U arapskoj tradiciji, Jevreji su smatrani najvecim opsjenarima svijeta. I u srednjovjekovnoj Europi, i jevrejski uglednici i krscani medu kojima su oni zivjeli, cesto su kao cudotvorca, trazili nekog cuvenog opsjenara hebrejskog porijekla. Jevreji su, sa svoje strane, cesto i Krista opisivali kao carobnjaka.
Da li je hebrejska magija originalna tvorevina ovog semitskog naroda, bilo bi gotovo nemoguce ustanoviti a da se prvo ne odredi koji je dio njihovog magijskog naslijeda stranog porijekla. Nema nikakve sumnje da se opsjenarstvo mnogo upraznjavalo medu zidovima. S pravom ili ne, hiljade spisa nalazi svoje korijene u hebrejskom porijeklu, a sam Mojsije (Musai a.s.) bio je, u izvjesnom smislu rijeci, opsenar.
Dragocijene knjige
Prema Samaricanima, sav opsjenarski nauk izvire iz jedne knjige: Knjige znakova, koju je Adam (Adem a.s.) donio sa sobom iz raja kako bi mu omogucila da ovlada elementima i nevidljivim stvarima. Kao i Knjiga o Izrailju, ovo djelo jos postoji, ako se stvarno radi o istom djelu.
Smatra se da je Izrailj (sto znaci „Bozija tajna") bio pravi predavac tajni. Njegova Knjiga tvrdi da ih je dobio od Adama (Adem a.s.). Na drugom mjestu, citalac se obavjestava da je tajna bila povjerena Noi (Nuh a.s.) pred sam ulazak u ladu. Kao i kod drugih opsjenarskih tekstova, njena istorija seze do Solomona (Sulejman a.s.), sina Davidovog (Daud a.s.), diva medu cudotvorcima.
Bibliografska istrazivanja dosad su malo napredovala u traganju za Knjigom o Izrailju. Buduci da sadrzi vrlo veliki broj magicnih brojeva, znakova i uputa za pravljenje hamajlija, ona polaze pravo na to da je bila urezana na plocici od safira, iako su samo njeni kasniji primjerci dostupni za proucavanje.
Apokrifna Knjiga o Enohu je jos jedno delo koje polaze pravo na poreklo od Solomona i Mojsija. Kao i na drugim poljima istorijskog istrazivanja, gotovo da nema. Sumnje da su knjige za koje se veruje da su tipicni opsjenarski tekstovi, u najbolju ruku jako iskrivljene. U drugim slucajevima moglo je doci do zamijene.
Mnogi naucnici vjeruju da je veliki dio jevrejskog magijskog rituala, koji je postojao u starim rukopisima, izgubljen. Hebrejski opsjenari nisu se suocavali samo s rabinskim neprijateljstvom, vec ponekad i s gnjevom naroda u zemlji u kojoj su zivjeli, cesto kao manjina. Od njih se mogla traziti pomoc toliko puta, kao sto su Mauri i Poljaci pozivali tvorce kise: ali, ako bi ista poslo po zlu, oni bi bili okrivljeni. Potom je zakon o prenosenju, buduci da su samo rijetki mogli da se uvedu u misterije, mogao sprijeciti zapisivanje veceg dijela magijskog bogatstva.
Totovo naslijeđe
Knjiga o Enohu sadrzi sljedecu legendu o objasnjenju kako je magija dosla medu Jevreje:
Dva andela (Uza i Azael) Bog je poslao da iskusaju ljude, i provjere njihovu grijesnost. Buduci da oba bijahu skrhana nesrecnom ljubavi prema zeni, bili su osudeni na Boziju kaznu.
Jedan visi s neba glavom prema dolje; drugi lezi okovan iza Mracnih planina: to slucajno bijase onaj koji nauci zenu da slika njihova lica!
Knjige o Hermesu - neki kazu da ih je 42 – bile su pripisivane egipatskom bogu Totu; a sigurno su ih koristili i jevrejski opsjenari. Kazu da su na njegovom djelu stari Egipcani zasnivali svoju religiju i rasirene opsjenarske vjestine.
Ko je bio Tot ili Teut i sta su bila njegova magijska otkrica?
Prema Ciceronu, on je bio iz Tebe. Ucenja knjiga o Hermesu, koje jos postoje, na prvi pogled izgledaju zbrkane, misticne, kontradiktorne i magijske. Da li su to egipatske knjige? U ovo se vrlo ozbiljno sumnja. Vjerovatnije je da su Totova djela, kao sto je obicno bila praksa, prepisivana su, izdavana i prenosena dalje u donekle izmijenjenoj formi. Da danas sadrze tragove krscanskog, muslimanskog i gnostickog misljenja, izgleda ocito. Medutim, ja sam sreo aktivne sljedbenike teze da su ovo prorocanski spisi, dok neki smatraju da je njihovo pravo znacenje uvijeno u misticnu simboliku. Ako se radi o ovome, trebalo bi sigurno vise od ljudskog vijeka da se to razmrsi, ako covjek ne bi imao upute. Tako Tot ostaje gotovo zatvorena knjiga. Zohar (Knjiga svjetlosti) je jos jedno vazno djelo jevrejske magije.
Puna demona i duhova, davola i pakla, ona je bila u sirokoj upotrebi u 14. stoljecu u Evropi. Mozda se ova knjiga i kabalisticka skola koja ju je poticala, mogu smatrati najjacom pojedinacnom silom koja je Jevreje ovjencala slavom opsjenara na Zapadu.
Preko jevrejskih izvora ili preko tekstova koji polazu pravo na jevrejsko nadahnuce, treba traziti najveci deo zrtvenih i umilostivljujucih obreda koje danas zovemo visokom magijom. Kadenje i prinosenje tamjana uz zrtvu, svece i nozevi, te pentogrami - cak i vecina rijeci koje se koriste u ceremonijama - cine hebrejske vjerske postupke, na izvjestan nacin, slicnim saljivom podrazavanju krscanske mise od strane crne magije.
Bukvar za čarobnjake
Knjiga svete magije Avramelina Mudraca jedno je od granicnih dijela. U autorstvu jednog Avrama. sina Simonovog, prvi put je objavljena 1458. i mogla bi biti djelo krscanina. Ipak, ona ocito mnogo duguje jevrejskoj opsjenarskoj tradiciji. Ona je, vjerovatno, mjesavina: djelo krscanina posvecenog istocnjackom opsjenarskom umijecu. Bez kompletnog prevoda bilo bi ovdje tesko dati precizne detalje o prirodi i svrsi ove znacajne crne knjige. Ona polaze pravo na to da je original bio pisan na hebrejskom i da je - kao sto bi naslov htio da povjerujemo - „sveta", a ne „profana" magija. U skladu s vjerovanjima visoke magije, autor tvrdi da se andeli (meleki) i demoni mogu pomocu ove knjige koristiti za dobro ili zlo: zar to nije ista knjiga koja je predana Mojsiju, Solomunu i ostalima?!
Postupci u njoj slicni su onima koje nalazimo u vecini magijskih „bukvara" pocetnica za carobnjake. Dati su detaljni opisi bacanja cini, prizivanja duhova, vracanja izgubljenih predmeta, navodenje na ljubav ili mrznju. Nikakvo cudo da je tradicija obavezivala svakog posvecenika ove vrste magije da ne kaze ni dijelic nikome, ukoliko sam nije bio ubijeden da je primalac „spreman da to prihvati".
Solomonu se takode pripisuje omiljeni Grimoirum Verum (Udzbenik magije), koji sadrzi gradu iz cuvenog Solomonovog kljuca. Ne samo da ovaj svezak sadrzi „prave i autenticne tajne kralja Solomona", vec je, u stvari, pronaden u njegovom grobu! Pomocu njega opsjenar moze da se pripremi za naporno izvodenje umjetnosti, moze da napravi razne instrumente koji su bitni za naporno umijece prizivanja duhova i moze da okupi i otpusti veliki broj mocnih bica. Iako naslovna strana kaze da je gradu prikupio i objavio 1517. Alibek Egipcanin (u Memfisu), veca je mogucnost da datira iz 13. vijeka, a vjerovatno je prepisana iz mnogo starijeg rukopisa. Nije poznata verzija koja se moze uporedivati s Udzbenikom magije, iako su djelovi koji nedostaju u ovom izdanju ocito dostupni i savremenijim italijanskim tekstovima.
Prelazak u Europu
Drugo vazno djelo, koje se moralo naci u dragocijenom blagu svakog srednjovekovnog opsjenara, bila je Prava crna magija. I za nju se priznaje da je preuzeta iz hebrejskih izvora. Ona, u stvari, potice iz Solomonovog kljuca. Poznata po svojoj koncentraciji na smrtnim cinima i djelima mrznje, rnogla je biti prepisana iz rukopisa iz kojeg vode porijeklo sve kasnije verzije Kljuca. Poznato je samo jedno izdanje ove knjige - i to najrjede - izdanje iz 1750. Kao i sve ovakve magijske knjige, i ovaj primjerak se moze kupiti samo kod kolekcionara ili vidjeti u nekoliko biblioteka. Dok ove knjige o opsjenarstvu ne budu dostupnije, onima koji proucavaju okultizam nece biti lako da uporede meduodnos kulture i mita, koji je rezultirao u opsjenarske vjestine i u Europi i na Istoku.
Pored samih opsjenara dvije glavne sile krive su za sirenje proucavanja okultizma istocnjacke magije na Zapadu. To su na prvom mjestu arapski istrazivaci koji doslovce postuju nalog Proroka: „Tragaj za spoznajom cak i do Kine", i koji su prevodili i proucavali cijele biblioteke hebrejskih knjiga, cineci ih dostupnim na rapskom, latinskom i grckom preko svojih cuvenih univerziteta u spaniji. Zapadnjacki naucnici prenijeli su ovo ucenje u sjevernu Europu, gdje su se okultne discipline, kao i one profane, ukorijenile.
Sasvim odvojeno od opisa magije i opsjenara koji su pohranjeni u malo citanim djelima o zivotu i obicajima Hebreja, postoji drugi izvor iz kojeg se moze dobiti mnostvo podataka - Biblija.
U toku biblijskih vremena, smatra autor ovog teksta, britanski istrazivac Idriz sah, jevrejska magija poznavala je nekoliko vrsta izvrsilaca: vidovnjake kojima su se ukazivale vizije dok su fiksirali predmet i gatanjem; ljudi koji su dobijali savjete od likova svetaca, zivih ljudi i tako dalje - druga vrsta vidovnjaka; i vidovnjaci medu ciftama.
Svi su oni imali odgovarajuce predstavnike medu drugim istocnjackim narodima; izgleda da vrlo veliki dio njihove bastine potice od turanskih Mongola koji su u tim podrucjima prethodili Asircima.
Mudrac je, prema rabinu Akibi, licnost koja odlucuje o srecnim i nesrecnim danima za putovanja, sjetvu i slicno. Nekoliko jevrejskih autoriteta smatra da se vjestina magije ucila u toku egipatskog jarma, a takvi se opsjenari pominju u Starom zavjetu XIX, 31 i u Petoj knjizi Mojsijevoj XVII, II. Medutim, postoje opisi proroka i, vjerovatno, astrologa u Starom zavjetu II. 6. XVII, 13 i drugdje, sto pokazuje da su oni predstavljali podgrupu u glavnoj grupi opsjenara. Graveri su bili ljudi koji su se izvjestili u pravljenju hamajlija s kojim se Europa upoznala tek kasnije. Veliki dijelovi nekih zapadnjackih udzbenika magije bili su posveceni ovim hamajlijama i njihovoj izradi.
Fantastična znanja
Cini, skidanje cini, opsjednutost demonima i borba natprirodnih sila - to su sastavni dijelovi magijskog svijeta Semita. Vecina ljudi ce prepoznati takve vjestine kao citanje „zapisa na zidu", tumacenje znakova kao dokaza okultnog djelovanja. Mozda je manje ocita pozadina cuvene magijske bitke izmedu Mojsija i Arona i egipatskih opsjenara-duhovnika. Bio je to poznati carobnjacki trik toga vremena (jos postoji u Egiptu) da se (naoko) stapovi pretvore u zmije. Ono sto se stvarno dogada je sljedece: guja se dovodi u stanje obamrlosti tako da joj se pritisne gtava. Tada ona lici na batinu. Kada se baci na zemlju, budi se iz soka i prekida se hipnoticko stanje. To su radili Egipcani. Buduci da ova knjiga nema veze s odbranom vjere, nije preporucljivo raspravljati o pitanju da li je Aronova motka (koja je mogla biti neka slicna zmija) stvarno pozderala motke protivnika. Dalje napomene o ovoj interesantnoj pojedinosti mogu se naci kod pisaca kao sto su Mori. Lejn i Tompson.