izgleda da bilo kakve emocije podizu mentalnu snagu na visi nivo. To bi, svakako, moglo biti objasnjenje za mnoge magijske fenomene. Obicno se konstatuje da su emocije (pozuda i strast za vlascu) ono sto ljude goni na cudotvorna djela. Psiholozi - i istoricari - tvrde da je dovoljna mala neravnoteza mozga koja ce natjerati covjeka da povjeruje kako moze kontrolisati prirodu, jer on to zeli vise od svega ostaloga. Interesantan je magijski stav o ovome. Carobnjaci kazu da je covjek sposoban da se izdigne iznad prirodnog reda stvari i da dade oduska svojim zamislima, tek u trenutku kad su emocije podignute na nivo visi od prirodnog. Ovdje ponovo dolazimo blizu stanja poluzanosa i stanja ludila.
Ovaj obrazac je ocigledan i u lokalnoj prici iz Altankola - Zlatna rijeka - u Tibetu. Uticuci u jezero Sing-su-laj, potok sa sobom nosi cestice zlata koje se hvata u kozije mjesine razapete u vodi. Legenda kaze da se jedan tibetanski carobnjak zakleo da ce postici kontrolu nad zlatom, tako da ce biti dostupno samo onima koji ga budu dostojni.
Rezultat toga bio je dogovor carobnjaka i rjecnog boga. Otada, kad god zaprijeti opasnost zemlji, zlatni nanos presusuje. Tvrdi se da je ovo pojavljivanje i nestajanje zlata zabiljezeno u vise navrata, prije i poslije rata s Kinom.

Siltim Mudrac
Siltim, jedan arapski opsjenar, njegovao je umijece poprimanja bilo kog oblika po svom izboru. Zaljubivsi se u liepu djevojku koja ga nije voljela, njegova ljubav dosegla je takve visine da se povukao na jedno pusto mjesto uz rijeku da bi gajio svoje osjecaje.
Poslije dvije godine, za vrijeme kojih kazu da je naucio jezik riba i bio sposoban da svoje moci prenese daleko po svojoj volji, otkrio je kako ce dozvati sebi djevojku u gluho doba noci. Ona je bila svjesna da ga posecuje. Njenim pricama o snovima koje je sanjala moglo se vjerovati, ali je ona drzala da carobnjak zivi u cudesno raskosnoj palati, iako je svima bilo poznato da on nije imao nista vise od uboge kolibe podignute na obali rijeke.
Kada su djevojcini rodaci postali nestrpljivi, jedan od njih se osmjeli i ode do pustinjakove kolibe ne bi li mu ovaj podario ono sto je prizeljkivao - opsjenarsku moc. Opsjenar ga je lijepo primio i priznao mu da zaista posjeduje moc da svoju kucicu – po zelji - pretvori u mermernu palatu, ali mu nije odao tajnu na koji to nacin cini.
Cim se posjetilac vratio da to saopsti svojoj rodbini, djevojka je stvarno nestala. Nestao je i Siltim, a prica kazuje da se o njima vise nikada nista nije culo.

Procitajte SVE TAJNE ALKEMIJE