U bogatoj riznici nezaboravnih predanja Istoka, nalaze se mnoge price koje se odnose na potragu za Eliksirom zivota, kojim bi se mogla osigurati besmrtnost. Najveci broj predanja se koncentrisu oko srca ili jetre, a neka su prepuna sibolike. Sljedeca, vrlo popularna, prica cini se da spaja filozofske i okultne elemente, a mozda je na izvjestan nacin zasnovana i na stvarnom dogadaju, kako to tvrde mnogi poznavaoci orijentalnih narodnih predanja.

Palata tri ukradena srca
Bogati zemljoposjednik se ozenio kcerkom perzijskog velikodostojnika. Nakon vjencanja, muz je provodio mnogo vremena daleko od kuce, zauzet cestim hodocascima. Jedna soba u kuci uvijek je ostajala zakljucana.
Iako je bila upozorena da nikad ne zaviri u nju, mlada i radoznala zena na kraju je otkrila da ne moze sputati svoju znatizelju. Jednog dana, dok joj je rnuz bio u Siriji, navratio je putujuci bravar. Receno mu je da otvori vrata zakljucane odaje. Gazdarica ga je pratila ne krijuci svoju radoznalost i uzbudenje. Na njen uzas, kad je stavio kljuc u bravu, covjek joj je pao pred noge ispustajuci strasne krike. Kada su sluge dotrcale da pomognu svojoj gospodarici, bravar je vec bio mrtav.
Po muzevljevom povratku, zena je, naravno, morala priznati krivicu. On joj je tada saopstio da je odavno ukljucen u pokuse kojima bi se napravio lijek za vjecni zivot. Prema analizama u jednom drevnom rukopisu, on je u tome bio gotovo uspio. Preostao mu je samo djelic eksperimenta da se uradi, ali je ovaj nesrecni prekid (kao sto je slucaj s vecinom magijskih obreda) unistio sav njegov visegodisnji trud.
Element koji je nedostajao postupku bilo je - bravarevo srce!
Zbog toga je na lijevoj strani grudi mrtvog bravara zjapila duboka rana. U zakljucanoj sobi sve je bilo pretvoreno u pepeo. Dok je bracni par stajao promatrajuci pustos, podrugljivi smjeh slivao se s tavanice. Prica se zavrsava tuznim zapisom da je najprije poludio muz, a zatim i zena. Kad su umrli u razmaku od nekoliko mjeseci, otkriveno je da su im izvadena srca. Zato se ta kuca u starom Teheranu jos uvijek zove Palata tri ukradena srca!

Prasak himalajskog leoparda
Carobnjaci - pogotovu kada su putujuce varalice - cesto prate tekuce dogadaje, a isto tako igraju svoju ulogu pomazuci onima koji pate od uobicajenih bolesti i ambicija. Za vrijeme posljednje gladi u Indiji, pise Idriz sah, malo poznati mudrac iz Bombaja, cija glavna teorija bijase da je golotinja srodna poboznosti, obogatio se preko noci.
Madije koje je on pravio s „praskom himalajskog leoparda" - barem je tako tvrdio - osiguravale su onome ko ih posjeduje zastitu od nemastine, gladi i bolesti. Hiljade ljudi je umrlo, ali carobnjak nije. On je mogao sebi priustiti da kupi rizu na crno. Ali, nije umrla ni zena koja je o njegovim cudesima obavijestila samog maharadzu koji je izjavio da se u njegovoj drzavi nece nista raditi dok mu ne dovedu carobnjaka.
Poslije velikog nagovaranja, opsjenar je na sastanku uvazene dvorske skupstine bio postavljen do Njegovog Velicanstva. Svaka rijec koju je izgovarao, prihvatana je kao sveta. Natovaren pocastima i blagom, ostao je do kraja uporan protiv nosenja odjece. Na kraju je njegovo samopostovanje toliko poraslo da je govorio samo dva puta dnevno. Svaka njegova rijec bila je zapisivana zlatnim perom.
Ova je prica prvorazredna grada za buduce mitove i legende. Ukoliko se carobnjak na vrijeme ne diskredituje, velika je vjerovatnoca da ce njegovi podvizi uci u istoriju.

Tibetanski čarobnjak
Verovatno je jos ziv i verovatno se bavi unosnim poslom jedan tibetanski sveti covek, koji je za naknadu u iznosu od pet silinga prodavao „Svitak hartije za prociscenje duse". To je, govorio je, bitno da bi se u potpunosti postalo covjek, a kamoli da se prouce i procijene cula magije. Proslavljen kao opsjenar, on nije zelio da govori o svojim cinima i poricao je da mu je 305 godina. „Nemojte slusati sta svijet o meni prica, jer ne samo da mi je vise od 100 godina, ja jos nisam ni roden!?..."
Ti svici su se sastojali od izbjeljenih listova koje je trebalo nositi nekoliko dana prije nego sto ih mudrac ispise. Emanacija je prodirala u svitak i vodila mudracevu ruku. Ja sam morao stajati iza njega petnaestak minuta da bi moj svitak bio zavrsen. Sve vreme on je razgovarao s nekim ko je bio „stanovnik grada cetiri dana hoda odavde i pomalo nejasan, nesumnjivo zbog jakih vazdusnih strujanja". Zavrseno djelo umotano je u parce stavljene koze i uvezano zicom od ovcjeg creva. Kad sam ga doneo u Englesku, sluzilo mi je kao barometar zato sto bi se crijevo ovlazilo otprilike cetiri sata prije kise.
Taj sveti covjek mi je, rekao da oprema carobnjaka, posebno onih koji predskazuju buducnost, predstavlja samo aranziranje „da bi se impresionirali oni koji zahtijevaju te stvari, a cuo sam da je tako i na zapadu". Rekao mi je da je jedina prava nosnja carobnjaka ona koju licno nosi i molio me da se na nju naviknem odmah, tako da cu osjetiti blagotvorni uticaj koji ce me nadalje pratiti kroz zivot.
Na glavi je nosio sesir od krzna sneznog leoparda u obliku palacinke, a u usima je imao neobradene grumencice cilibara. Duga, teska niska slicnih grumencica prosarana parcadima grubog nefrita visila je o njegovom vratu preko prljavog krznom obrubljenog, kaputa koji je sezao do clanaka. O pasu mu je visila velika zelena kozna torba, uljepsana istom bojom i nacickana crvenim staklenim perlama. Sve je kompletirao duboki kozni obrub. Na nogama je nosio izvezene papuce uzdignutih prstiju koje su bile zavezane zicom od ovcijeg creijva. Zimske cizme visile su mu o vratu.
Nije se nikad odvajao od prstenova od nefrita i cilibara koje je nosio na rukama. Oni su, govorio je, njegova „sreca" i unistavali su gorske demone, razne vrste neprijatelja i vukodlake koji su napadali putnike.
Posljednje rjeci koje mi je uputio, bile su upozorenje protiv pranja tijela. „Ruke se mogu prati, ali tijelo nikada." U ovome je, izgleda, bio predani sljedbenik svog vjerovanja.

Eliksir života
U Egiptu postoje mnoge price o carobnjacima i njihovim pokusajima da pronadu Eliksir zivota ili Kamen mudraca. Jednu od najzanimljivijih cuo sam u Kairu. Po arapskim i persijskim alhemijskim i magijskim spisima, tu i tamo se pominje Zlatna glava, ali nigdje nema nagovjestaja o cemu se, zapravo, radi. U ovoj prici sam konacno nasao na sta se to odnosi.
Cuveni kairski carobnjak, El Girbi, usmjerio je svoje aktivnosti na pronalazenje skrivenog blaga. U tu svrhu naucio je da glinenu glavu pretvori u zlatnu. Ovo je, medutim, mogao uraditi samo jednom. Kad bi postala zlatna, glava je bila prorostvo ili ju je posjedovao duh. Jedna od njenih moci bila je da oda gdje se nalazi skriveno blago.
Izgleda da je El Girbi glavu koristio i za obicne vradzbine i daje ona predskazala mnoge cudne stvari. Jednom mu je odala i gdje se skriva golemo blago. Kada ga je doneo kuci, El Girbi se ponovo obratio prorocanstvu. Prema testamentu za koji se tvrdi da ga je on ostavio, glava je odbila da mu skrivena blaga odaje vise od jednog mjesecno. A onda je pocela i da laze. Govorila mu je o blagu vecem no sto covjek moze da zamisli, zakopanom osam stotina stopa ispod morskog dna! U prepirci koja je uslijedila, glava je na El Girbija bacila lonac koji se razbio na ulici i privukao paznju komsija.
Ova epizoda prosla je dosta mirno. Medutim, svade izmedu glave i carobnjaka su postajale sve cesce. Svi su smatrali da je covjek poludio. Jednog dana, kada je prolazio neki bezazleni draguljar ogromni lonac izleteo je kroz prozor Girbijeve palate, pogodivsi draguljara u vrat. Stigli su na sud.
U svojoj odbrani, carobnjak je negirao optuzbu i objasnio je sve u vezi s cudesnom glinenom glavom. Bio je osuden na sest mjeseci zatvora. Kad se vratio kuci, izgledalo je da se glava bolje ponasa. Savjetovala ga je da sacini Eliksir zivota, dajuci mu detaljne upute u vezi sa sastojcima i metodama. Ubrzo je za to saznao i lokalni sudija koji bjese osudio mudraca.
Covek u sedamdesetim godinama nije mogao ignorisati ovo otkrice. Kao uzdarje za oprostenje i za dokument koji objasnjava da je El Girbi zdrav i nevin, bocica s dragocijenim lijekom promijenila je vlasnika. Te iste noci, glava se obratila carobnjaku: „Upravo sam cula da je sudija uzeo napitak. To znaci da ce on zivjeti barem jos sezdeset godina. Zaboravih da ti kazem da su to tvoje godine! Ti ces umrijeti onog jutra kad sucev eliksir pocne da deluje!..."
Kazu da je El Girbi jedva imao vremena da sroci priznanje i baci glavu u Nil, prije nego sto je umro.

Procitajte SVE TAJNE ALKEMIJE