Nakon posljednjeg ledenog doba, koje je bilo zahvatilo golemi dio podrucja sto ga danas obuhvacaju Sjedinjene Drzave, kaze Peter Costello u knjizi “U potrazi za jezerskim cudovistima”, Kanada je ostala prekrivena stotinama tisuca jezera. Medu njima, ostalo je i jezero Okanagan u Britanskoj Columbiji, na pacifickim obroncima Stijenjaka.
Jezero je dugacko vise od stotinu kilometara, a sirina mu varira od jednog do tri pol kilometra. Nesto vise od tridesetak kilometara od grada Pentictona, nalazi se mali otocic. Onako jalov i kamenit, ne doima se gostoljubivo. No, prije jednog stoljeca, i jos dublje u proslost, pripadnici indijanskog plemena Shushvapa imali su priliku da osjete smrtnu jezu. Jer, po njihovom vjerovanju, ondje je zivio Naitaka, cudovisni jezerski duh, kojem je, kao uostalom i drugim zlim duhovima, valjalo redovito prinositi zrtve.

Misteriozni "trupac"
Stanoviti Timbasket, iako je slusao brojne price o cudovistu i na vrijeme bio upozoren da se drzi podalje od otocica, zavezao se jednoga dana za kanu i zajedno s obitelji, odveslao do ozloglasenog mjesta. No, ne prode dugo, a voda se strahovito uskovitla, te nesretni Timabsket, zajedno sa kanuom i obitelji, iscezne u pjeni jezerskih valova.Indijanci su na stijeni ostavili crteze misterioznog “jezerskog duha”. Na njemu se lijepo vidi stvorenje koje ima zmijoliki vrat, peraje i nezgrapno tijelo. Upravo takvu neman vidjeli su kasnije i bijeli doseljenici. Nazvali su je “soore-appos”, vodeni demon i cesto su joj prinosili zrtve, zbog cega su kamenite obale jezerskog otocica cesto bile krvave.
Medu bijelim je doseljenicima bila i gospoda Allison, koja je iza svoje smrti 1928. godine ostavila bogato dokumentarnu studiju o indijanskom folkloru iz Doline Okanagan, gdje je smjesteno i samo jezero. Gospoda je Allison uzivala ugled kod izdavaca, pa su njezini clanci izlazili i u londonskim novinama i casopisima, a sudeci po tekstovima, to je bila je posljednja osoba koju bi moglo zbuniti pucko praznovjerje.
Jednom zgodom, dok joj se muz nalazio na jezeru, zapuhao je olujni vjetar. Gospoda Allison se zabrinula za muzevu sigurnost, pa se popela na liticu iznad jezera ne bi li ugledala njegov brod. Kroz pljusak nosen vjetrom, mogla je u jezerskoj vodi nazrijeti samo nesto nalik na dugi trupac. No, “trupac” je naglo ozivio i uskoro nestao u mracnoj vodi. Kad se muz, napokon, vratio, gospoda Allison mu je ispricala sto je vidjela, na sto se on nasmijao i poceo zbijati sale na njen racun.
Nedugo nakon tog dogadaja, dok je svezane konje prevozio preko jezera, njihovom se prijatelju Johnu McDougalu, dogodio neobican dogadaj. Konji su mirno plivali sve dok brod nije stigao nasred jezera. Tada ih je odjednom nesto snazno povuklo i da McDougal nije bio priseban i presjekao komnopac, kojim su bili svezani za brod, bili bi prevrnuli i samo plovilo. Nakon toga, svjedocanstva o pojavljivanju jezerskog cudovista, postala su sve brojnija.

Misterija za 21. stoljeće
Godine je 1934. jedan kapetan Kanadske ribarske patrole opisao Opopogoa u “The Morning Postu”, kao cudoviste “s ovcijom glavom i tijelom dugim poput telegrafskog stupa”, a jedan ga je americki ocevidac opisao kao “snaznu zmiju s licem ovce i glavom buldoga”!
Izvjesca o Opopogou postala su posebno ucestala poslije Drugog svjetskog rata, a u srpnju 1949. godine vidio ga je i gospodin Kray i clanovi montrealske obitelji Watson.

“Odjednom smo ugledali misicavo tijelo dugo oko 6,5 metara, na kome se vidjelo pet izbocina. Ucinilo se da neman ima siljat rep, kojega je samo polovica virila iz vode. S vremena na vrijeme, cijelo bi to tajanstveno bice nestalo pod vodom i opet se pojavljivalo...”
Daleko je dramaticnije izvjesce sto ga je podnio ugledni W. S. Bean, zupnik anglikanske crkve u Pentictonu. zupnik je cudno stvorenje vidio 12. kolovoza 1959. godine u jezeru, stotinjak metara od svoje kuce u Naramanti. Oko 4,30 sati po podne, na mirnom je jezerskoj povrsini odjednom opazio strahovitu uzburkanost iz koje je izronilo “uzasna neman”. Iste su godine Bruce Miller i njegova zena na istom mjestu vidjeli “gipko, misicavo cudoviste dugacko oko 23 metra, savijenih leda i dostojanstvenog drzanja. Ponekad bi se zaustavilo, kao da se odmara na vodi, i uzdignute glave, promatrao bi okolinu...”
U srpnju je 1961. godine Sy Jenkins (72) vidio monstruma dugog “preko sest metara”, a tek su ga 12. kolovoza 1962. godine, ribari Richard Vincent i John Konefell, uz pomoc jednog americkog televizijskog novinara, prvi put uspjeli i snimiti. Njihove su fotografije, na kojima se dosta nejasno vidi neko tamno zmijoliko tijelo na vodi, pregledali i strucnjaci i vecina ih se slaze da su autenticne.
O tajanstvenim, do sada znanstveno neobradenim cudovisnim stvorenjima, o kojima smo govorili u ovom poglavlju, u svijetu su napisane brojne reportaze i knjige. U njihovo se postojanje sve manje sumnja, jer je sve vise izvjesca kvalificiranih osoba, prirodnjaka i znanstvenika, u cije se prosudbe ne moze sumnjati. Ipak, tesko je povjerovati da u nasem vremenu jos uvijek zive mitoloska cudovista ili pretpovijesni reptili. Pa, ipak...
Nova znanstveno-istrazivacka disciplina - kriptozoologija - na putu je da postojanja mnogih misterioznih stvorenja, koje je znanost do sada ignorirala i odbacivala, dokaze i potvrdi. Prvi su koraci na tom planu vec napravljeni.
Pogledajmo...