“...Izvješcima moreplovaca o tajanstvenim susretima s golemim i strašnim hobotnicama mogli bismo ispuniti debele knjige. Da li je u tim uzbudljivim izvješcima samo rijec o ‘mornarskim pricama’? Postoji li u njima bar zrnce istine?
Krakovi hobotnica, znamo, mogu biti dugacki i do pet metara. One se najcešce zadržavaju u spiljama i pukotinama na morskom dnu i uistinu ponekad mogu ugroziti neoprezne ronioce, što se u prošlosti zasigurno dogadalo. Medutim, kada govorimo o džinovskim monstruoznim hobotnicama, najcešce ne mislimo na ta priobalna morska stvorenja, nego na lignjune, koji spadaju u isti razred ali su daleko cudovišnijih dimenzija.
Lignjuni, za razliku od hobotnice, žive u svjetu vjecne pomrcine. Njihovo carstvo zapocinje duboko ispod dvije do tri hiljade metarana. Zato ih prirodnjaci proucavaju i analiziraju samo u rijetkim prilikama. Tako je na obalama Novog Zelanda pronaden uginuli lignjun dugacak sedamnaest metara. Inace, golemog lignjuna s krakovima dugackim cetrnaest metara mogli smo vidjeti još prije nekoliko godina u morskom institutu u jednom amarickom sveucilištu.

S obzirom na razvoj svog roda, ta zastrašujuca stvorenja, spadaju medu najstarija živa bica na našem planetu, pa im rodovnik dopire cak oko cetrsto milijuna godina unatrag. Njihovo tijelo, ne samo što ima, kao i hobotnica, osam opasnih krakova s mocnim prijanjaljkama, nego posjeduju i još dva produžena hvatacka kraka, koji mogu poput gumenih užadi pružati mnogo dalje nego obicne krakove i strelovitom ih brzinom ponovo uvlaciti.
Lignjuni tim krakovima love svoje žrtve i privlace ih u smrtonosni splet krakova, u cijem se središtu otvara golema gubica, nalik na papagajev kljun. Osobito zastrašujuce djeluju goleme tamnoplavicaste oci, pokretljivih leca, ciji je pogled ukocen i hladan!

Život u totalnom mraku
Znanstvenici smatraju da lignjuni najcešce nastupaju u jatima i organizirano napadaju plavu ribu. Najveci se, navodno, upuštaju u okršaje s kitovima, a njihova agresivnost i upornost naprosto su fantasticne. Zbog toga možemo samo zamisliti kako se orijaški lignjuni, tu i tamo, pojavljuju iz mracnih morskih dubina i napadaju brodolomce u camcima ili na splavovima i kako ih nemilosrdno odvlace u nepovrat... Kažemo - možemo zamisliti - ali to nipošto nije i dokazano!...

U listopadu 1873. godine dvojica lovaca na haringe Squires i Piccot imali su doživljaj ravan uzbudenjima iz romana Julesa Vernesa. Veslali su camcem od Newfaundlanda prema svom brodu, koji je bio usidren izvan luke. U jednom se trenutku dogodilo nešto nevjerojatno. Jedno je veslo iznenada bilo zahvaceno ogromnim mišicavim krakom i camac se zamalo prevrnuo. Izgleda da je najprisebniji bio dvanaestogodišnji sin ribara Piccota. On je dograbio nož i snažnim udarcem presjekao cudovišni krak, koji je pokušavao prevrnuti krhki camac. Zahvaljujuci tome, djecak je oslobodio camac a znanosti pribavio šest metara dug dokaz o postojanju ovih ogromnih morskih stvorenja.
Krajem osamdesetih godina 20. stoljeca Nacionalna je fondacija za znanost u Washingtonu objavila da su otkriveni prvi tragovi života na Antarktiku. Kroz sloj leda debeo 400 metara probušena je rupa promjera tridesetak centimetara i kroz nju spuštena televizijska kamera. Na taj su nacin znanstvenici u dva maha, na svojim ekranima, uspjeli vidjeti ono što su najmanje ocekivali, “jednu neobicnu ribu, tragove života i legla životinja na morskom dnu”, u oblasti totalnog mraka i tišine, koja je po njihovim procjenama, izolirana od atmosfere i, dakako, Sunca, najmanje 120 tisuca godina.

Ipak, misteriozne morske grdosije, cudovišta i strašila, ipak, ne moramo tražiti na krajnjem sjeveru i na krajnjem jugu. U prošlosti su se s njima, navodno, susretali mnogi istraživaci morske flore i faune. Jedan takav susret imali su i Jacques Yves Cousteau i James Dugan, za vrijeme istraživanja koraljnih otoka u toplim vodama Crvenog mora. U svojoj zanimljivoj knjizi “Živo more” (“The living Sea”), Cousteau i Dugan opisuju upravo jedan takav nesvakidašnji susret:
“...Zamislite sebi pljosnatu ribu tešku više od šezdeset funti, s jakim perajima, koja ima cvrstu celjust, s kljunom papagaja umjesto usta, a na celu bijelu izraslinu jednako upadljivu kao što je i neobicni nos Cyranoa de Bergeraca - i tek tada možete približno zamisliti koliko je bilo naše iznenadenje kada smo vidjeli tu morsku grbavicu.
One su bez straha plivale prema nama u skupini od petnaestak i kružile unaokolo, bljeskajuci svojim strogim i hladnim pogledom. Izgledale su tako krupne kao kakvi bivoli, ali kada bi nam koja od njih okrenula rep da nas ostavi, pretvarala bi se u smiješnu pljosnatu priliku koja kao da je papirnati izrezak same sebe...”

Oči u oči s čudovištem
Naravno, ovakvi susreti ispod mora, kada ne prijeti nikakva konkretna opasnost, mogu biti ugodni i zabavljati ronioce, ali kada se nadete pred morskim cudovištem, onda tu svaka zabava prestaje, a zapocinje drama ciji je ishod obicno krajnje neizvjestan. Uostalo, neki su to iskusili...
Godine 1852. dva su broda kitolovca, “Monongahela” i “Rebecca Sims”, isplovili iz americke luke New Betford. Po starom obicaju, krenuli su na višemjesecni ribolov u vode Tihog oceana. Na dugom i poprilicno monotonom putu, oplovili su Južnu Ameriku, prošli pored otocja Galapagos i približili se svom krajnjem cilju, oceanskom podrucju u kome obitavaju brojna jata kitova. Upravo se tu dogodilo ono što iskusna posada “Monongaheal” nikada nece zaboraviti...

Posadi se ucinilo kao da je brod u nešto udario zbog cega se naglo poceo naginjati na lijevu stranu. Zapovjednik kitolovca, iskusni kapetan Seabury, proglasio je uzbunu i naredio da se u more spuste tri pomocna camca, koja su vec bila opremljena harpunima i spremna za lov na kitove. Mornari, koji su se u njima spustili, odjednom su postali svjesni da se nalaze pred grozomornim morskim cudovištem i s razlogom ih uhvatila panika. Jedini priseban ostao je kapetan Seabury. Zavitlao je celicni harpun i cudovište pogodio ravno u vrat. No, tada je zapocela prava drama.
Iznenadena je i razgoropadena neman pocela snažnim udarati repom po morskoj površini, pokušavajuci da uništi izvor opasnosti. Borba je trajala nekoliko sati i prije nego što je malaksala i iskrvarila, morsko zmijoliko cudovište je uspjelo u potpunosti uništiti dva camca.
Kada su, napokon, savladali morsku neman, mornari su neobicni ulov dovukli do broda “Rebecca Sums”. Tog je dana kapetan ovog kitolovca u brodski dnevnik upisao da je ubijena životinja “džinovski morski reptil smedesive boje” i da je njegova dužina “najmanje 45 metara”. U njegovim zastrašujucim raljama bilo je mnogo oštrih, zakrivljenih zuba uz pomoc kojih je lako izlazio na kraj sa svim svojim protivnicima. Kako je mišicavo tijelo bilo preglomazno i nije se moglo izvuci na palubu, mornari su odsjekli zmijoliku glavu i pohranili je u jednu bacvu, ali se ne zna njena daljnja sudbina, kao što se ništa ne zna ni o sudbini broda “Monongahela”...
Dva su se broda, naime, uputila ka svojoj maticnoj luci, ali je u New Betford doplovila samo “Rebecca Sims”. O kitolovcu se
O “Monongahelu” se više nikada ništa nije culo.
Time se nikako ne iscrpljuju istinita izvješca o morski cudovištima. Dapace!