Tom je bio moj pacijent oko godinu dana kada sam prvi put otkrila uzroke njegovim problemima zbog kojih mi se javio. On je veoma blaga, inteligentna osoba, a po zanimanju je kompjuterski programer. Moju pomoc je prvi put zatražio zbog hronicne depresije i nekoliko teških slomova živaca koje je pretrpio. Medutim, pravi problem ležao je u njegovom nedostatku samopouzdanja i samopoštovanja. Terapija koju sam primjenjivala nad Tomom je morala trajati mnogo duže. No, Tom je uskoro ozdravio i postigao srecu i uspjeh, koje je i zasluživao.
"O cemu ste pisali u toj svojoj novoj knjizi, doktorice?”pitao me je Tom tokom svoje posljednje posjete.
Kada sam mu objasnila da su tema knjige kidnapovanja koja su izvršili alieni, on ju je s mnogo interesovanja poceo listati. Poslije nekog vremena, primjetila sam da je postao nervozan.
“Kako se osjecaš, dok to citaš?
“Uznemireno. Osjecam da su oni tu negdje i da ce me svakog trena ponovo oteti.” Zastao je kao da se i sam iznenadio.”A šta cu onda ja uraditi?!... Možda je ono što ja osjecam strah od kontakta s alienima. Ne želim da ponovno prodem kroz ista iskustva.” Potom se nervozno nasmješio.”Zvucim kao da sam vec bio kidnapovan, zar ne?”
“To me zasigurno ne bi nimalo iznenadilo,” odgovorila sam mu.
“Da li si ikada prije citao neku knjigu na ovu temu?”
“Da. Procitao sam knjigu Whitleya Striebera pod nazivom ‘Communion’. Dok je on pisao o velikom užasu koji je osjecao, ja sam se poceo osjecati nekako cudno. Sve mi je zvucalo nekako poznato. Što sam više citao knjigu, bio sam sve nervozniji. Isto sam se osjecao, dobro se sjecam, još kao dijete. Mislim da sam bio nervozan najviše nocu, kada bih ostajao sam. Posljednji put je to bilo kasno ljeto. Krenuo sam vani da nešto pojedem. A onda sam, prema vlastitoj intuiciji, sasvim iznenada odlucio da krenem cestom prema observatoriju Mt. Hamilton. Ima nekoliko mjesta koje sam volio posmatrati nocu. Jedan dio te noci osjecao sam se zaista dobro. Bila je to tiha, prelijepa noc. Zaista sam uživao. Stajao sam s druge strane ceste, a preko puta mene je bilo nekoliko veoma visokih stabala drveca. Bilo je mracno, i u tom trenutku mi se pojavila misao:’Šta ako ONI sada dodu i kidnapuju me?(Nervozan smijeh). To je zaista bio užasan, gnusan, nesnosan osjecaj. Jedno vrijeme sam se uspješno borio s tim neugodnim osjecajem, ali kako se on ponavljao, meni je bivalo sve teže i teže.”
“Da li ti se cesto vracao taj osjecaj, Tome?”
“Da. Tri-cetiri puta godišnje.”
“To mi zvuci kao da si imao kontakt s alienima. Tvoj problem je u tome što se ti neugodni osjecaji vracaju uvijek kada se nadeš u slicnoj situaciji ili te nešto na bilo koji nacin podsjeti na to. Najbolja stvar koju bismo sada mogli uraditi je regresija.”
“Odlicno. Ali prije toga, moram vam reci da ja možda imam i dokaz koji govori da sam imao kontakt s alienima. Radi se o grudvici u mom nosu. Nisam siguran šta je to, a nalazi se u mojoj desnoj nozdrvi. Izgleda da je hemisfericnog oblika i da je tvrda kao kost. Pojavila se preko noci...”
“Kako se to dogodilo?”, upitala sam znatiželjno.
“Jedne noci sam pošao na spavanje i nisam imao tu grudvicu u nosu, ali sam se sljedeceg jutra probudio sa njom. Bilo je to krajem 1976. ili pocetkom 1977. godine. U to vrijeme sam operirao uho i odlucio sam da pitam doktora šta je to. No, kada mi je detaljno pogledao nos, doktor nije želio ništa da komentarieše. Imao sam osjecaj da se i sam svemu cudi... Nakon toga sam odlucio da tu grudvicu ne diram.”
“Sjecaš li se da li ti je oko nosa ili po posteljini bilo krvi, ili drugih neobicnih znakova, ujutro kada si se probudio?”
“Ne. Ništa nisam primijetio.”
Odlucila sam da ga uspavam i uradim regresiju. Hipnotizirala sam Toma i naredila njegovoj podsvijesti da ga odvede do dogadaja koji je prouzrokovao njegove “nervozne, gnusne, nesnosne osjecaje”. Izbrojala sam do deset i zamolila ga da mi kaže svaku misao koja mu bude dolazila u glavu.
TOM: Nalazim se u šumskom podrucju, veoma je mracno, noc je. Prilaze mi neka bica ciji izgled ne odgovara ovozemaljskim bicima. Njihove glave su zaobljene i donekle podsjecaju na ljude, ali to nisu ljudi. Imaju manja, kraca tijela i veoma, veoma su mršavi. Ne želim im se približiti i ne usudujem se da ih izbliza pogledam.
DR.FIORE: Pokušaj se svega sjetiti.
TOM: Kada se to dogodilo, želio sam pobjeci, nisam želio to dožiljavati, tako da moja sjecanja nisu kompletirana. Odveden sam protiv vlastite volje. Da su mi dali da biram, svakako ne bih izabrao da budem s njima. Nisam spreman za takve vrste iskustava.

DR.FIORE: Gdje si se nalazio kada su te odveli?
TOM: Upravo sam izašao iz kuce i krenuo prema dvorištu... A onda su me nepoznata bica odvela protiv moje volje. Poželio sam da nikada nisam izašao. Da sam samo ostao unutra bio bih siguran. Ovako, osjecao sam se potpuno nesigurno. Kroz glavu mi je prošla misao da - gdje god da se nadem - više nikada necu biti siguran. Jedini nacin da se osjecam siguran jeste da ne dozvolim sebi da povjerujem da mi se ovo ikada dogodilo. To je veoma zastrašujuce osjecanje. Nisam spreman s tim se nositi... DR.FIORE: Pokušaj se sjetiti šta se tacno dogodilo!...
TOM: Nalazim se u nekoj prostoriji, na stolu, nag, i veoma sam nezadovoljan. Potpuno sam bespomocan. Nemam sposobnost da bilo šta kontroliram. Ne osjecam bolove, ali mi je definitivno neugodno i plašim se. Mogu s mojim tijelom da rada sve što žele a ja se tome ne mogu oduprijeti... Pipaju me i na odredenim dijelovima tijela pritiskaju nekim hladnim predmetom. U ruke uzimaju moje genitalije i posmatraju... (Pauza) Mrzim to!...
DR.FIORE: Nastavi! Šta se dalje dogada?
TOM: Otimam se. Vrištim. Pokušavam se oduprijeti. Ali, nemocan sam. Svaki pokušaj da se oduprem, potpuno je bezuspješan. Zbog toga sam ocajan.
DR.FIORE: Ako želiš da se izljeciš i oslobodiš ove traume moraš se prosjetiti svega što ti se dogadalo.
TOM: U meni se sada javlja otpor koji mi ne da da se sjecam. Postoji jedan dio mene koji ne želi da se sjecam... Oni mogu doci i oteti me kada god to žele.
DR.FIORE: Pokušajte se sjetiti kada se to prvi puta dogodilo.
TOM: Mislim da mi se to prvi put dogodilo kada sam bio veoma mlad. Bilo je rano predvecerje. Vidio sam nešto na nebu, a onda sam se našao u šumi. (Pauza) Sada je vec malo kasnije. Hladno mi je i tresem se. A to je trenutak kada su me prvi put do gola svukli. Prisjecam se niza cudnih dogadanja. Veliki broj razlicitih kreatura što me nose iznad drveca. Ne znam kako se to dogada... Oni me uopšte ne doticu. Ne nose me fizicki. Kao da sam letim. To je istovremeno uzbudujuce i zastrašujuce iskustvo. Nevjerovatno! Mislim da je sve ovo samo san. Iako ne mogu da shvatim kako mi se sve ovo dogada, svjestan sam da je sve ovo istina... Da je stvarnost... Dolje, ispod sebe, vidim krošnje drveca. Muci me osjecaj da bih mogao pasti, a opet jedan dio mene sugerira mi da se to nece i ne može dogoditi. Kada bih se samo moga opustiti... Možda bih u svemu ovome uživao...
DR. FIORE: Šta se sada dogada?
TOM: Još uvijek letim iznad drveca.
DR.FIORE: Nastavi iznositi svoja zapažanja.
TOM: Nepoznata bica su me na silu odvela do letjelice koja lebdi u zraku. U ovom momentu gledam dole. Krošnje rveca su sasvim male. U letjelicu ulazimo odozgo... Sada ulazimo u neku sobu ili kancelariju, veoma slabo osvjetljenu. Jedina svjetlost, crveno-narandžasta, dolazi iz nekog izvora sa strane. U prostoriji se nalaze najmanje tri-cetiri bica. Zbog slabe osvjetljenosti imam osjecaj kao da su to sjenke koje se krecu. Ne želim gledati direktno u njih. U meni se javlja otpor prema njima. Preko mog tijela stavljaju nešto kao ogrtac. Ne znam kako, ali ostajem nag. Zanimaju ih moje genitalije. To mi se ne svida...
DR. FIORE: Šta se sada gogada?
TOM: Diraju me rukama, zatim nekim veoma haldnim instrumentima. Ubadaju me i sondiraju. Nešto stavljaju u moj penis. Sada se veoma neprijatno osjecam iako me ništa ne boli. Pokušavam se opustiti, ali ne uspjevam. Osjecam psihicku bol, jer sam bespomocan... (Place) Neprijatno mi je o tome razmišljati. Želim da to vec jednom stane... (i dalje place) Pokušavaju mi objasniti da to cine za moje dobro. Pokušavam se oduprijeti. Sugeriraju mi da se ne opirem jer bi mi to moglo prouzrokovati bol ili povredu... (Njegovo tijelo se opušta
DR.FIORE: Da li su vam objasnili zašto to rade?
TOM: Ne sjecam se. Mislim da sam premlad i da ne bih razumio. Rekli su mi da to nece imati nikakve negativne posljedice. Ne žlim više o tome... Želio bih zauvijek blokirati taj dio mog sjecanja.
DR.FIORE: Da li su ti oni sugerirali da blokiraš taj dio sjecanja?
TOM: Oni su bili svjesni moje želje da blokiram misli i pomogli su mi da to uradim.
DR.FIORE: Ako si vidio bica, pokušaj se sjetiti kako izgledaju.
TOM: Da, vidio sam ih. Oni se nalaze u porstoriji. Kreature su tamne, kao sjenke. Na sebi imaju neku vrstu odjece koja lici na ogrtac sa kapuljacom. Iz ocuju im sija slaba svjetlost, ali ipak mislim da je to reflektirajuca svjetlost. Nisu mnogo visoki. Ja sam malen i ne mogu ih porediti sa sobom. Manji su od mojih roditelja. Ne usudujem se gledati ih izbliza. Imali pljosnata, ravna lica...
Tom mi je kazao da postaje umoran i da bi svakog trena mogao zaspati, te sam stoga odlucila da prekinem s hipnozom. Medutim, za dva dana Tom me je ponovno nazvao i rekao da me mora odmah vidjeti. “Osjecao sam veliku uznemirenost kada sam posljednji put izlazio iz vaše ordinacije. Od tada je moja energija na nuli... Tako sam se osjecao i juce, ali i danas.”

“To zvuci kao da posljednji put nismo nešta riješili?”
On potvrdno klimnuo glavom.
Smjesta sam ga podvrgnula hipnozi kako bih ga vratila na dogadaj koji je uzrokova njegovu uznemirenost.
TOM: To je NLO... U meni vladaju dva raspoloženja. Jedan dio mene odbija da prihvati cinjenicu da sam imao susret s alienima. Drugi dio mene je zainteresiran i želi da se s tim pomiri.
DR.FIORE: Pokušaj se sjetiti šta je uzrokovalo tvoju uznemirenost.
TOM: Moja reakcija na dogadanja je nevjerica pomiješana sa jakim strahom. Plašim se šta ce mi alieni uraditi. Uz to, potpuno sam nemocan da bilo šta ucinim.
DR.FIORE: Sjetite se drugih negativnih iskustva.
TOM: Nalazim se autu sa svojim roditeljima. Još uvijek sam dijete. Sjedim na zadnjem sjedištu sa bratom i sestrom. Ponovo sam ugledao leteci tanjir. Ne sjecam se tacno šta se prije dogodilo, ali sam se plašio. Neizmjerno želim da me roditelji zaštite. Ali, svjesnost da to oni nisu u stanju, pojacava moju bespomocnost i u meni budi paniku.
DR.FIORE: I šta se dogodilo?
TOM: Zajedno sa bratom i sesrom odveden sam u letjelicu. Moji roditelji su nesvjesni tih dogadanja. To ih drži cijelo vrijeme dok smo mi na brodu.
DR.FIORE: I šta se onda dogada?
TOM: Odvedeni smo na brod i ponovno smo podvrgnuti fizickom ispitivanju. Ne znam gdje su moj brat i sestra. Nisam znao da li su sa mnom na brodu ili su vraceni natrag.
DR.FIORE: Dobro. A šta su tebi radili dok su te ispitivali?
TOM: Ponovno sam na stolu i osjecam sondu... (Pocinje drhtati) Sonda je ponovno u mom penisu i osjecam da se proteže do abdomena. Opet se veoma neprijatno osjecam. Isto se dogadalo i mom bratu i sestri. Sestra sve to lakše podnosi. Ona cak uspjeva s alienima da komunicira...
DR.FIORE: I šta se onda dogodilo?
TOM: Razmišljao sam ako se ikada opet budem morao s tim suociti, pokušat cu razgovarati s njima i zatražiti da mi objasne zašto je za mene dobro to što mi cine...
Tom je izgledao nekako napet kada se probudio iz hipnoze. Razgovarali smo neko vrijeme i onda sam primjetila da se konacno opustio. Nakon pet minuta, primjetila sam da se vratio u normalno stanje i da je spreman da ide.
Dvije sedmice kasnije, Tom me je nazvao i rekao da je mnogo opušteniji nego ranije. Takode se odlicno nosio sa strsnim situacijama. Ipak, odlucili smo obaviti još jednu hipnozu...
TOM: Vidim neku vrstu broda na zemlji i aliene kako stoje oko njega. Ja se nalazim na maloj udaljenosti i posmatram ih.
DR.FIORE: Detaljno mi opiši letjelicu.
TOM: Lici na disk, sa nekim ispupcenjem u centru. Vani je veoma mracno. Imam jake emocije, i letjelica me previše ne interesira. Svjestan sam da je promatram kriomice, iz nekog grmlja ili slicno. Dijete sam i imam 12 ili 13 godina... Polako se približavam brodu. Toliko sam blizu da ga cak diram rukama... Ne znam šta me je natjeralo da se približim brodu. Oko mene su alieni. Sjecam se da sam na neki cudan nacin razgovarao s njima. Samo je jedan bio visociji od mene. Njihova letjelica je veoma, veoma velika.
DR.FIORE:I šta se sada dogada?
TOM: Sada me uvode u brod i ja sam frustiran. Izvor moje frustracije leži u cinjenici da moja znatiželja nije zadovoljena. Pitam se ko su i odakle su ova cudna stvorenja. Gdje su krenuli, šta ce mi uciniti?...
DR.FIORE: Vratimo se na iskustvo koje si preživio. Šta ti se sada dogada i o cemu razmišljaš?
TOM: Pošto su preko mog nagog tijela stavili neki instrument koji je cvrsto držao moje ruke i noge, osjecam se nelagodno. Mogu sa mnom raditi sve što žele... U penis su mi stavili kateter i vjerovatno uzeli uzorak urina.
DR.FIORE: Kako ste vi reagirali na to?
TOM: I dalje imam osjecaj da se nalazim pod njihovom kontrolom i da ne mogu ništa da poduzmem. Bespomocan sam. To je nasilje... Imam jaku želju da sve ovo vec jednom prestane...
DR.FIORE: Ko vam to radi? Pogledajte oko sebe i recite kako oni izgledaju?
TOM: Tu su najmanje tri ili cetiri osobe. Lice na ljude, ali nisu ljudi. Koža im je svijetla. Moje su visine. Glave su im pljosnate i mene podsjeca na saobracajne znakove. Uši im nisu kao kod ljudi, a u njihove oci me je strah pogledati. Oci su im prekrivene nekom membranom... Kao kod ptica...
DR.FIORE: Šta ti radiš?
TOM: Ja ležim. Sa mene su konacno skinuli onaj grozni instrument koji je cvrsto držao moje ruke i noge. Sada mi nešto stavljaju preko glave. To je insrument cija je površina veoma tvrda. Mislim da je metalna. Pošto su me u meduvrmeenu prebacili u sjedeci položaj, oko glave su mi stavili prstenastu spravu, stegnuvši njome moju lobanju. Osjetio sam njen pritisak. Ništa me ne boli i manje se nelagodno osjecam nego ranije.
DR.FIORE: I šta se sada dogada?
TOM: U moj stomak su sada zaboli neku iglu, i to me je itekako iznenadilo. Isprva sam osjetio malu, brzu reakciju, ali pošto je sve veoma brzo prošlo, nisam osjetio nikakvu bol.
DR.FIORE: Da li su ti alieni sugerirali bilo što?
TOM: Ne. Ja sam sam sebi sugerirao da da je sve ovo samo san. Oni su nekako culi moje misli i pokušavali ih odagnati... Ni sam ne znam na koji nacin. Sugerirali su mi da nema potrebe da razmišljam o tome jer cu ionako sve kasnije zaboraviti. Nisam to želio zaboraviti, jer sam smatrao da ce mi biti puno lakše ako budem mogao sve ovo razumjeti i o tome razgovarati sa svojim prijateljima...
DR.FIORE: Pokušaj se sjetiti šta si radio nakon što si napustio brod?
TOM: Otišao sam kuci. Bila je noc i osjecao sam se uznemiren. Brinuo sam se šta cu reci roditeljima gdje sam bio. Nisam znao šta da im kažem.
DR.FIORE: I kad si došao kuci šta se dogodilo?
TOM: Docekala me je majka i željela je znati gdje sam bio i šta sam radio. Nisam joj mogao objasniti. Plašio sam se da mi nece povjerovati. Zaista nisam znao šta da kažem...