Potraga za tvari pomocu koje bi se neplemenite kovine mogle pretvarati u zlato stoljecima je zaokupljala covjecanstvo. I danas postoje ljudi uvjereni u postojanje Kamena mudraca. Oni vjeruju da ce zajedno s tim kamenom biti otkriven i Eliksir vjecne mladosti!

Voda Sunca
Prvi filozofi su vjerovali da se destilacijskim postupcima moze iz minerala dobiti prirodni princip, koji uzrokuje u zemlji “rast zlata”. Iz jednog djela nepoznata autora iz 17. stoljeca doznajemo da se Kamen mudraca proizvodi na taj nacin sto se kovina oslobodi od svega sto je “debelo, zamrseno, mutno i mracno”. Pritom nastaje zivina voda odnosno “voda Sunca” ugodno prodorna mirisa koji brzo hlapi.
Jedan dio tekucine stavlja se na stranu, a u posudu se dodaje “zlatna tvar nebeskih svojstava” i to u masi od dvanaestine preostale tekucine u posudi - obicno zlato ne smije se upotrebljavati jer je zagadeno svakodnevnom uporabom. Zatim se stvara cvrsta smjesa koja se zatim zagrijava na nizoj temperaturi. Ova se smjesa potom otapa u onom dijelu ukupne kolicine zivine vode koji se nalazi u jednoj bocici. Preostala zivina voda dodaje se u bocicu malo pomalo u sedam navrata. Zatim se bocica zapecati i pohrani na temperaturu pri kojoj se legu pilici.
Nakon 40 dana sadrzaj bocice pocrni poput gavranove glave i posto prode jos 7 dana vidjet ce se zrnca nalik ribljim ocima. Tad se pojavljuje i Kamen mudraca. U pocetku je crvenkast, zatim bijel, pa zelen i zut kao paunov rep, potom svjetluca zarkobijelom bojom a onda tamnocrvenom. Naposljetku se nastala tvar uzvisi, usavrsi i proslavi. Sada je kamen boje purpura. Alkemicari su tako Kamen mudraca poceli poistovjecivati s Eliksirom ivota ili Eliksirom vjecne mladosti.
Kad je u pitanju mineral iz kojeg se kamen dobiva, u cuvenom rukopisu “Gloria mundi” (1526) moze se procitati da je on “poznat svim ljudima, mladima i starima, da ga ima i na selu i u gradu... Nitko ga ne slavi, premda je uz ljudsku dusu nesto najljepse i najvrednije na kugli zemaljskoj...”
Alkemija Istoka, kazu mnoga svjedocanstva, poznaje i druge nacine proizvodnje zlata. Oni se, u glavnom, drze u strogoj tajnosti, i samo su rijetki Zapadnjaci imali priliku da se osvjedoce u postojanje tih tajnih recepture. Jedno od autenticnih svjedocanstava zabiljezila je Morag Marej Abdulah, skotlandanka udata za jednog Afganistanca, cije iskustvo prenosimo u cjelini.

Čovjek iz pećine
Akvil Kan je bio alkemicar, ali je zivio u pecini, kao pustinjak. Visok, tanak, nosio je bradu i turban boje mahagonija. Odjeven u bijele posiroke caksire i staru vojnicku bluzu, bio je sasvim neugledan covjek.
Nas zajednicki prijatelj Ahmed objasnio mu je da je doveo vrlo vaznog prijatelja iz Engleske kako bi mu pokazao mudrost pravljenja zlata. No, to nije mnogo dojmilo Akvila. Samo je procijedio: „Izvolite", a onda otisao da se okupa i presvuce u cistu odjecu.
Ahmed i ja smo stajali izvan pecine dok se Akvil nije pojavio. Cuteci, svakom je od nas, pruzio praznu bocu i pozvao nas da ga slijedimo. Bio je vruc dan i bili smo mu zahvalni kad se uputio u hladovinu dzungle. Lunjali smo par milja, presli zeljeznicku prugu i jos jednom zaronili u sumu. Nakon jos dvije milje, Akvil se zaustavio.
Tu bijase nekoliko biljaka poput visokih maslacaka. Posmatrali smo alkemicara kako lomi stabljike i u svoju bocu istiskuje po nekoliko kapi mlijecnog soka iz svake od njih. Bio je to spor posao i uskoro shvatismo da on ocekuje da i mi radimo isto. Sljedeca dva sata tumarali smo okolo prikupljajuci gusti sok. Ruke su nam bile umazane a usta oprljena.
Nas dvoje uspjeli smo sakupiti oko dva i po decilitra soka. Akvil nam se priblizi, uze nase boce i izli njihov sadrzaj u svoju.
Nakon nekoliko minula sjedenja, ocito radi kontemplacije, Akvil nam je pokazao da idemo kuci. Ahmed mi rece da je cuo da alkemicari ne govore u toku rada, zato sto duhovi koji cuvaju zlato, ne smiju znati da je pravljenje zlata u toku. Sljedeceg jutra otisli smo do pecine. On nas je cekao i odveo nas u suprotnom smjeru od predasnjeg. Poslije tri sata hodanja po dzungli stigli smo na jedan proplanak. Tuda je proticala ledena rjecica. Tlo sa obje strane bilo je vlazno i imalo je boju senfa. Akvil je poceo skupljati blato, koje je bilo zuto poput kajmaka. Svako od nas uzeo je otprilike po jedan kilogram. Zatim smo sve to sastavili u jednu veliku okruglu loptu i ponijeli ga natrag u pecinu. Sve vrijeme Akvil nije izustio ni jedne jedine rijeci, a nije se cuo ni bilo kakav magicni znak.
Kad smo se vratili u pecinu promatrali smo kako Akvil pravi dvije duboke zdjele od zute gline, a svaka je imala precnik od oko sest palaca. Stavio ih je na izbocinu stijene da se osuse i ponovo nas otpustio.
Sljedeceg dana dugo smo hodali skupljajuci drva, iako ih je bilo u izobilju uz samu pecinu. Primijetih da se radi o tvrdom tamnosmedem drvetu, iako je pripadalo razlicitim vrstama.

Zamršeni ceremonijal
Dan poslije toga morali smo posjetiti kamenolom i pronaci izvjestan broj kamenova. Morali su biti sivi, gotovo cetvrtasti i velicine lopte za kriket.
Osvanuo je jos jedan dan. Akvil nam je dao znak da pripremimo vatru izvan pecine. Napravili smo polukruzni zid. Iskopali udubljenje i slozili hrpu za vatru: najprije papir s iscrtanim kvadraticima, pa specijalno drvo, cumur i konacno usirenu krv bijele koze.
Krv se morala usitniti u prah i pomijesati s orascicima u prahu, cimetom i hinduskim tamjanom. Tek tada je Akvil progovorio. Vatra, rece on, mora neprekidno da gori cetiri dana. Ako se bude ugasila, cijela ce se predstava morati da ponovi. Cak ni sama vatra se ne bi mogla upaliti sve do prve noci punog Mjeseca. Neke stvari ne smiju da se dogode. Jedna od njih je zavijanje sakala; druga je huk sove. Dezurali smo na smjenu cijele noci i podjarivali vatru.
Morali su se pregledati nasi horoskopi da bi se vidjelo da nema neke zlokobne okolnosti koja bi mogla zasmetali. Akvil je dugo radio na njima. Medutim, izgledalo je kao da je sve u redu. Uzeo je one dvije zdjele i postavio ih na platno velicine dva kvadratna metra. Zatim je sve polozio na zemlju. Uzeo je zatim pedeset metara novog pamuka i izrezao ga u vrpce sirine jednog palca i polozio ih na platno.
Ostatak gline mijesan je sa vodom iz potoka (koja je u novom krcagu nosena pet milja) dok nije dobila gustinu kajmaka. Jedan komad kamena velicine krupne kajsije stavljen je u ciniju s komadicem srebra velicine kocke secera. Po njima su prelivene dvije kasike „mlijecnog" soka. Sve vrijeme je tvorac zlata gledao u zvijezde - poput covjeka koji neprestano pogleda u sat. Potom je drugu zdjelu postavio na onu s kamenom, srebrom i sokom i tako napravio neku vrstu kruga.
Sve skupa je zatim pazljivo obavio dugim pamucnim vrpcama urnocenim u glinu koja je prijanjala poput ljepka.
Ovo se nastavljalo sve dok nije utrosen sav pamuk, a masa se jako povecala. Na kraju je paket oblozio obicnom glinom i sve skupa stavio sred usijane vatre. Posuo ju je cumurom i bdijenje je pocelo.
„Cinija" je morala ostati na usijanom zaru sedam dana i sedam noci. Na srecu, nije trebalo bdjeti nad vatrom za to vrijeme, ali smo mi ipak dezurati na smjenu. Razlog tome je bio sto „Sotona ne zna pravili zlato, a ako bi ovaj proces ostao bez nadzora on bi dosao i ukrao ga u sadasnjem obliku i otkrio bi tajnu". Cak smo i Ahmed i ja - neposveceni - dotad vec bili stvorili naviku da nespokojno osmatramo zvijezde. U meni je uzbudenje naglo raslo. Medutim, Akvil ga je rasprasio, jer svaki eksperiment u prirodi mora se tretirati kao normalan postupak: nema razgovora, nema smijeha, nema optimizma, nema sumnje. Nema ni jela ni pica na dezurstvu!

Napokon, zlato!
Prolazili su dani i noci. Akvil je skinuo crvenu loptu s vatre i ostavio je na hrpu pjeska da se ohladi. Trebalo je dvanaest sati da se dovoljno ohladi. Kad ju je Akvil odmotao, primijetili smo da nije izgorio sav pamuk, zahvaljujuci glini.
Konacno su zdjele rastavljene i unutra je lezao komad zutog metala. Akvil ga pruzi meni: „Ponesite ga draguljaru da vidite da li je zlato."
Kad je video da oklijevam misleci da se radi o nekom triku, on ude u pecinu i iznese veliku pamucnu vrecu. Iz nje iskrenu pedesetak grumena istovjetnih onome u mojoj ruci. „Ovo su samo neki, ima ih mnogo vise."
,,I ja sam nekad sumnjao kao sto sumnjate vi. Trebalo mi je trideset godina da ovo naucim. Trideset godina . . . vode i orascica, bobica i gladovanja, kontemplacije i eksperimenata. Morao sam da naucim citati nebo, krotiti zivotinje, razlikovati znamenja. Kad sam poceo, posjedovao sam jedino zbrkanu formulu koju sam morao provjeriti i postaviti kako treba. A sto se tice pronalazenja mjesta pravih komponenata, za to mi je trebalo vise godina."
Pitala sam ga sta zeli sada da uradi. „Sada? Ima pet godina da sam usavrsio ovaj sistem. Od tada stalno pravim zlato. Drugo nista ne znam da radim. Niti zelim. Ali cemu sve to? Nisam hajao ni za sta na sto me je moj stari Gospodar upozoravao. To postane opsesija. Cinjenica da mogu da radim sto niko drugi ne moze, predstavlja zadovoljstvo i ne zelim nista drugo."
„U cemu je vrijednost zlata? Moze li ono obnoviti zivot? Ja sam njegov rob. Ne mogu od njega pobjeci. Eto, to je cijela prica. Ja sam u vlasti opcinjenosti. Necu, ne mogu otudili zlato, ne mogu ga prodati ili ga dati nekome. Ne znam na kraju cemu i ovo..."
Odnijela sam zlato draguljaru. Htio je da ga otkupi. Medutim, ono nije bilo moje. Vratila sam ga Akvilu. Bacio ga je u pecinu kao parce uglja. „Vrati se u London", rece mi.

Procitajte SVE TAJNE ALKEMIJE