Godine 1666. dva dana poslije Božica, lijecnika vojvode od Orangea, Johanna Friedricha Schweitzera posjetio je stranac ružna izgleda:
»Djelovao je podlo, imao usko lice s nekoliko sitnih udubina koje su svjedocile o preboljenim boginjama. Kosa mu je bila gotovo crna i ravna, brade nije imao, bio je star izmedu 43 i 44 godine, a roden je bio u sjevernoj Holandiji.« Schweitzer, autor nekoliko knjiga s podrucja botanike i medicine, bio je pronicav i objektivan promatrac.
Nakon što su razgovarali neko vrijeme, stranac je upitao Schweitzera bi li prepoznao “Kamen mudraca” kad bi ga imao prilike vidjeti. Pronalaženje “Kamena mudraca” bio je cilj svakog alkemicara. Radilo se o poznatoj tvari koja pretvara neplemenite kovine u zlato, lijeci i najteže bolesti, te obecava dug i zdrav život.

Neuspjeli eksperiment
Stranac je tom prilikom iz džepa izvadio kutijicu od slonovace u kojoj su se nalazila tri teška grumena. Svaki od njih bio je velicine oraha, proziran, svijetlo i sumporno žut. Stranac je tvrdio kako je to upravo ona tvar koju covjecanstvo tako dugo traži. Schweitzer je pohlepno šcepao jedan grumen zamolivši stranca da mu dade komadic grumena, što je ovaj odbio. No, Schweitzer je ipak uspio noktom oljuštiti nekoliko mrvica s grumena.

Na odlasku je stranac obecao da ce se vratiti za tri sedmice i tada mu pokazati nekoliko zanimljivih kemijskih postupaka. Zatim je Schweitzer odjurio u svoj laboratorij i izvadio posudu za taljenje. U njoj je istalio nešto olova i dodao zrnce nepoznate tvari. No, olovo se nije pretvorilo u zlato. Gotovo se sve bijaše isparilo, a u posudi je preostala nekakva staklasta tvar.
Lijecnik je nestrpljivo išcekivao strancev povratak. Zapravo je bio gotovo siguran da se on uopce nece pojaviti. No, tacno nakon tri nedjelje tajanstveni se posjetilac pojavio na vratima lijecnikove kuce. U pocetku se stranac neckao da po drugi put Schweitzeru pokaže cudnovati kamen, no naposljetku mu je dao grumen velicine graškova zrna rekavši mu:
»Primi ovaj mali poklon najvecega blaga svijeta, koje ocima svojim vidješe tek gdjekoji knez ili kralj!...«

Oduševljeni Schweizer
No, Schweitzer mu uzvrati kako taj mali komadic nije dovoljan ni da se njime cetiri grama olova pretvori u zlato. Na to je stranac ponovo uzeo grumen, prepolovio ga i polovicu bacio u vatru doviknuvši Schweitzeru da ce mu biti dosta i jedna polovica.

Tada je Schweitzer priznao kradu i opisao neuspjeli pokus. Stranac se nasmijao i rekao:
»Spretniji si kad treba nešto ukrasti nego kad primjenjuješ svoje umijece. Prije si trebao umotati u žuti vosak da ga zaštitiš od olovnih para. Tvar bi tada potonula na dno posude pretvorivši olovo u zlato.«
Stranac je obecao navratiti sutradan u devet sati ujutro kako bi mu pokazao pravilni postupak.
Sljedecega dana ujutro stranac je poslao ispriku radi izostanka zbog zauzetosti poslom obecavši da ce doci u tri sata poslijepodne. No, ni tada nije došao...
“Posumnjao sam u citavu pricu. Kasno nocu u laboratoriju se pojavila moja supruga i prisilila me da izvedem pokus. Rekla je da mi nece dati mira citave noci, ne budem li tako ucinio... Ocito je mislila ozbiljno te sam dao da se naloži vatra... Vjerovao sam da ce se stranceve tvrdnje ubrzo pokazati pogrešnima... Onaj maleni grumen supruga je omotala u vosak, a ja sam od nekog starog komada olova odrezao pola unce i šest drahmi i stavio to u posudu za taljenje i sve zajedno stavio nad plamen. Kad se olovo rastalilo, moja je žena dodala spomenutu tvar. Uskoro je cvrcalo i krckalo i za cetvrt sata olovo se pretvori u najcistije zlato!«
Filozof Spinoza, koji je živio u blizini, posjetio je iduceg dana Schweitzera s namjerom da ispita cistocu zlata. Bio je uvjeren u istinitost Schweitzerovih navoda. Kovac novca u provinciji Orange ispitao je dobivenu kovinu i potvrdio njezinu cistocu!
Nema razloga da ne vjerujemo Schweitzeru. Bio je ugledan lijecnik i iskusni znanstvenik koji nije prihvacao priglupe šale i trikove. No na temelju današnjeg poznavanja strukture tvari, a napose osobine kovina, jasno nam je da se takva što nije moglo dogoditi.

Drevne recepture
Schweitzer nije bio jedini znanstvenik koji je vjerovao da je vidio “Kamen mudraca”, te doživio pretvaranje neplemenitih metala u zlato. Medu te znanstvenike ubrajao se i Baptista van Helmont, koji je došao do niza znacajnih otkrica i prvi spoznao da zrak nije jedini plin u prirodi. Ovaj kemicar tvorac je i rijeci »gas«. Dvadeset godina prije no što se Schweitzer susreo sa strancem, Baptista van Helmont piše:
»Kamen mudraca vidio sam nekoliko puta, a držao sam ga i u ruci. Bio je boje žutog šafrana, težak, a u obliku praha sjajio se poput stakla. Jednom sam prilikom dobio cetvrtinu grama te tvari... Tu kolicinu dodah u osam unci žive koju netom ugrijah u posudi za taljenje. Živa izgubi tekuci oblik. Zacuše se neobicni šumovi, a masa se ukruti poprimajuci oblik žuta grumena. Ovo zatim otopih, izlih tekucinu i dobih nešto manje od osam unci i 11 grama najcistijega zlata!...«

Rezultat pokusa tako se duboko dojmio van Helmonta da je svom sinu dao ime Merkurije (lat. mercur - živa). Jedan drugi znanstvenik iz 17. stoljeca, njemacki lijecnik i kemicar Rudolf Glauber držao je da je sastojke “Kamena mudraca” otkrio u vodi nekog termalnog izvora koji je inace namjeravao koristiti u svrhu lijecenja. Ono što je pronašao bio je natrijev sulfat i danas poznat pod nazivom Glauberova sol. No, pomocu tog djelotvornog purgativa ne može se proizvesti zlato. U mogucnost pretvorbe kovina u zlato vjerovali su i cuveni znanstvenici poput Isaaca Newtona, Descartesa i Leibniza. Cak je i Robert Boyle, za cije se djelo »The Sceptical Chvmist« (Sumnjicavi kemicar) smatra da je zadalo smrtni udarac alkemiji, sve do kraja života bio uvjeren da je pretvorba metala u zlato moguca.

Procitajte SVE TAJNE ALKEMIJE