Suveren se Asteka Montezuma, svojedobno, zabavljao u svom glavnom gradu Tenohtitlanu menazerijom koja se, navodno, sastojala od svih vrsta divljih zivotinja s prostora njegovog legendarnog carstva. Meðu njima je bilo i nekoliko divljih zivotinja o kojima spanjolski konkvistadori nikada nisu nista culi spanjolski osvajaci, pod Hernanom Cortesom, posmatrali su 1519. ovu zbirku zivotinja, a jedan od konkvistadora, Bernal Diaz del Castillo, ostavio je biljeske o “cudnom meksikanskom volu s kosom slicnom lavu, grbom kao u kamile i okruglim ramenima” - o bizonu. U drugoj zgradi, u zooloskom vrtu, zivjele su tri macke: tigar (mislio je na jaguara) i dva “lava”. Jedan je “lav” po opisu bio puma, a druga zivotinja, koja se na jeziku domorodaca zvala “Cutlamiztli”, trebalo bi da lici na vuka.

Zagonetna lobanja
Jezuit Ignaz Pfefferkorn, roden 1725 u Mannheimu, koji je nekoliko godina kao misionar radio u meksickoj drzavi Sonora, opisuje “oncu”, koja bi trebalo biti identicna toj macki vucijega izgleda: “zivotinja koju spanjolci zovu ‘onca’ lici na pumu. Samo joj je tijelo duze, tanje i uze. Noge su joj manje, ali su joj prsa sira. Nisam nasao nikakvih razlika u boji.”

O cemu bi se moglo raditi kod ove pumi slicne divljoj macki? Da li je to nova vrsta ili nepoznata podvrsta brdskih lavova? Ili je “onca” mit, koji zivi vec stoljecima?
Mitovi tesko mogu biti potvrdeni u stvarnosti. Vise su puta u ovom stoljecu lovci u brdima Sierra Madre ulovili dugonoge, vitke macke slicne pumi, ali su one sasvim drugacije izgledale. U listopadu je 1985. godine Richard Greenwell, u meksickoj drzavi Sinaloa, nasao lobanju navodne “once”, ubijene prije deset godina. Tim je povodom Greenwell zamolio lokalno pucanstvo da mu jave ukoliko se o “onci” nesto novoga cuje. Vijest je stigla prije nego sto je mogao i ocekivati: u veljaci 1986. godine, javili su mu da je jedna ubijena!
Tijelo ubijene zenke bilo je u dobrom stanju, ali po mnogo cemu je licila na pumu, pa je poslana na Institut za biokemijska pretrazivanja u Washington, odakle su uskoro pristigli rezultati koji su govorili da izmedu tkiva ubijene zivotinje i pume, zaista, nema nikakvih razlika.
- Mozda to i nije bila stvarna “onca” - kaze Greenwell, ne gubeci nadu da ce tajanstvena zvijer, ipak, jednoga dana dolijati
Misterija se nastavlja.

Susret s Orang-Pendekom
Kriptozoologija ne spadau sustav prirodnih znanosti. Njeni su izvori mitovi i stara predanja, a mnoge tvrdnje suvremenika vise pocivaju na njihovoj intuiciji negoli na valjanim dokazima. Pa ipak, kriptozoolozi svojom upornoscu uspjesno krce put ka definitivnoj afirmaciji.
Ali, vratimo se, na trenutak, istrazivacu i kriptozoologu Johnu MacKinnu. On je vise od deset godina istrazivao zivot orangutana na otoku Borneu, ali se jednoga dana susreo i s nepoznatim, bicem koje ga je duboko impresioniralo i potreslo:
- Kleknuo sam u namjeri da ga bolje razgledam. Njegove su oci bile nalik ljudskim, ali su pripadale nekom drugom, drukcijem bicu. Postalo mi je hladno oko srca i imao sam samo jednu zelju - pobijeci sto dalje od tog stvorenja!
Glava mu je bila trokutasta, ne duza od petnaestak, niti sira od desetak centimetara. Izraz lica i njegovo tijelo, odista je bilo veoma slicno covjekovom, samo sto su mu tabani bili prekratki i previse siroki. U kampu je MacKinn napravio detaljnu skicu stvorenja i pokazao je domorocima. To je crtez jednog “Batututa”, slozili su se jednoglasno, objasnivsi da se to stidljivo i plasljivo stvorenje od 1,20 metara visine krece uglavnom nocu, hrani se vodenim puzevima, ide uspravno na dvije noge, kao covjek, i ima crnu glavu.
John je MacKinn, naravno, dobro znao za izvjesca o covjekolikim majmunima ili majmunolikim ljudima, koji navodno egzistiraju u mnogim zemljama juznoazijskog prostora, jednako kao i za izvjesca o Orang-Pendeku, “malom covjeku” sa Sumatre. No, jednostavno se nije nadao da ce ga ikada sresti.

Vec stoljecima se na zapadu Sumatre prica o ovom tajanstvenom stvorenju, koje i nije zapravo covjek, ali zasigurno nije ni majmun. Orang-Pendek uvijek ide uspravno i dugim rukama rasciscava sebi put kroz prasumsko rastinje.
Jedan od prvih Europljana koji je vidio Orang-Pendeka bio je nizozemski naseljenik van Herwaarden. Loveci divlje svinje, on je 1923. godine primijetio jednu kosmatu “zvijer” kako nehajno sjedi na drvetu. Bice je potom mirno sislo s drveta i, za trenutak, veliki i mali covjek, gledali su jedan drugom ravno u oci.
- Njegove su oci bile tamne i izuzetno zivahne - sjecat ce se kasnije van Herwaarden. - Izgledale su kao oci covjeka!
Bice je napokon otrcalo u sumu. Van Herwaarden se nije usudio pucati:
- Kad sam vidio kako mu kosa leprsa, jednostavno nisam mogao pritisnuti okidac. Ucinilo mi se kao da bih ubio covjeka!...

Bice koje otima zene
Novinarka Deborah Martyr prvi put je 1989. godine cula za Orang-Pendeka. Engleskinja se zainteresirala za njega i od domorodaca saznala da se radi o opakom stvorenju, “koje otima zene i krade mlijeko”.
Deborah se stalno vracala na Sumatru kako bi, definitivno, prikupila dokaze o njegovom postojanju. Na osnovu iskaza ocevidaca uskoro je napravila robot-crtez misterioznog Orang-Pendeka. Kada ga je pokazala jednom cuvaru nacionalnog parka Kerinci-Seblat, ovaj je izjavio da je u dzungli vidio isto takvo stvorenje prije dva mjeseca.
Ipak, mnogi znanstvenici i eksperti za primate, kao i dobri poznavaoci, prasumskih prostora zapadne Sumatre, sa skepsom gledaju na istrazivanje Deborah Martyr.

- Ona trici za pricom - smatra John MacKinn. - Mozda i ima nesto sto treba otkriti. Ali, ono sto me cini sumnjicavim je cinjenica s kakvom zestinom ona godinama pokusava da nade ovo bice, a nikako, napokon, da nade dokaze o njegovom postojanju!
Drugcije misle iz ugledne britanske organizacije za zastitu prirode Fauna i flora International (FFI), koji su preuzeli patronat nad istrazivanjem Deborah Martyr.
- Njeni precizni opisi i otisci tragova, uvjerili su nas u ozbiljnost njezinog pothvata - kaze Douglas Muller iz FFI - Tu su jos i stotine iskaza domorodaca. Svi oni opisuju istu zivotinju, a u zemlji u kojoj nema ni telefona, ni telegrafa, ne moze se na tako velike udaljenosti prenijeti bas identicna prica...
To je tacno. Ne samo Deborah, nego i drugi clanovi njenog istrazivackog tima vec su imali priliku da vide Orang-Pendeka, ali nikada duze od tri-cetiri sekunde. Posto je bice tako plasljivo, postavili su mu foto-zasjede s poluautomatskim kamerama.
- Sigurna sam da cemo Orang-Pendeka vrlo brzo skinuti s kriptozooloske liste misterioznih stvorenja - nada se Douglas Muller. - Nedavno smo nasli pramen njegove kose. Poslali smo je na analizu i nas nalaz je potvrden.

sta ce na kraju ispasti od misterioznog Orang-Pendeka? Nova vrsta covjekolikih majmuna? Ili mozda nesto spektakularnije? Zar nije nizozemski istrazivac Eugene Dubois na uscu rijeke Solo na susjednom otoku Javi nasao ostatke jednog pracovjeka, koji je danas poznat kao - Homo erectus?
Zar je sve to vazno? Bitno je da u ovom potrosackom vremenu ima neko da traga za bicima iz mitova i legendi, puckih predanja i domorodackih kazivanja. Bude li i dalje tako, docice vrijeme i za otkrivanje cudovista iz jezera, mora i oceana.
Treba biti strpljiv i nadati se.