Iako je Sotona opasniji i učinkovitiji kad je u stanju uvjeriti ljude da duhovne napasti proistječu iz prirodnih sila, stalne pojave demonskih opsjednuća i egzorcizma svjedoče o moći i realnosti nadnaravnog zla. Konvencionalna (to jest, moderna naturalistička) mudrost drži da demonska opsjednuća pripadaju barbarskom praznovjerju prošlosti te da pojedinci koji su navodno opsjednuti zlodusima zapravo pate od psiholoških poremećaja koji trenutno nije do kraja istražen. Iako je očigledno da je doista bilo slučajeva krive dijagnoze, stajalište klerika koji nekritički pretpostavljaju, bez razumne analize ili procjene, da je svatko tko pokazuje nastrano ponašanje opsjednut, krajnje je netočno.
Tehnike za ispitivanje i suprotstavljanje demonskom opsjednuću usavršavale su se tijekom mnogih stoljeća. Na primjer, 1614. godine su u kodifikaciju Obreda egzorcizma u Rituale Romanum, knjizi koja je dugo vremena čuvana daleko od očiju široke javnosti, dodani postupci za otkrivanje je li dotična osoba zaista žrtva demonskog opsjednuća ili jednostavno pati od “melankolije”, što je bio prvobitan izraz za mentalnu bolest.

Sve više svjedočanstava
Iako pretpostavka da je opsjednuće zastarjelo praznovjerje za ateista ili masona, koji uvijek nadnaravno primaju s rezervom, ona bi vjernike trebala navesti na ozbiljna razmišljanja o tome. Prvo bi se trebalo orijentirati na činjenicu da postoje pisani izvještaji o Isusu kako istjeruje demone iz opsjednutih osoba (na primjer, “Opsjednuti Gerazenac”, u 5. poglavlju Markova evanđelja) kao i Njegovi govori o zlim duhovima i đavolu. Čak i ako netko s potpunom rezervom prima povijesnu vjerodostojnost evanđelista, još uvijek postoji rastući broj egzorcista i egzorcizama koje je Katolička Crkva službeno potvrdila. Izvori svjedočanstava nisu samo svećenici i katolici, nego i liječnici, novinari, članovi obitelji i drugi očevici.
Prema raznim izvorima dade se zaključiti da je tijekom godina bilo nekoliko potpuno vjerodostojnih slučajeva opsjednuća. Najpoznatiji je onaj koji je poslužio kao osnova za roman Williama Blattyja iz 1972. godine pod nazivom Egzorcist. Godine 1949. 13-godišnji dječak, čije ime nikad nije službeno otriveno, započeo je jeziv put u gradiću Cottage City u Marylandu (USA). Te je iste godine dječakova teta, s kojom je bio vrlo blizak, preminula. Prije smrti, teta je naučila svog nećaka kako da koristi Ouija ploču pomoću koje se navodno može komunicira sa umrlima pa time i s njezinom preseljenom dušom. Nakon nekoliko njegovih pokušaja da to učini, počele su se događati čudne stvari.
Članovi obitelji svjedoče da su čuli neobjašnjivu buku i glasove koji su dolazili iz zidova svaki puta kad bi dječak bio u kući. Dječak je postao i emocionalno nestabilan, jer se njegov krevet počeo sam od sebe micati a mogle su se vidjeti i stvari kako lebde po sobi, uključujući i sliku Krista koja je bila bačena sa zida. Nakon što im liječnik I psihijatar nisu mogli pomoći, roditelji su se obratili luteranskom svećeniku za duhovno vodstvo, ali ih je on odbio. Očito prepoznajući prisutnost nečeg nadnaravnog, te im je preporučio da se obrate katoličkom svećeniku.

Pobjeda nad zlom
Dječakovi su roditelji  sina smjestili u bolnicu Georgetown na skrb oca Edwarda Alberta Hughesa, koji je u bolničkoj sobi počeo moliti egzorcizam, no pet minuta nakon toga bio je prisiljen prekinuti kad ga je dječak teško ozlijedio oprugom koju je uspio iščupati s kreveta.
Nekoliko dana kasnije, članovi dječakove obitelji bili su prestravljeni kad su našli riječi “St. Louis” krvlju napisane na dječakovim grudima. St. Louis bilo je mjesto gdje je živjela dječakova teta u vrijeme smrti. Vjerujući da će u tom gradiću naći rješenje problema, obitelj se preselila u St. Louis kod jednog rođaka. Tamo su došli u kontakt s ocom Raymondom J. Bishopom, a ovaj se obratio ocu Williamu S. Bowdernu, za pomoć koji je odmah pristao. Budući da je trebao i duhovnu i fizičku pomoć kod egzorcizma, otac Bowdern je nagovorio mladog sjemeništarca Waltera Hallorana da mu pomogne.
Tada je dječak prebačen u bolnicu koju su vodili aleksinci. Većina egzorcizama traje dan-dva, ali u ovom slučaju proces je trajao preko šest tjedana. Prilikom mnogih pokušaja egzorcizama, krevet se žestoko tresao, a stvari su nekontrolirano letjele sobom. Na dječakovom su se tijelu pojavili različiti znakovi, kao da je bio fizički mučen. Na nekim su se mjestima nejasni znakovi formirali u riječi, uključujući i jasno ispisan tekst “ZLO”.
U svibnju 1949. godine, nakon skoro 30 pokušaja i šest tjedana intenzivne molitve, egzorcizam je uspio. Dječak je izgovorio riječi “Christus Domini” i opsjednuće je prestalo i dječak se mogao vratiti u Maryland i nastaviti normalno živjeti.

Različita mišljenja
Iako većina onih koji su sudjelovali u egzorcizmu čvrsto vjeruje da su se suočili s nadnaravnim zlom, ima i onih koji nisu u to toliko sigurni. Nakon događaja, svjetovna i religiozna ispitivanja događaja ponudila su, nezavisno jedni od drugih, dva moguća znanstvena objašnjenja: da se radilo o prirodnom, iako “paranormalnom”, događaju (kao što je telekineza), ili da je dječak bio žrtva seksualnog zlostavljanja svoje tete što je dovelo do disocijativnog poremećaja ili privremene psihoze. Ipak, to nije moglo objasniti pojavu riječi na dječakovom tijelu.
“Te oznake su bile vrlo određene i jasne” – sjeća se otac Halloran, a sveukupno 48 ljudi (uključujući svećenike, liječnike, ostalo bolničko osoblje i članove obitelji) zaklelo se da su bili svjedoci tim pojavama. Pa ipak i dalje ima skeptika, a jedan od njih je i prof. teologije, vlč. Francis X. Cleary: “Ne zaključujte prebrzo da se radi o religijskom području”, - kaže on. “Ne izvlačite zaključak da se radi o đavolu. To će prije biti, paranolmalna pojava i psihička nestabilnost.”
Čini se da je takvo razmišljanje u suprotnosti s nalazima liječnika i psihijatra koji su dječaka proglasili fizički i mentalno zdravim u vrijeme događaja u Marylandu. Osim toga, do svoje smrti 1983. godine, egzorcist (otac Bowden) je podržavao mišljenje da se u bolničkoj sobi u St. Louisu radilo o stvarnom zlu. Bowdern nikad nije porekao svoje uvjerenje da je bio sudionikom vrlo stvarne borbe s đavolom. I otac Halloran uvijek je ostao pri tvrdnji da je ono čemu je bio svjedokom dok je pomagao pri egzorcizmu bilo stvarno. Komentirajući film koji je proizašao kao rezultat cijele priče, Halloran je izjavio da je Egzorcist “najtočniji prikaz Obreda egzorcizma, stanja opsjednutosti i onog što se događa za vrijeme egzorcizma.”
U siječnju 1999 godine, kardinal Jorge Medina, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, predstavio je novi (i ponešto kontroverzan) Obrednik egzorcizama. Kad ga je novinar zamolio da komentira sumnje koje mnogi kršćani imaju s obzirom na đavola, odgovorio je: “Znamo da postoje katolici koji nisu prošli dobru formaciju te sumnjaju u postojanje đavola, no to je stvar vjere i dio doktrine Katoličke crkve. Tko god tvrdi da đavo ne postoji, ne može se više smatrati vjernikom.”
Čini se da je u zadnjih deset godina potreba za egzorcistima bitno porasla. Godine 1993. u Sjedinjenim Državama bio je samo jedan egzorcist kojeg je službeno postavio Vatikan. Do godine 1999. broj se povećao na deset. Egzorcist koji djeluje u Nadbiskupiji New Yorka, otac James Labar, svake godine izvršava između 20 i 25 potvrđenih egzorcizama.