Serija zagonetnih događaja, koji su se zbivali sredinom prošlog stoljeća, bacila je na posao norveške istraživače fenomena letećih tanjira. Čak i najeminentniji naučnici su se našli pred nerješivom enigmom. Naime, 1959. godine, iznad Sundsrasa (Sundsraas) je eksplodirao neobičan objekat, koji je podsjećao na leteći autobus, i čiji su dijelovi potonuli u more fjorda Namsen, koji se nalazi 24 kilometra sjeverno od Trondhajma (Trondheim) u sjevernoj Norveškoj. Trondhajmsko Društvo za ispitivanje letećih tanjira organizovalo je 1968. godine naučnu ekspediciju s ciljem da se rješi iskrsla zagonetka. Na žalost, ekspedicija nije imala mnogo uspjeha!
U aprilu 1972. godine javili su se svjedoci koji su primijetili neobičnu leteću mašinu, koja je bešumno kružila iznad fjorda Namsen i iz koje su, poput reflektora izbijala prodorna svjetlost. Dva mjeseca kasnije ova misterija je dobila još jednu dimenziju kada je otkriveno 89 trouglastih otisaka na plaži otoka Kjolsoa u Lingenfjordu. Četrnaest dana potom na obali malog otoka Lajvikholma (Leivikholm), takođe u fjordu Namsen, otkriveno je još dvadeset sličnih otisaka u kojima su naučnim putem utvrđeni tragovi - radioaktivnosti!
To je bio povod da i norveška policija i avijacija pokrenu svoju istragu. Alarmirani su i norveški naučnici, ali, ni ovog puta, niko nije bio u stanju da rješi zagonetku!
U julu 1974. godine članovi norveškog NLO centra su otkrili više neobičnih otisaka i to, ovaj put, u zalivu Sundsras, na mjestu gdje je 1959. godine “leteći autobus” potonuo u morske dubine. Došli su do zaključka da su drugi leteći tanjiri, poslije intenzivnog traganja, pronašli ostatke “autobusa” i potpuno ih uništili ili pak odnijeli sa sobom!
Šta se, zapravo, dogodilo u norveškim priobalnim vodama?

Zagonetni događaj
Decembar 1959. godine: snijeg je škripao pod nogama gostioničara Lorenca Jonsena (Lorentz Johnsen), dok je zatvarao vrata garaže pred kućom u Skomsvolu (Skomsvoll). Bilo je 22 sata i Lorenc je odjednom, na nebu, primijetio neobičnu “stvar”, koja je nečujno letjela sa istoka. Jonsen je prvo pomislio da se radi o avionu, jer je inače vazdušna linija prolazila iznad ovog kraja. No, “avion” nije imao navigacionih svjetala, a na trupu su se mogli da primjete neobični otvori nalik prozorima. Inače, obrisi objekta su se jasno vidjeli, te je Jonsen uočio da letjelica nema -  krila!
Kada se našla u blizini Sundsrasa, digla se naviše utonuvši u oblak. Trenutak kasnije Jonsen je začuo snažnu eksploziju, a zatim je ugledao objekat koji se raspolovio na dva dijela. Tri ili četiri izdužena predmeta ispala su iz trupa, prije nego što su dijelovi misteriozne letjelice pali u fjord Namsen.
Lorenc Jonsen je u svom kraju poznat kao ozbiljan i trezven čovjek. O onom što je vidio ispričao je samo svojim susjedima i stvar je pala u zaborav. Ali ne za dugo!
U ljeto 1963. godine desila su se dva događaja koja su aktuelizirala čitav slučaj. Mreža za lovljenje rakova ribara Rajdara Hartvigsena bila je oštećena od nekog nepoznatog oštrog predmeta dok ju je vukao fjordom. Kratko iza toga, jedan drugi ribar, Soning Buge (Schonning Bugge), uočio je na dnu fjorda, neki “zagonetni” predmet što je bio povod da se počne nagađati da se na dnu mora nalaze ostaci letećeg tanjira. Na scenu je stupilo i trondhajmsko društvo za ispitivanje fenomena NLO-a, ali smišljeniju akciju, na žalost, nije poduzelo.
Tek u ljeto 1968. godine organizovano je istraživanje na licu mjesta. U saradnji s norveškim nedjeljnim listom “Hjemet” (“Hjemmet”) organizovana je prva velika akcija traganja za ostacima neidentifikovanog letećeg objekta. Poslije petnaest dana, istraživanje je prekinuto.
- Nismo ništa našli - sjeća se Kolbjen Stenodegard (Kolbjon), predsjednik norveškog NLO centra - ali, na devedeset metara dubine, instrumenti su registrovali neko neobično uzvišenje, koje je moglo biti visoko jedno dva-tri metra, a dugo šest do sedam metara.
Istovremeno, Ijudi-žabe Stajnar Val (Steinar Wahl) i Stajnar Afindsen, nedaleko od misterioznog “uzvišenja” primjetili su tragove - točkova!
U ljeto 1972. godine jedan drugi norveški list “Vi men” (“Vi menn”) još jednom je, podgrijao ovu misteriju. Organizovana je nova ekspedicijaj ali ni ona, na žalost, nije došla do nekih značajnijih zaključaka. Umjesto toga, na scenu su stupili novi događaji, koji su ovog puta zaposlili i norvešku vojsku i policiju.

Tajanstveni tragovi
U noći 9. juna 1972. godine, oko dvadeset sati, stanovnici Bangsuna, oko dva kilometra udaljenog od Sundsrasa, bezbrižno su sjedili u svojini domovima gledajući televizijski program. Odjednom su nastupile televizijske smetnje: slika na ekranima se naprosto “pocijepala”, a nešto kasnije, potpuno je nestalo!
Mnogi gledaoci su prvo pomislili da se radi o kvaru na njihovom televizijskom aparatu, drugi su psovali televiziju. Međutim, televizijske kompanije su se i same našle pred nerješivom zagonetkom, jer se kvar nije mogao pronaći ni na releju, niti na drugim televizijskim uređajima! Sve je funkcionisalo u najboljem redu, ali slike - nije bilo!
Dva dana kasnije, ujutro 11. juna, bila je nedjelja, gradonačelnik Namsosa Ola K. Dal (Dahl), krenuo je u svoju vikendicu na živopisni otok Kjolsou, u Lingenfjordu. Išao je obalom i najednom je primijetio čudnovate otiske u mulju. U radijusu od 25 metara našao je 60 trouglastih i 29 okruglih udubljenja, tridesetak centimetara dubokih. Trouglovi su bili pravilni, a njihove stranice bile su duge 1,60 metara. Udubljenja su bila čvrsta i glatka, ivice oštre, a mulj istisnut prema gore! Nije bilo teško zaključiti da je predmet koji je ostavio ove tragove bio težak deset do dvadeset tona i da je aterirao iz - vazduha!
Ali, šta je to moglo da bude? O kakvom se predmetu radilo?
Norveški istraživači NLO fenomena došli su do zaključka da se radilo o tragovima nepoznatog letećeg objekta koji je bio u potrazi za ostacima “autobusa”, što se 1959. godine srušio u fjord Namsen.
Petnaest dana nakon otkrića Ola K. Dala, novinar Hans H. Johanesen otkrio je na otoku Lairvikholmenu još dvadeset identičnih otisaka! Inače, ostrvo se nalazi između Sundsrasa i Kjolsoa, samo dva kilometra sjeveroistočno od mjesta iznad kojeg je eksplodirao “vazdušni brod”.
U međuvremenu, među stanovnicima ove oblasti proširio se strah kada se saznalo da je u organizmima istraživača zagonetnih otisaka, članova Norveške tehničke visoke škole, otkrivena - radioaktivnost. To je bilo tačno. Međutim, naučnike je zbunjivalo nešto drugo: jedna analiza je pokazala da se radioaktivnost još u toku ispitivanja takvim tempom smanjivala da, kao izvor, u obzir nije mogla da dođe nijedna do sada otkrivena radioaktivna supstanca!
Alarmirana je i policija, a norveška avijacija je angažovala nekoliko aviona koji su detaljno snimili čitavu oblast. Vojni eksperti su, takođe, obavljali svoja istraživanja, a rezultati istrage stavljeni su pod plašt stroge tajnosti.
Ipak, nedjeljnik “Vi men”, uskoro je objavio razgovor sa poznatim fizičarom sa Instituta za nuklearnu energiju u Kjeleru (Kjeller), drom Knut Gusgardom (Gussgard), koji je izjavio da dobijeni rezultati istraživanja odudaraju od poznatih i dosad otkrivenih prirodnih zakona, ali svoj zaključak o misteriji fjorda Namsen nije htio da da!
U međuvremenu, nekoliko dana poslije otkrivanja zagonetnih otisaka, saznalo se za doživljaj Andreasa i Obsjerna Grava iz Bangsunda. Otac i sin su se nekoliko mjeseci ranije, u vrijeme neobičnih televizijskih smetnji, uputili kući kada su ugledali ogromnu vatrenu kuglu koja je permanentno mijenjala jačinu svjetlosti. Po njihovom mišljenju radilo se o “ogromnom objektu” čije dimenzije je bilo teško utvrditi. Letjelica se kretala ispuštajući ispred sebe dva mlaza svjetlosti.
Istovremeno, još dva svjedoka, koji su željeli da ostanu anonimni, izjavili su da su u toku iste noći iznad fjorda Namsen primjetili jedan svjetleći objekat u obliku diska. I dok je leteći disk nepomično lebdio ispuštajući intenzivnu crvenu svjetlost, začuđeni očevidac je pogledao na ručni sat, ali je sa zaprepaštenjem ustanovio da se kazaljke na satu okreću - unazad! I sat njegovog sina je reagovao na isti način!

Tajna ostaje
Izjave ovih i još nekih svjedoka uticale su da se uskoro organizuje nova naučna ekspedicija. Traganje je počelo 1. jula 1974. godine. Prvo su čitavo područje pročešljali ljudi-žabe, a onda su na lice mjesta doneseni i najsavremeniji aparati za istraživanje morskog dna. Instrumenti su registrovali neobične neravnine na dnu fjorda, ali zagonetno “brdo”, čije su postojanje 1968. ustanovili naučnici, bilo je jednostavno - nestalo!
Posljednjeg dana istraživanja, bio je 14. juli, zbio se neobičan događaj. Kada je poznati podvodni istraživač Anton Refvik iz Honefosa (Honefoss) htio da fotografiše mjesto na kome je ranije bilo ono misteriozno “brdo”, jednostavno mu je prsnulo soćivo na kameri. Do ovakvog oštećenja nije moglo doći usljed vodenog pritiska i to je bilo ono što je zbunjivalo naučnike i u čitav slučaj unosilo novu dozu misterioznosti. Ipak, Refvik je uspio, nekoliko trenutaka ranije, da napravi desetak snimaka.
“Želio sam da vidim te snimke” - napisao mi je u svom pismu novinar Hans H. Johanesen. “Zbog toga sam, zajedno sa Refvikom, krenuo da ih razvijemo. Anton se radovao što mu je pošlo za rukom da napravi bar nekoliko snimaka, ali ga je cijelo vrijeme zbunjivalo neobjašnjivo prskanje soćiva na kameri. U laboratoriji se nije dugo zadržao. Kada je izašao iz nje, na njegovom licu se moglo pročitati da nešto nije bilo u redu. Pokazao mi je film na kome su trebalo da budu oni dragocjeni snimci morskog dna na kome se ranije nalazilo čudnovato brdo. Pogledao sam: čitav film je bio potpuno - crn! - U fjordu Namsen vladaju neke neshvatljive sile - rekao je Refvik. - Ovako nešto mi se nikada do sada nije dogodilo! . . .
Kakve su to sile? Zašto su istraživanja naučnih ekspedicija ostala bez pravih rezultata? Kako sve to objasniti?!
Na pitanja ni do danas nije odgovoreno.

(Iz knjige Misionari iz svemira)