Imao je snage da upita: „Koji je smisao zivota?" Niko nije znao. Ocajan zbog bijede ovoga svijeta napusta zenu i dijete 500 godina p.n.e. i putuje Indijom kao beskucnik. Pokusava sa askezom, hoda nag, luta, meditira, gladuje sve dok se ne pretvori u „kost i kozu". Nakon sest isposnickih godina - izmoren ali mudar - dolazi do prosvjetljenja.
Njegovo ime: Gautama Budha!
Jos u ranoj mladosti, iz tragova njegovih stopala, nicali su cvjetovi lotosa. Od tada nema nijednog hrama, koji nije ukrasen cvjetovima lotosa ili rezbarijama koje simboliziraju sklad i ljepotu ovog cvijeta.
Ovaj prekrasni cvijet bijele ili njezne roza boje, popularnost je stekao zahvaljujuci budistickoj predstavi svijeta: kao sto se lotos u svojoj vjecnoj ljepoti izdize iz mocvarnog blata, tako bi se i ljudska dusa, meditirajuci, trebala izdizati iz sive prosjecnosti i dosezati bozansko prosvjetljenje.

"Lotosov efekat"
Malo ko zna da je lotosov cvijet imun na prljavstinu. Niz njegove latice klize kapljice vode sapiruci svu prljavstinu - cadz, bakterije, alge... Cak je imun i ne boje i ljepila: kapljice prljavstine naprosto igraju kao na vreloj ploci. To je jedan od razloga zasto sveta biljka sada postaje i objekt znanstvenog istrazivanja.
Do saznanja kako funkcionira samociscenje lotosa slucajno je dosao njemacki botanicar Wilhelm Barthlott. Pod mikroskopom je posmatrao razlicite biljke, da bi iz povrsinske strukture utvrdio njihovu srodnost. Kada bi svoje biljke vadio iz staklenika, cudio bi se, kako neke biljke, prije svih – keleraba i lotos - izgledaju kao svjeze oprane, a druge kao da su prekrivene bijelim vapnenim mrljama.
Barthlott je uskoro rijesio zagonetku: ciste biljke imaju na svojoj povrsini sicusne mikromilimetarske kvrzice, vostane kristaloide. I njihova kora izgleda glatka ali je, zapravo, hrapava. No, svejedno, preko njihove povrsine naprosto klize kapljice vode i prljavstine.
"Protivno svim znanstvenim misljenjima, koja su sugerirala da se lakse cisti glatka povrsina, otkrili smo, da se lakse cisti mikroskopski hrapava povrsina", kaze Wilchelm Barthlott.
Senzacionalno otkrice, nazvano "Lotosov efekat", otvorilo je nesagledive perspektive: da li bi se prljavo posude, prljavstina na automobilima i prozorima, grafiti na zidovima - ako bi im kao u lotosovog cvijeta povrsina bila prekrivena mikrominijaturnnom pigmentacijom - mogli oprati jednim obicnim mlazom vode, bez upotrebe hemikalija.

Cvjetajući lotos svijetli
Znanstveni tim okupljen oko Wilhelma Barthlott, koji je prema milion godina starom patentu, koji priroda primjenjuje na svetom lotosovom cvijetu, napravio nove materijale, morao je svoju ideju nametnuti uspavanoj industriji koja je do sada otpornost na prljavstinu nastojala povecati stvaranjem sve glatkijih formi - ali uzalud. Sada je problem rijesen: na trziste izlaze lakovi i boje za fasade, koje ce biti sve cisce.
Ali, "lotosov efekat" nije jedina umjetnost svetog cvijeta. Tri dana se ujutro otvaraju a predvece zatvaraju njegovi njezni roza ili bijeli cvjetovi, ali vec prijepodne cetvrtoga dana pocinju neumitno da venu. To nije nikakvo cudo: lotosove latice su imale tezak zivot. Australijski naucnici sa univerziteta u Adelaidi otkrili su da se latice griju do 35 stepeni C i da ovu temperaturu konstantno odrzavaju, pa cak i kad vanjska temperatura padne na 10 stepeni C. Pri testiranju ucenjaci su spojili 19 lotosovih latica, da bi izmjerili njihovu temperaturu i razmjenu materija.
Botanicari su otkrili zacudujuce: kratko pred cvjetanje prvo se naglo podize temperatura cvijeta. Nakon sto nocni vazduh ohladi zatvorene latice, lotos uzima vise kisika a kao rezultat razmjene materija emituje vise ugljicnog dioksida. Pri tom precesu, u velikim kolicinama pretvara ugljicne hidrate u energiju. Da bi se sprijecio gubitak temperature, to se isto desava i u covjecijem i u zivotinjskom tijelu izlozenom niskim temperaturama. Nocno grijanje biljke se sljedeceg jutra gasi, jer sunce preuzima tu ulogu.
Ni tu nije kraj zadivljujucih odlika svetog cvijeta: za vrijeme cvjetanja svaki lotosov cvijet emitira po 1 wat energije. Znanstvenici su izracunali da bi se sa energijom 20 cvjetova mogla osvijetliti cijela jedna prostorija!
Fantasticno!
Kako je to moguce?!
Za regulaciju tjelesne temperature sisarima stoji na raspolaganju slozeni sistem zivaca i hormona; lotos ne posjeduje nista od toga i ucenjacima jos uvijek nije jasno kako lotos regulira svoju temperaturu. Za sada se zna samo odakle dolazi toplota: iz mitohondrija koje zrace toplotu celijske elektrane. Bijeli lotosi imaju vise mitohondrija nego druge biljke iz porodice kojoj pripada sveti cvijet budizma.
"Nekoliko grama tkiva koje stvara toplotu posjeduje toliko mitohondrija kao jedan kilogram kukuruzovog sjemena", tvrdi Hanna Skubatz, biolog na univerzitetu u Seattle. Naucnicima je do sada poznato veoma mali broj biljaka koje svoju temperaturu mogu regulirati.

Cvijet kao prenoćište
Kod biljaka koji reguliraju svoju temperaturu, dogrijavanje vjerovatno ima jednu sasvim drugu ulogu: bube i pcele, za lotos vrlo bitni insekti, moraju se ugodno osjecati. Kad neki insekt izabere lotosov cvijet za prenociste, toplota ga odrzava budnim i zivahnim: insekt se nece smrzavati pri niskim nocnim temperaturama nego ce bauljati u unutrasnjosti cvijeta. Posljedica: insekti, koji su prenocili u ugodno toplom cvijetu, sljedeceg su jutra prekriveni polenom i spremni da nastave sa oprasivanjem! Na taj je nacin priroda podarila lotosu vece mogucnosti za razmnozavanje.
Ako je oprasivanje bilo uspjesno, lotos cvjeta stvarajuci jestivo sjeme velicine oraha. Ukuhano u seceru, ono se u Aziji koristi kao ukusne bombone. Ako ga pak prepustimo sudbini, ono ce pasti u vodu, nakon cega ce nam pokloniti novi raskosni primjerak svetog cvijeta.
Gledajuci strogo znanstveno, velik broj lotosovih sjemenki nece odmah niknuti, vec ce ostati na dnu bare ili u zemlji, pasivno cekajuci na svoj red. I to je jos jedna misterija koju krije ovaj sveti cvijet. Americkim biolozima je poslo za rukom da iz jednog 1288 godina starog sjemena lotosa odgoje zdrav cvijet, vjerovatno najstarije sjeme iz kojeg je ikad nesto niklo.

Vječni život!
"Nevjerovatno je kako jedno sjeme moza 1000 godina da miruje i da nakon samo cetiri dana iz njega iznikne mali zeleni korjencic", cudi se Jane Shen-Miller ucesnica ovog eksperimenta.
Uz pomoc nadenog lotosovog sjemena covjek je sada korak blize snu o vjecitom zivotu.
"Mi starimo i umiremo, jer se u nasem organizmu dogadaju uvjek nove greske”, kaze Shen-Miller. "Kada bismo znali, kako da ih otklonimo, znali bismo produziti ljudski vijek!..."
Jedan takav vrlo efikasan sistem interveniranja, naucnici su otkrili u lotosovom cvijetu. Biohemicari, koji su ispitali 1300 godina staro sjeme lotosa, izolirali su enzim, koji uklanja stete nastale na bjelancevinama celija. Enzim je bio tako aktivan kao da se radilo o lanjskom sjemenu.
Znanstvenici se nadaju da ce otkriti i druge mehanizme, koji sprjecavaju starenje lotosovog sjemena.
"Kad budemo u stanju da izoliramo gene, koji su odgovorni za popravak steta nastalih starenjem, moci cemo ove gene prenijeti i na druge biljne kulture", vjeruje Shen-Miller. "Mozda nekad i na zivotinje, pa i ljude!...".