ALDEN MAJK: Tog dana, 12. augusta 1974. godine, oko tri sata poslije ponoci, americki policajci Majk Alden i Mark Pen, bili su u rutinskoj patroli nedaleko od periferije mirnog gradica Tiltona, kod Nju Hempfsira. Odjednom, na udaljenosti od jednog kilometra, iznad krosanja drveca ugledali su beidentificirani leteci objekat. Prema navodima policajca Aldena, koje je objavila gotovo cjelokupna americka stampa, zagonetna je letjelica imala oblik ogromne lopte za ragbi i bila je svjetlija od bilo koje zvijezde na nebu.
Policajci su odmah ukljucili svoj sluzbeni magnetofon i uspostavili radio-vezu sa Policijskom stanicom, kako bi sljedecih minuta dezurnom sluzbeniku iznosili sve pojedinosti koje su zapazali na neobicnoj letjelici. Uz konsultaciju sa Centralom, odlucili su da tajanstvenim posjetiocima iz letjelice skrenu paznju na svoje prisustvo, pa su upalili dugacka svjetla na svom automobilu usmjerivsi ih prema letecem tanjiru. Istodobno su na krovu kola ukljucili karakteristicnu treptavu plavu svjetlost.
Nema sumnje, bica iz leteceg tanjira su ih odmah primjetili, jer je u istom casu, otuda stigao jasan odgovor: sa neobicne letjelice je dolazila zuto-plava svjetlost, u istom ritmu kao i sa policijskih kola. Kao da su odgovarali na svjetlosne signale, priblizujuci se policajcima u isto vrijeme.
U meduvremenu, na lice mjesta stigla je jos jedna policijska patrola. U kolima su bili iskusni policajci Stiven Hodz i Mark Stenli. Oni su slusali izvjestaj svojih kolega, pa su odmah dosli da im se nadu pri ruci. Najzad, stigla su i treca policijska kola, u kojima je bio sef policije Harold Knolton. Dakle, pet policajaca s troja kola, magnetofonima i radio vezamama...
Iznanada, policajci su primijetili jos dva manja leteca tanjira, bljestavobijele boje. Postrojeni u nekoj cudnoj formaciji, tri su cudne letjelice, pred zapanjenim americkim policajcima, pocele da izvode prave zracne akrobacije. Cas su vertikalno polijetale, cas su se okretale u krug, dizale, pa spustale, pa opet dizale. Kao da su zeljele da prikazu sve mogucnosti koje posjeduju.
Poslije otprilike pola sata, tri su leteca tanjira naglo odletjela i izgubila se iz vidokruga. Da je svjedocanstvo autenticno u to niko ne sumnja jer su spektakularnu nebesku predstavu sa svojih prozora promatrali mnogi mjestani koji zive u blizini.

SLUCAJ “MOIGNE DOWNS”
AKHURST, LESLIE: Godine 1967. zabiljezen je jedan od najzanimljivijih slucajeva iz dosjea letecih tanjira, poznatiji pod nazivom "Moigne Downs". Naime, jedan bivsi oficir RAF-a, J. B. W. Brooks, naveo je u svom izvjestaju da je primijetio neidentificirani leteci objekat. Leslie Akhurst je provjerio istinitost te tvrdnje kroz intervju sa Brooksom, u februaru 1968. godine.
Akhurts je, inace, bio pripadnih Aviojedinice MOD S-4, koja je prva primila izvjestaj s navodima da je nekolicina ljudi primijetila misteriozne loetjelice. Zajedno sa kolegama, Akhurst je zakljucio da je najvjerodostojinije objasnjenje slucaja "Moigne Downs", to sto je ocevidac nosio opticka sociva, sto i jeste bila istina, ali i ne dovoljno opravdanje teze da NLO nikako ne postoji.

OSMATRACI NEBA
AERONAUTICNI (VOJNI) INFORMACIONI SERVIS: Ovaj servis je mjesten u Velikoj Britaniji, u londonskom Centru za kontrolu aviosaobracaja u zapadnom Draytonu, u Middlesexu. Prema sluzbenom nalogu, kontrolori aviosaobracaja na Aerodromu, nadlezni su da smjesta obavijeste odgovorne organe o eventualnim videnjima ili radarskim registriranjima neidentificiranih letecih objekata.

ZNANSTVENA OBRADA NLO-a
ARGUMENTI KLODA POERA: Francuski znanstvenik Klod Poer, dugogodisnji direktor Nacionalnog centra za kozmicka istrazivanja u Tuluzu, pokusao je da otkrije da li uistinu postoje leteci tanjiri i da ujedno napravi neku vrstu standarda ili portre-robota ovih misterioznih letjelica.
Od 35.000 registriranih prijava, u kojima su ocevici pred vlastima iznijeli svoja zapazanja o onome sto su vidjeli i culi i neposredno dozivjeli u susretima sa letecim tanjirima, Klod Poer je izvrsio detaljnu selekciju i odbacio cak 34.000 registriranih slucajeva. Hiljadu prijava uzeo je u obzir iz jednostavnog razloga sto mu se ucinilo da su argumenti izneseni u njima dovoljno cvrsti i oslobodeni uobicajene maste i fantastike.
Posto je sve slucajeve jos jednom provjerio i obradio, pripremio je gradu za kompjuter koji je trebalo da izbaci tipicne karakteristike letecih tanjira. Evo sta je Poer ustanovioa nakon kompjuterske obrade materijala.
Prvo, bez ikakvih diskusija, leteci tanjiri postoje. Oni su na stotine puta slijetali na slabo naseljena mjesta. Kada se gledaju danju, boja im je bljestavometalna, s otsjajem suncevih zraka. Nocu najcesce izgledaju zuto-oranz boje. Mogu da budu u obliku diska, cigarete ili nekog drugog ovalnog oblika. Njihovo prisustvo cesce se uocava nocu (u 70 posto slucajeva), nego danju. U deset posto slucajeva primjecuju se prilikom ateriranja, a u pet posto slucajeva pored letecih tanjira primjecuju se i zagonetna bica koja njima upravljaju.
Gotovo je sigurno - smatra francuski znanstvenik Kod Poer - da te enigmaticne letjelice posjeduju veliku magnetnu energiju, koja cesto moze da ometa emisiju radija ili da prekine radio-veze u avionima, a nekad i da izbaci iz upotrebe citav sistem komunikacija u avionskim kabinama.
Takoder, kao sigurno moze se uzeti da leteci tanjiri u Zemljinoj atmosferi mogu razvijati mnogo vecu brzinu od 25.000 kilometara na sat i da mogu odjednom da mijenjaju pravac kretanja, sto nijedna zemaljska letjelica nije u stanju!
Klod Poer je jos ispitivao jedanaest mjesta u Francuskoj na kojima su se, navodno, spustali leteci tanjiri. Na jednom je mjestu cak naisao na svjez trag prizemljivanja ovih letjelica - na udubljenje u obliku tri skije - na osnovu koga je izveo racunicu da su leteci tanjiri teski izmedu pedeset i stotinu tona i dugacki izmedu dvjesto i trista metara. Zanimljiva je i konstatacija francuskog znanstvenika da na mjestima gdje se leteci tanjiri prizemne, sljedecih godina nista ne moze da uspjeva, cak ni korov!