Onaj koji ne zna cemu sluzi molitva, ne zna ni cemu sluzi - zivot!
U ovoj prastaroj istini mozda je sadrzana sustina vrijednosti obracanja Bogu. Zbog toga nije svejedno kako se taj sveti cin obavlja. Nikao nije svejedno!
Onaj koji se moli, u krscanstvu je najcesce predstavljen u klececem polozaju - povijenog vrata, spustenog pogleda, skrusenog drzanja i sklopljenih ruku. U islamu sustina je u iskrenom izgovaranju kur'anskih molitvi za vrijeme klanjanja, ali i u drugim prilikama, kao sto su molitve za ozdravljenje, pominanje Lijepih Bozijih imena... U budizmu vjernici izgovaraju mantre uz ritmicno okretanje molitvenih mlinova...
No, svaka molitva, prema teologu Andrijanu Zari, zahtijeva povoljan, ponizan i iskren odnos vjernika. Danas su, medutim, nerijetko rasirena psihicka stanja opterecena ravnodusnoscu, vulgarnoscu, neiskrenoscu a nerijetko i interesom da se do necega dode nemoralnim putem, nerijetko cak i prevarom, pa i zlocinom. To, medutim, nije nista drugo do - bogohuljenje ili krivokletstvo!
Ipak, definicije molitve su brojne: rijeci ili gestovi odredeni za ostvarivanje veze izmedu vjernika i Svevisnjeg; nadnaravni cin koji nadahnjuje Sveti duh; prizivanje bozanske pomoci; alkemija duse, najuzvisenija aktivnost uma ili, pak, ono sto je izrazeno u latinskoj izreci “Elvetio mentis in Deum” (Uzdizanje duha ka Bogu).
Da, molitva je sve to i mnogo stosta drugog!

Znacenje rijeci i pokreta
Molitva je znak poboznosti s kojom se covjek obraca Svevisnjem sa iskrenim zarom i poboznim drzanjem. Ako covjeku ne prijeti neka neposredna nevolja ili opasnosti, onda molitvu treba da obavlja prociscavanjem i materijalniom i spirituatnim. Potrebno je, dakle, da se pripremi mentalno, da pripremi duh udaljavajuci misli od profanog zivota, da izbjegava buku i da se izolira u tisinu i mir. Neophodno je cin molitve da izvodi cistog tijela, cistih ruku i cistih usta, sa iskrenom zeljom da se obavlja mali obred prociscavanja.
Rijeci molitve, bilo da je spontana ili ritualna, potrebno je da budu izgovarane jasno, a ne da i budu samo u mislima, posto glas, rijec, treba da izazove ili proizvede treperenje i vibraciju koju vazduh moze preniljeti, preko “astralnoga” do zeljenog nivoa. lako nije potrebno govoriti glasno, treba upamtiti da se “molitva izgovara”, makar i sasvim tiho, ali se treba ispustiti dah. Molitva u mislima je mentalni cin, a upravljamo je vise prema sebi, nego prema drugome, bilo kao utjehu, bilo kao molitvu ili kao zakletvu.
Vrlo je vazno da rijeci koje izgovaramo jesu proizvod iskrenosti, vjere i odanosti, da istinski odgovaraju namjeri, da budu ubjedljivo povezane sa idejom koja je u nama. Jasno je da neiskreno izgovaranje molitve nema nikakvog efekta. Ono sto u sebi osjetimo treba da bude snaga koja pokrece poruku - sto je snaznija i iskrenija potreba za molitvom, to ce i molitva biti efikasnija i djelotvornija!

Razliciti pristupi
Molitva nije isto sto i magicna formula sa kojom vrac tjera prirodne ili neprirodne sile da se povinuju njegovim htijenjima. Molitva nije niti formula koju automatski prate odredeni (zeljeni) efekti. Molitva nije ni cin, koji prati djela cudotvorca koji zeli da stupi u kontakt sa - vise ili manje bozanskim mocima!
Molitva u pravom smislu od onoga koji se moli, dakle, vjernika, trazi svijest o ljudskoj ogranicenosti, nesavrsenosti i nesposobnosti: znati kako prihvatiti u iskrenoj poniznosti besplatan dar i oprostaj, upozorenje o neizvjesnosti situacije. Osim toga, bilo da je rijec o molitvi zahvalnosti, trazenja, klanjanja, ona je iskreno obracanje Svevisnjem Bogu. Ona je, dakle, pokusaj razgovora i komunikacije. Prociscavanje duse i uspostavljanje odnosa izmedu ljudskog i bozanskog bica.
Muslimanski vjernik se moli Allahu. Javno. Bez posrednika. Pet puta na dan. Salat, uobicajni arapski naziv za obrednu molitvu i bogosluzje, jedan je od pet temelja na kojima pociva islama. Vjernik se moli okrenut prema Mekki i stojeci izgovara rijeci svog nijeta (namjere); izgovara molitvu sa okrenutim dlanovima prema gore i rukama podignutim u visinu ramena.
Jevreji se mole ujutro, noseci molitveni sal. Mole se stojeci, mole se na koljenima Lahve, mole se nicice na tlu, mole se ritmicno njisuci tijela...
Budisti se mole izgovarajuci svoje molitve (mantre), okrecuci molitveni mlin (tocak) i bacajuci se nicice na tlo.
U molitvama se nerijetko moli i trazi. To je opravdano ukoliko je rijec o ovozemaljskim dobrima, dobrima koja pomazu ocuvanju zdravlja, srece i moralnih vrijednosti. Ako se moli u prikladno vrijeme, molitva donosi naklonosti koje se od nje traze, i kako je receno jos u Starom zavjetu “Trazit cete i dobit cete!”; “Primit cete sve sto trazite, ako molite iskreno i s vjerom”...

Pouke iz hadisa
Koji su uslovi za sigurnost uslisenja molitve?
Na ovo pitanje ne postoji precizam odgovor. Na njega bi se moglo odgovoriti na sljedeci nacin: da trazena milost bude za dobro onoga koji se moli; da ono sto trazi bude za vjecno spasenje onoga koji se moli; da se moli pobozno i da molitva bude iskrena i ustrajna.
Sigurnost se gubi ako nedostaje jedan ili vise ovih uvjeta, ali to nikako ne znaci da nekim nedokucivim putevima Bog nece i njih cuti i uslisati. Uostalom, kako je svojevremeno zabiljezio Tomas Morton, americki pisac koji je umro 1968. godine, Bog ne obecava da ce tacno dati ono sto od Njega trazimo, ali mozemo biti sigurni - ukoliko ne dobijemo ono sto smo molili - to je stoga sto Bog ima nesto bolje za nas!
Kada je u pitanju islam, najznacajnije obiljezje salata jeste to da on predstavlja drazgovor s Allahom. Tu ideju, kako u “Leksikonu islama” istice Nerkez Smajlagic, nalazimo izrazenu u sljedece dvije situacije. Prvo, u hadisu se nalazi da je zabranjeno pljuvati u smjeru kible, jer salat je prisni odnos s Bogom. Drugi vid u kojem je taj smisao izrazen jeste sljedeci: “Ako neko od vas vrsi salat, on je u povjerljivom razgovoru s Gospodarom; u tom slucaju, covjek mora znati tacno sta govori Bogu; stoga niko ne smije prigusiti glas drugoga za vrijeme ucenja!”
Ilustracija za ovo nalazimo u sljedecem “hadit qudsi”: “Allah rece: Podijelio sam salat u dvije polovice, od kojih jedna pripada Meni, a druga robu Mome, te Moj rob postize ono sto trazi!” Poslanik Boziji rece: “Uci!”, a kad rob rece: “Neka je slavljen Allah, Gospodar svjetova!”, Allah rece: “Rob Moj Me slavi”; kad rob rece: “Vodi nas pravim putem, putem onih koje volis, na koje se ljutis i koji ne grijese”, Allah rece: “To pripada robu Momu i on postize sto je trazio!”
Salat iscjeljuje, ali to nije nista novo u usporedbi s drugim religijama. Spomenimo salat al-haga, koji se sluzi da bi se postigao neki cilj za kojim se zarko zudi ili salat al-istihara koji se sluzi prije donosenja neke vazne odluke.

Put za kontemplaciju
Inace, molitva se moze podijeliti na “privatnu” ili mentalnu molitvu i na javnu ili liturgijsku molitvu. Ova druga kod katolika smisao nalazi u misi. Liturgijska molitva je visa od individualne koja ne dostize dostojanstvo kolektivnog rituala.
Molitva se moze vidjeti kao otvaranje duse bozanskom uticaju. To je adekvatno izrazeno latinskim terminom “orare” (vezano za “os”, “oris”), sto doslovice znaci “otvoriti usta”. Jer, otvarajuci usta za molitvu, otvara se dusa bozanskom uticaju, preduzimajuci misticni uspon. Na prvom stupnju ovog uspona dusa se siri u ritmu vokalne molitve (tespih, brojanica, litanija i drugo).
Na drugom stepenu dusa je ispunjena samo dijelom molitve, obicno jednom recenicom iz molitve, preplicuci unutrasnje prozivljavanje sa tisinama, manje-vise produzenim i uskladenim sa ritmom tjelesnog disanja, simbolom misticnog disanja koje i cini molitva. Na granici uspona, dusa se stabilizira u tisini savrsene kontemplacije, odnosno prodiranja mislima u ciljeve i svrhu molitve.
Molitva zato i jeste put za kontemplaciju, tehnika za dostizanje onoga sto se zove vise stanje svijesti. Mnogi smatraju da metode za ovakav krajnji cilj dolaze sa Istoka. Mozda su u pravu, ali treba kazati da i u zapadnjackoj tradiciji postoji slicna praksa. Treba se prisjetiti ezikaizma, trazenja mira, nacina da covjek dise koncentrisan na molitvu, sto dopusta onome koji se moli da dostigne - “neprestanu molitvu”!
Fra Teodoriko d'Apolda, u biografiji Svetog Dominika, napisanoj 1288. godine govori o nacinu molitve sveca, izuzetnoj pouci sa misticnom gestikulacijom koja je poredena sa taoistickom gimnastikom.
Ostaje, dakle, cinjenica da molitva zahtijeva fizicko, mentalno i duhovno drzanje, slicno u svim tradicijama iz najrazlicitijih zemalja, bilo na Istoku, bilo na Zapadu!