Jos su u 17. stoljecu, u vrijeme svojevrsne invazije na juznoamericki kontinent, spanjolski, portugalski i engleski tragaci za zlatom, iz Novog svijeta nerjetko izvjestavali o susretima sa neobicnim dvonoznim stvorenjima, slicnim ljudima.
Tako su clanovi jedne spanjolske ekspedicije, koja je tragala za skrivenim zlatom i draguljima blistave juznoamericke civilizacije Inka, poslali u Sevillu dramaticno izvjesce o sukobu s divovskim, majmunolikim kreaturama, koje su ih iznenada napale u divljem podrucju Cordiljera, kojim se danas proteze kolumbijsko-panamska granica. spanjolci su imali srece i u borbi su ubili cetrnaest "divljih ljudi", dok su se ostali nasrtljivci razbjezali u dubini tropske prasume.

U divljini Amazona
Za vrijeme novinarsko-istrazivacke ekspedicije "Ande-Amazon", koju je u ljeto 1990. godine organizirao sarajevski magazin za granicna podrucja znanosti "Arka", imao sam priliku sa grupom znanstvenika razlicitih profila i afiniteta, prokrstariti Ande od equadorskog gradica Bannosa pa sve do jezera Titicaca, na peruansko-bolivijskoj granici. U beskrajnu smo se Amazoniju spustili s bolivijske strane, iz Trinidada, da bismo se rijekama Rio Grande, Mamore i Rio Madeirom spustili u Manaus i odatle putovali u opasne gornje tokove Amazona, sve do Iqitosa, i Rio Negra, sve do kolumbijske granice.
Kasnije smo istrazivali i u divljim predjelima Gvajanskog gorja i, na kraju, zavrsili u prasumama Venezuele, u neistrazenim podrucjima rijeke Orinoca i njenih pritoka. Lepeza nasih ciljeva bila je siroka koliko i nasa znatizelja - od proucavanja tradicionalnih nacina lijecenja i magijskih rituala lokalnih domorodackih plemena, pa sve do istrazivanja tajanstvenih ostataka prastarih juznoamerickih civilizacija, s naglaskom na tajanstvenu kulturu Inka - ali smo se potajno nadali da cemo uspjeti prodrijeti i u druge misterije kojima odisu tajanstvena juznoamericka prostranstva. Dakako, u svemu je tome svoje mjesto imalo i zanimanje za andsko-amazonskog jetija, kojeg ovdje s pravom nazivaju mono grande, veliki majmun!
Zavisno od kraja, juznoamerickog divljeg covjeka nazivaju i drugim imenima: u brazilskom dijelu Amazonije zabiljezili smo da ga nazivaju jos i mapinguary, capelobo i pelobo, dok ga u Equadoru, Kolumbiji i Venezueli jednostavno zovu didi, kao da mu tepaju. Ipak, svima sa kojima smo razgovarali poznat je izraz - mono grande, veliki majmun.
U bolivijskim, brazilskim i peruanskim gradovima Santa Crusu, Guajara Mirimu, Porto Velhu, Iquitosu i Manausu, svojevrstnim prijestolnicama amazonskih tragaca za zlatom, cesta su kazivanja o neobicnim, nerjetko dramaticnim susretima s nepoznatim divljim plemenima i krvolocnim zvijerima u dubinama prasume. Nitko danas ne zna koliko je naivnih avanturista, trapera i tragaca za zlatom, u ovim opasnim krajevima, zauvijek ostavilo kosti, stradavsi od dzinovskih anakondi, krvolocnih piranja ili od otrovnih strelica nemilosrdnih lovaca na ljudske glave, sto se kroz prasumu krecu poput nocnih sijenki. U kazivanja oko logorskih vatri, ceste su takve price, ali se nerjetko mogu cuti i svjedocanstva o zastrasujucim susretima s - kosmatim divljim stvorenjima koja se krecu na dvije noge.

U carstvu Mono grandea
U zanimljivoj knjizi "Bijeli indijanci Dariena", Richard Ogiesby March navodi uzbudljivu storiju jednog juznoamarickog tragaca za zlatom, koji se u zelenom paklu Amazonije 1920. godine sreo oci u oci s kreaturom "visokom 2,2 metra, koja je hodala uspravno i bila obrasla dugom crnom dlakom, a palcevi su joj bili usporedni s ostalim noznim prstima, to jest nisu bili savijeni u stranu i suprotstavljeni ostalim prstima, kao sto su u svih majmuna".
Prica o juznoamerickom jetiju, dakako, nije nova. O njemu su u svojim zanimljivim izvjescima i dnevnicima pisali mnogi europski istrazivaci: sir Walter Raleigh, hrabri Englez koji je stajao na celu ekspedicije koja je 1595/96. godine proputovala najvecim dijelom divlje Amazonije; znameniti Nijemac Alexander von Humbolt, jedan od utemeljitelja zemljopisne znanosti i autor tridesetak uzbudljivih djela o svojim istrazivanjima u Europi, Aziji i Americi, koji je od 1799. do 1804. ostvario jedinstveni podvig, prokrstarivsi vodenim tokovima rijeka Amazona i Orinoca; Edward Bancroft, koji je 1796. godine u amazonskom bazenu otkrio veliki broj divljih plemena i zabiljezio pricu da u Gvajanskom gorju zive "covjekoliki majmuni, visoki vise od 1,5 metara, stalno uspravljeni na straznje udove i pokriveni gustom, ali kratkom crnom dlakom"!
Godine se 1924. svicarski geolog Francois de Loys, u planinama Sierra de Unturan, blizu brazilsko-venezuelanske granice, sreo sa "coporom divljih majmunolikih ljudi". U zbrci koja je nastala, njegovi su pratioci uspjeli ubiti jednog od njih, a svi kasniji znanstveni pokusaji da se ubijeni mono grande (radilo se o odrasloj zenki) svrsta u red amazonskih majmuna morali su pasti u vodu iz najmanje dva razloga. Ubijena kosmata kreatura bila je visoka 1,63 metra, a majmuni koji zive u Novom svijetu dosezu najvise 1,3 metra visine. Osim toga, svicarski je geolog u vilici mono granda izbrojao 32 zuba, a zna se da platyrrhiniani, odnosno majmuni u Juznoj Americi bez izuzetka imaju 36 zuba !
U travnju je 1968. godine talijanska stampa opsirno pisala o arheoloskim istrazivanjima Pina Turollia, koji je u gornjem toku Amazona, u blizini gradica La Esmeralda, otkrio ostatke nepoznate prethistorijske kamenoklesarske kulture. Talijanski je arheolog upoznao novinare s vodicem, omalenim zilavim starcem, koji je bio jedan od najboljih poznavalaca amazonske divljine. Stari je indios upozorio na "zabranjenu zonu", koja se prostire u blizini arheoloskog lokaliteta, u kojoj zive "divlje covjekolike kreature", koje su mu nekoliko godina ranije ubile sina.
- Radi se o snaznim, ali tromim dvonoznim zivotinjama, malih majmunolikih glava i neprirodno dugackih ruku, koje svoje zrtve napadaju toljagama! - ispricao je indios.
Kasnije je Pino Turolli i sam tragao za amazonskim jetijima. Iz pohoda u "zabranjenu zonu", ostalo mu je u sjecanju prodorno "dozivanje" mono grandea, koje je bilo slicno "lavljoj rici". Jednom je cak imao priliku da na trenutak opazi divljestvorenje: bilo je vise od 2,2 metra, snazne konstrukcije i trcalo je uspravno, na dvije noge !
Svjedocanstva bijelih doseljenika takoder su dramaticna, a u njihovim se izjavama uvijek pominju "opaki kosmati divljaci", visoki cesto vise od dva metra. Jednom je nesretnom rudaru, koji je tragao za zlatom i esmeraldom u podrucju Sierra de Unturana, snazni mono grande oteo mazgu. Kada ju je ponovo nasao, sedam kilometara dalje, bila je naprosto rastrgana. Drugi je, opet, ispirac zlata na obalama rijeke Araguaia, u Mato Grossu, otkrio brojne otiske stopala dzinovskih razmjera. Otisci mora da su pripadali nekoj gigantskoj covjekolikoj spodobi koja se kretala uspravno, jer su bili dugi ravno 52,5 centimetar!
Istrazujuci ova neobicna svjedocanstva, autor se ovih redova tesko mogao uvjeriti u njihovu autenticnost. To i nije nikakvo cudo, jer pravih dokaza, zapravo, i nema. Ipak, najdramaticniju pricu zabiljezio je na obroncima Aconcaquae, najviseg vrha Anda (6958 m). Za vrijeme jedne alpinisticke ekspedicije, koju je u sijecnju 1972. godine predvodio argentinski alpinista, pravnik Carnei de Foit, i koju su na putu pratili mnogi pehovi, zbog visinske bolesti, grupu su na visini od 5700 metara, napustili inzenjer John Cooper i nastavnica Jinett Jonson. Dvoje iscrpljenih alpinista krenulo je nazad, ali nikada nisu stigli u Mendozu, gradic odakle su se i uputili u neizvjesnu avanturu. Kada je vec postalo jasno da se s njima nesto dogodilo, organizirane su potrage ali je sve bilo uzalud. Tek krajem 1972. godine jedna je argentinska ekspedicija otkrila grozne ostatke Johna Coopera. Lice mu je bilo unakazeno dubokim brazgotinama i promrzlinama, a tijelo mu je bilo djelomicno iskidano!

Gospodar Aconcaquae
Dvije godine kasnije, druga grupa argentinskih alpinista u ledu je otkrila i Jenettino tijelo. Bilo je odlicno ocuvano, a na njemu su primjecivali vidni tragovi teskog nasilja. Sirota alpinistica bila je brutalno pretucena, silovana i na kraju grubo zadavljena. Na njenom tijelu i ispod nokata nadene su dlake nepoznatog porijekla, a na mjestu zlocina otkriveni su mnogi tragovi koji su bili slicni tragovima velikog majmuna ili medvjeda!
Iakao to policija u Mendozi nikada zvanicno nije priznala, vecina argentinskih alpinista duboko vjeruje da je teske zlocine pocinio strasni snijezni covjek, visok gotovo dva metra o cijem postojanju ima sve vise dokaza. Za razliku od himalajskog jetija, "gospodar Aconcaquae" je veoma lukav i agresivan. Obicno sa velikog odstojanja prati alpiniste i nikada ih ne napada kada su u grupi. Tek kada se razdvoje i kada za njega ne predstavljaju opasnost, napada ih iznenada i na okrutan nacin!