Noc i krv su njihovo carstvo. Donose bolest, prokletstvo i vjecnu duševnu patnju. Ðavo ih inspiriše, druže se s vješticama, a njihova nadnaravna moc ne ostavlja ljudima veliki izbor. No, ne bojte se, vampiri – onakvi kakve ih gledamo na filmskom ekranu - samo su mit! Legenda koju su ispricali ljudi da bi izrazili strah i najdublju zebnju.
Od kada? Nema li bar malo istine u tim užasnim legendama što lede krv? Ima li?!...
Zaplovimo unatrag, u pradavna vremena i prelistajmo mit sloj po sloj, epizodu po epizodu...
Ubitačna vjerovanja
Godina 2003. Mit nije mrtav, još se mice. Vampiri nastavljaju opsjedati neka sela u Karpatima, izolovanom planinskom lancu u srcu Rumunije. Nemojte se smijati, užasni sisaci krvi tu su rodeni. Tu su preživjeli sva iskušenja i još uvijek žive.
Rumunka Andrea Andreesco, ugledna etnologinja, pronašla je, 80-ih godina, svjedoke "susreta"... sa umrlim seljakom koji je zbog svoje pakosti postao vampir! Andrein kolega Jean Cuisenier, takode etnolog, otišao je korak dalje istražujuci u tom regionu 1991. godine. Vrlo ozbiljno tvrdi: "Upitajte nekog Rumuna vjeruje li u vampire: odgovorit ce vam negativno. Ali nece biti potpuno smiren i siguran u sebe ako treba da prepješaci duži put po mraku".
U tim zabitim selima, vampire nazivaju "moroi" ili "strigoi". iskreno vjerujuci da se uvlace u srce osoba na koje su baceni crnomagijski cini. I ukoliko ugrožene osobe nisu oprezne, te ne praktikuju odredene vjerske obrede koje im se preporucuju, one pocinju da slabe i najzad - umiru - jer vampir proždrljivo sisaju njihovu snagu.
Obicno su "napadnuti" ljudi koji su izazvali srdžbu svojih poznanika, susjeda ili prijatelja. To su ljudi koji provode nedolican i nemoralan život, koji su se prebrzo obogatili, koji su zli i zavidni...
Vampiri, navodno, mogu postati i osobe koje umru bez ispovijesti, kao i osobe na kojima bdije prokletstvo.
Kako ubiti vampira?
Ako posumnjaju da jedan medu njima rizikuje da postane vampir poslije smrti, seljaci sa Karpata zabiju mu eksere u grudi ili bar stave eksere u njegov mrtavcki kovceg da umilostive sudbinu. Takoder je, vjeruje se, preporucljivo odrezati malo mesa sa ruke ili sa noge mrtvaca i staviti mu u usta: tako ce on jesti samog sebe i ostavit ce žive na miru.
Ako je prekasno, ako izgleda da je mrtvac vec postao vampir, jedino rješenje sastoji se u tome da se prevede konj preko njegovog groba. Šta ako konj odbije da prede i pocne se propinjati? Tada treba otvoriti grobnu jamu, gdje ce se možda naci neraspadnuto tijelo umrljano krvlju i ležeci na strani. U tom slucaju, brzo mu se zabije kolac u srce, potom se srce išcupa i daje njegovim bližnjim da ga jedu kao hamajliju. Najzad se leš spali: "ne-mrtav" sada je konacno mrtav. Tako se još uvijek vjeruje u Karpatima.
Nisu li vampiri samo praznovjerje izolovanih gorštaka?
Ne mora biti! Postoje i "novorodencad legendarnih monstruma koji su postali pravi mit modernih vremena", kako to konstatuje veliki poznavalac ove oblasti, univerzitetski profesor Jean Marigny. Provjerimo.
U Francuskoj 2003. godine vampiri se osjecaju dobro, hvala na pitanju... kao filmske licnosti. Hm, vijenci od bijelog luka i kolci postoje samo na ekranu. Ali kakva poplava! Internet site univerziteta Pariz-VIII bilježi 400 filmova na tu temu, od 1896. godine! Svih vrsta: cisti horor, humor, poruka, erotika... neiscrpan potok krvolicnih scena. Ali, ako ovu temu film eksploatiše do potke, on ipak nije izmislio mit o vampirima. Da bi se otkrili izvori, treba se vratiti u prošlost. Sve do 1897. godine.
Fatalni poljupci u vrat
Te godine, direktor britanskog teatra, Bram Stoker, pisac amater, izmišlja izuzetnu licnost koja daje naslov njegovom romanu: "Dracula". Uspjeh je ogroman. "Bram Stoker prikupio je dobru dokumentaciju o vjerovanjima u Karpatima, objašnjava Jean Marigny. I uspijeva da je osmisli u nekoj vrsti sinteze.' Tako Dracula, suprotno literarnim vampirima koji su mu prethodili, razmatra sve vrste veoma preciznih pravila. Pije samo krv, može se pretvoriti u maglu, šišmiša ili vuka... Može biti udaljen vijencem bijelog luka ili ako ugleda krst. "Odjednom, ta sto posto literarna licnost postaje arhetip, precizni model vampira", dodaje Jean Marigny.
Istovremeno, djelo Brama Stokera užasno je dvolicno: "Pod plaštom moralizatora borbe protiv zla, to je jedan od najerotskijih romana XIX vijeka, sa dozom sadomazohizma", smiješi se strucnjak.
Odista, Dracula, elegantni aristokrat, obiluje šarmom. Da zadovolji svoje želje, bira djevojke i sisa im krv u nekoj vrsti fatalnog poljupca u vrat. One, potpuno opcinjene, najzad ga same dozivaju i žele da mu se pridruže...
Ispreplicu se trnci od užasa i zadovoljstva... Nije nimalo cudno što su se literatura i film docepali tih carobnih licnosti. Ali roman Brama Stokera još nije prvi izvor mita. Treba nastaviti istraživanje.
Godine 1819. pojavio se prvi roman sa hemoglobinom: "Vampir" Johna Polidorija, sekretara slavnog britanskog pisca Lorda Byrona. Ovdje se vec govori o vampiru aristokrati, raskalašnom i cinicnom: vjerovatno je to jedan od "predaka" Dracule.
Neka vrsta fantoma
Jer, u literaturi, krvolocni grof je iz mnogoclane porodice. Za Jeana Goensa, strucnjaka za monstrume, "Dracula je naslijedio od Don Juana zlokobno zavodenje, a od Fausta, njegovu vjecnu mladost i vezu sa davolom. Tako se u njemu nalaze neke fizicke osobine vukodlaka, kao što su ocnjaci, obilata dlakavost i njegova specijalnost: nocni zlocini".
"Vampir je neka vrsta duha, aveti, precizira Jean-Claude Aguerre, autor filozofske teze o ovoj temi. Ali on nije nematerijalni fantom koji mrzi svoj položaj. Vampir je "ne-mrtvac" koji dolazi sa svojim tijelom i sisa krv svojim žrtvama da bi se docepao njihove duše i sacuvao svoju snagu. Za razliku od drugih monstruma, kao što su krvolok i vukodlak: on ne jede svoje žrtve, ubija ih malo po malo i posjeduje ih.
Medutim, cak i kad izražava zebnju možda staru koliko i covjek, vampir, takav kakvog ga poznaje Zapad, je skorija pojava. "^ista kreacija XVIII vijeka", tvrdi Jean-Claude Aguerre. "U toj epohi trijumfuje razum i Bog silazi s pijedestala. I baš u toj epohi Evropa upoznaje snažan talas vampirskih manifestacija! Kao da se, nesvjesno, stanovništvo, zbunjeno slabljenjem religije, okrenulo mracnim silama da bi pronašlo obecanje o besmrtnosti".
Ukratko, filozofi su svrgnuli Boga, a narod se okrenuo Ðavolu!
Od 1710. godine, kolektivna psihoza zahvatila je Centralnu Evropu. Sve je pocelo u istocnoj Pruskoj, nakon epidemije kuge. Vjerskim autoritetima i lokalnim civilnim vlastima signalizira se nešto neobicno: tijela pokojnika se ne raspadaju - znak, vjeruje se, da je osoba postala vampir. Vlasti su to shvatile vrlo ozbiljno. Nakon pravog procesa "lažnom mrtvacu" i slijedeci tradicionalni ritual "devampirizacije", zabadao se kolac u srce leša koji je potom spaljen.
Simptomi ljudskog bjesnila
Jean Goens, inace ljekar dermatolog, nije zacuden. Nisu li se na ovaj nacin ljudi jednostavno branili od epidemije kuge?
Jer, "poput vampirizma, epidemija se prenosi s jednog covjeka na drugog", konstatuje on. Ne znajuci za postojanje mikroba, ljudi su vjerovali da leševi kontaminiraju žive osobe. Tumacili su ih kao prokletstvo, ali su ipak pronašli dobru stvar: spaljivanje žarišta infekcije. Šta više, u periodu epidemije, mrtvi su sahranjivani na brzinu. Moglo se dogoditi da je "pokojnik" samo u komi! Mogla su se naci krvava tijela koja nisu pocela trunuti: pošto su došli svijesti, komatozni su pokušali da izadu iz kovcega energijom beznada"
Španski neurolog, Juan Gomez Alfonso, iznio je drugu pretpostavku: u istoj epohi bila je i epidemija kuge. Bolest je registrovana u Madarskoj 1721 - 1728 godine kod pasa, šišmiša i vukova. Ujedanjem, mogli su prenijeti bjesnilo na covjeka. Simptomi ljudskog bjesnila - poput nocnog lutanja ili nervnih poremecaja koji kod zaraženog izazivaju želju da ujeda svoje bližnje - predstavljaju potresnu analogiju s vampirizmom. Usporedba je izazovna.
Oko 1725. godine fenomen pogada Austriju, Srbiju, Poljsku, Rusiju. Francuska saznaje za dogadaje putem štampe i mnogobrojnih naucnih rasprava koje tretiraju neobicne price o covjeku koji je postao vampir - rijec moldavskog porijekla, pojavila se 1726. godine u Becu i bit ce prenesena u francuski jezik 1732. godine. Kralj Louis XV vrlo je zainteresovan, izaziva bijes filozofa. Austrijska carica Marija-Terezija, medutim, veoma je zabrinuta zbog nereda izazvanog procesima koji se vode o mrtvima. Godine 1755. zahtijeva od doktora Vana Swietena medicinski izvještaj.
Krvave orgije Eržebet Bathory
Zakljucci ljekara su jasni: lokalne komisije neozbiljno su radile. Otvarale su kovcege nakon nekoliko sedmica, a ponekad prode nekoliko mjeseci prije nego što se tijelo pocne raspadati, narocito u hladnijim regionima." Van Swieten vrlo dobro dijagnosticira ono što se danas naziva "nocna mora", dodaje Jean Goens.
Neki svjedoci koji opisuju neko osjecanje gušenja za vrijeme spavanja - što pripisuju vampiru - vjerovatno su od toga patili". Nimalo cudno da covjek osjeca zebnju kada epidemija kruži...
Austrijska carica Marija Terezija je uvjerena u apsurdnost tih procesa, te oduzima pravo tim lokalnim komisijama na posthumno sudenje. Papa Benoit XIV podržava caricu i jasno porucuje nadbiskupima tih oblasti da ocuvanje mrtvog tijela nije nikakvo cudo! "Epidemija" vampirizma tako se pocela progresivno da gasi.
Ipak, samo kuga i bjesnilo nisu mogli izazvati slican teror. Neke serijske ubice, a bilo ih je, podjednako su mogle potaknuti maštu stanovništva u tim oblastima. Posebno, pocetkom XVII vijeka, monstruozna Erzebet Bathory.
Ova madarska grofica zatvorila je izmucila u svom dvorcu stotine mladih djevojaka iz okolnih sela o cijem odgoju je brinula a potom im je crpila krv do smrti da bi se kupala u njihovoj krvi i tako sacuvala svoju mladost.
O dozi okrutnosti i bluda kojom je bila natopljena ova neobicna licnost govore i rijeci poznatog historicara umjetnosti Lo Duke, koji kaže da bi se pred njom i Žil De Re i Markiz de Sad mogli da sakriju. Grofica Bathory je ostavila utisak i na Žorža Bataja, koji u svom posljednjem djelu „Suze erosove" piše i ovo:
“Da je znao za Erzebet Bathory, Markiz de Sad bi nesumnjivo bio krajnje ushicen. Vec ga je i ono što je znao o Izabeli Bavarskoj oduševljavalo; Erzebet Bathory izmamila bi od njega urlik zvijeri. Govoreci ovdje o tome, moram to ciniti u znaku suza. Ove potištene recenice redaju se u mojoj svijesti, koja stoji nasuprot ludoj hladnokrvnosti Erzebet Bathory. Nije u pitanju griža, niti - kao u Sadovom duhu - raspaljena želja. Rijec je o tome da se naša svijest suoci sa slikom stvarnog covjeka. Krišcanstvo je pred tom slikom ustuknulo..."
Ime ove krvave grofice pronašli smo cak i u jednom dosijeu seksualnih rekorda, u kategoriji „Najcuvenija sadistkinja”. Uz ime Bathoryeve, stojao je i podatak da je na najrazlicitije i rijetko okrutne nacine lišila života oko 600 djevojaka!
Drakulina rođaka
Porodica Bathory bila je jedna od najstarijih i najbogatijih u Transilvaniji. Jedan Erzebetin rodak bio je kardinal, neki su bili kneževi Transilvanije, a njen rodak, grof Ðerd Turzo, bio je madarski premijer. Najpoznatiji Bathory bio je, svakako, poljski kralj Stevan. U knjizi “Vampiri” Jean-Paul Bourre navodi da je Erzebet bila rodaka princa Vlada Drakule, gospodara Vlaške, primijecujuci i kako je upravo motiv zmaja (Drakul, Drak - Zmaj) krasio grbove i Bathoryevih i Drakula. A bilo je u porodici Batoryevih i još nekih neobicnih interesovanja - jedan stric je bio dijabolist, a jedan brat satir!
Nakon udaje za grofa Ferenca Nadšdija, hrabrog ratnika poznatog kao Crni junak (cesto je bio u vojnim pohodima protiv Turaka i Habsburgovaca), Erzebet sa mužem živi u dvorcu Cejte, na sjeveroistoku Madarske. Izgleda da je sluga Torko bio taj koji je uvodi u svijet okultizma. U knjizi “Vampiri”, citamo da ju je upravo ovaj intendant uputio u vracanje i, poslije vjencavanja sa Satanom, poducavao tajnim obredima sekte “Crna ptica”, tajnog udruženja, kojem se uskoro grofica prikljucuje.
Uz pomoc svoje stare dadilje Ilone Jo, pocela je da muci neke sluškinje. Njeni saucesnici bili su upravnik zamka Janoš Ujvari, sluga Torko, gatara Doroteja Senteš i šumska gatara Darvula.
No, prava prekretnica u Erzebetinom životu nastupa sa smrcu njenog muža. Postavši udovica, grofica istjeruje svekrvu i sluge pokojnog muža, a zatim pocinje da vodi domacinstvo po svojoj volji.
Epoha njenih necuvenih surovosti time je mogla da. pocne...
Kada puna krvi
Jednog jutra, dok ju je cešljala, kaže prica, jedna služavka nehotice povuce groficu za kosu. Sva bjesna, Erzebet je ošamarila djevojku tako jako da ovoj potece krv sa lica. Nekoliko crvenih kapljica kanulo je na groficinu ruku. Ovoj se ucinilo da je koža na tom mjestu dobila svježinu i novu mladost. Fascinirana time, a i pod dejstvorn magijskih ucenja o dejstvu krvi, Erzebet je odmah pozvala svoje sluge Nikarija i Torkoa. Ovi su svukli jadnu djevojku, isjekli joj vene i iscijedili krv. Erzebet se okupala u kupki krvi, uvjerena da ce joj to pomoci da održi ljepotu i mladost...
Tokom narednih deset godina Erzebetini saucesnici su nastavili da joj dovode nove žrtve, nedužne djevojke koje su pod raznim izgovorima namamljivali u krvavi zamak gde su služile za rituale cijedenja krvi i kupanja u njoj.
Erzebet Bathory se cesto koristila mnogim sopstvenim izumima i spravama koje je sama izmišljala. Na primer, bacala je užasnutu, nagu djevojku u specijalni gvozdeni kafez koji je iznutra imao oštre šiljke: kafez bi objesila o tavanicu u sredini sobe i sjela ispod njega - kako bi uživala u tuširanju toplom krvlju koja je odozgo kapala!
Drugi njen izum bio je robot - sa pravim zubima koji su išcupani služavkama - nacinjen tako da nesrecnicu koja mu je gurnuta u narucje cvrsto “zagrli”; pri tom bi iz njegovog tijela iskakali oštri šiljci. Krv izdišuce djevojke tekla je, zatim, specijalnim žljebovima na podu, grijala se nad vatrom i slivala u groficinu kadu!
Stravični prizori
Medutim, nakon desetak godina ovakve krvave prakse, istina o Erzebet Bathory izašla je iz zidina dvorca Cejte. Jedna od potencijalnih žrtava uspjela je, naime, da pobjegne prije nego što ce biti zaklana. Kralj Mafijaš II bio je obavješten o slucaju. Grof Turzo, guverner provincije i Erzebetin rodak, licno je komandovao odredom vojnika pri upadu u dvorac, u noci 30. decembra 1610. godine.
U glavnoj sali zamka on s užasom pronašli jedan unakažen leš - mrtvu djevojku bez kapi krvi, i drugu, živu, kojoj je tijelo bilo pokriveno malim rupama. U glavnoj kuli zamka vojnici su otkrili i “izvjestan broj” živih djevojaka. Nekima od tih jadnica tijelo je bilo isjeceno. Sljedecih su dana u blizini dvorca iskopane kosti nekoliko desetina djevojaka.
Grofica je, nakon toga, stavljena u kucni pritvor, u samom dvorcu. Sudenje je održano sljedece godine. U Madarskoj postoji potpuni zapisnik koji prati citav njegov tok. Okrivljeni su priznali svoje užasne zlocine i tako potvrdili sve jezive price koje su se, u meduvremenu, isplele oko cijelog slucaja.
Sudske kazne su bile drasticne: Ujvariju i Torkou su odsjecene glave a tijela spaljena, a lloni Jo i Doroteji Senteš išcupani su prsti, izvadeni jezici i oci, a zatim su pecene na tihoj vatri. Zanimljivo je da jedino Eržebet nikada zvanicno nije bila osudena ni za kakav zlocin.
Umjesto toga dovedeni su zidari u dvorac Cejte; zazidali su vrata i prozore spavace sobe, s groficom u njoj; ostavljajuci samo mali otvor kroz koji se mogla dodavati hrana. Kralj Matijas II je u pocetku tražio smrtnu kaznu za Erzebet, ali je na navaljivanje njenog rodaka - premijera pristao da se izvršenje smrtne kazne odloži na neodredeno vrijeme, što je u stvari znacilo doživotan zatvor u samici.
Cetiri godine nakon toga, jedan stražar je htio da baci pogled na ženu cija je ljepota bila nadaleko cuvena. Ležala je licem ka podu. Erzebet Bathory, cuvena krvava grofica, bila je mrtva!
Tijelo grofice Bathory kasnije je zazidano u jedan dio dvorca. Tako je, eto, okoncan život žene koju su kasnije nazvali “najstravicnijim živim vampirom svih vremena”.
Ko je bio grof Drakula?
Prica još nije gotova. Barthory nije najstariji izvor mita. Treba se vratiti još dva vijeka unazad, u 1450. godinu, kraj Srednjeg vijeka. U ta poodmakla vremena, Rumunija je bila podijeljena na provincije kojima su upravljali vojvode ili plemeniti guverneri. Ti suvereni provode vrijeme u bitkama protiv Turaka koji nastoje da se domognu ovog kršcanskog kutka. Jedan od tih vojvoda zove se Vlad IV. On je princ Vlaške, provincije na obroncima Karpata. On je takoder sin Vlada III, kojeg je germanski car Sigismund promovisao za Dracula, u znak zahvalnosti za njegovu borbu protiv Turaka. Dracul na rumunskom znaci: vitez Reda Zmaja...
Vlad Dracul IV nije obicno dijete. Okrutan je, nemilosrdan. No, za Rumune, on je nacionalni heroj: sve je ucinio da sacuva nezavisnost Vlaške. Ali, previše se opustio i sprijateljio s Madarima, svojim zaštitnicima, kršcanima kao što je i on, ali koji bacaju oko na Vlašku, baš kao i Turci. Ti njegovi neprijatelji šire "crnu legendu" o Vladu. Glasine ga opisuju kao monstruma oblivenog krvlju po cijem naredenju su živi ljudi nabijani na kolac. Konacno su ga Madari uhitili i, vjerovatno, pogubili 1476. godine. Anti-turski junak postao je smetnja.
Kako je ova smrt dodatno izazvala divljenje Rumuna za svog heroja, tako su Madari dodali još elemenata svojoj propagandi užasa. Mora da je Vlad sklopio u Karpatima savez s davolom... Postao je vampir.
Dalje, iza te istorijske licnosti, iz folklora Karpata, Jean Cuisenier vidi "neznabožacki prilog koji seže bar do grcke misli!" Objašnjava da rijec "strogoi", upotrebljena u rumunskom jeziku kao oznaka za vampira, podsjeca na grcku rijec koja oznacava neku vrstu vampira-ptice, prvog pilca krvi za koga smo saznali. Da li je to kraj price? Nije. Isti etnolog još povezuje mit vampira s nekim... preistorijskim ritualima! ^udno, zar ne? Pa i nije! Krv, seks, smrt, magija, lutajuce duše, monstrumi: toliko tema još od pradavnih vremena. Vampir je, dakle, nastao još u tom dobu.
Zaštita od crne magije:
