Krajem decembra 1941. godine Karpetjan je bio pozvan da osvjedoci nekog cudnog covjeka, koga su u oblasti Dagestana uhvatili vojnici. Oni koji su ga uhvatili, mislili su da je to dobro maskiran njemacki spijun ili dezerter. Doktora Karapetjana su odveli u supu gdje su drzali to misterioznog neznanca i tamo je obavio kompletan medicinski pregled.
Bice nije odgovaralo na pitanja, nije primalo hranu, imalo je veoma neprijatan jak miris, bilo je prekriveno dlakama i u cjelini je imalo divlji izgled. Kako je kasnije pricao Vargne Karapetjan, u polumraku supe, u prvom trenutku mu se ucinilo da pred njim na zadnjim udovima stoji medvjed. Medutim, vec sljedeceg sekunda bilo mu je posve jasno da se radi o covjekolikom stvorenju nesvakidasnjeg izgleda. Stvorenje je stajalo cutke, gotovo skruseno, dpzvoljavalo je da se dira, nije se branilo i nije pokazivalo nikakvu agresivnost.
Dr. Karpetjan je nakon pregleda zakljucio da se ne radi o njemackom spijunu, da nije rijec ni o dezerteru, vec da je u pitanju divlji covjek, koji je ocigledno proveo citav zivot u planini, ziveci sa divljim zvijerima. A posto je u zabitim predjelima Kavkaza i ranije bilo takvih slucajeva, objasnjenje doktora Vargne Karapetjana bilo je sasvim vjerodostojno.
Slucaj bi sasvim sigurno pao u zaborav, poput mnogih slicnih, da dr. Karapetjan dvadesetak godina kasnije nije procitao reportazu o neobicnom "snjeznom covjeku". U okviru teksta objavljen je poziv citaocima da se jave autoru ako se nekada neko sreo sa slicnim "divljim ljudima". Tako je dr. Karapetjan stigao na prijem kod moskovskog profesora B. Porsneva i ispricao mu pricu o divljaku sa Kavkaza. Tesko je bilo povjerovati u neobicnu pricu, ali je zahvaljujuci pomoci administracije moskovskog Antropoloskog muzeja, izvrsena veoma naporna i slozena provjera. Iz lokalnog KGB u Dagestanu uskoro je dobiven zvanicni dokument o tome da je upravo u to vrijeme, pocetkom 1942. godine, u tom kraju strijeljan neki veoma zagonetni dezerter, ciji identitet nisu uspjeli da ustanove. Bio je to, po svoj prilici, isti onaj nesretni divljak sa Kavkaza, kojeg je dr. Vargne Karapetjan pregledao u prosincu 194l. godine i koga je, nakon pregleda, pustio na slobodu...
Susret u planini
Jedan drugi Poljak, Slavomir Rawicz, koji je s jos cetvoricom ratnih zarobljenika uspio pobjeci iz jednog sibirskog logora za prisilni rad i pjesice preci vise od 6500 kilometara - od krajnjeg sjevera do indijske granice - nasao se 1942. godine na nepalsko-tibetskoj granici oci u oci sa zenkom i muzjakom jetija ili almasta. Bio je to dramatican susret i nije ni cudo sto je njegovo izvjesce vise nego uzbudljivo:
"Upravo smo presli preko jedne ledene uzvisine kada smo opazili dvije neobicno snazne spodobe, izrazito visoka rasta (oko 2,4 metra). Nas petorica imali smo samo jedan noz i sjekiricu, pa smo odlucili da ih ako bude moguce izbjegnemo... No, uskoro je bilo ocito da su i one nas opazile, ali pri tome nisu pokazivale nikakve znakove cudenja ili straha. Promatrali smo ih puna dva sata. Put im je bila rida, pokrivena kratkom ostrom dlakom, a imale su bujnu crvenu kosu sivkasta sjaja. Neprestano su se okretali u mjestu, njisuci se na neobican nacin - tamo-amo...
Kako se nije cinilo da ce nam skoro osloboditi put, odlucili smo ih zaobici, sto nas je stajalo dodatnih nekoliko dana napornog hoda... Kasnije smo u snijegu naisli na tragove koji su ostavili ti snjezni ljudi-majmuni, a bili su otprilike 60 centimetara dugacki i 20 centimetra siroki..."
Slavomir je Rawicz neobicni susret s mnogo zanimljivih pojedinosti opisao u svojoj zanimljivoj knjizi "Dugo pjesacenje", koja je prevedena u mnogim zemljama svijeta.
Znanstvenici koji se ozbiljnije bave zagonetkom almasta dosli su do zakljucka da ova neobicna stvorenja nalik ljudima, danas zive poglavito u nepristupacnim i divljim predjelima na prostorima od Kavkaza do Altajskog gorja i pustinje Gobi.
U svojoj cuvenoj knjizi "Mysterious World" ("Misterije svijeta") ugledni znanstvenik i futurolog Arthur C. Clarke kaze da je profesor Rintchen sa Sveucilista u Ulan Batoru, u Mongoliji, prikupio mnostvo izvjesca svojih sunarodnjaka o susretima i videnjima almasta. Postoje i svjedocanstva koja tvrde da su lovci nekoliko puta ubili almaste, ali njihova tijela, sasvim pouzdano se zna, nikada nisu dospjela u prave ruke i znanstvene laboratorije.
"Godine 1944. u Taskurganu, nedaleko od mjesta gdje se krizaju granice Indije, Kine, Pakistana, Afganistana i bivseg Sovjetskog Saveza", navodi Clarke - "ustrijeljen je dlakav covjek. Profesor je B.A.Fedorovic poslije ispitao mnoge od ocevidaca i stekao uvjerenje da je iskaz - istinit ! Moskovski tvornicki direktor G.N.Kolpacnjikov prica kako je u vrijeme japanske invazije 1937. godine, predvodio izvidacku jedinicu Mongolije i kako su strazari jedne noci vidjeli dvije sjenke na padini brijega. Kada na pozive nisu stale, straze su pripucale i ubile ih. Kolpacnjikov detaljno opisuje kako se zaprepastio kada je ujutro vidio leseve.
- Nisu to bili neprijatelji, nego cudna dlakava bica vise nalik covjekolikim majmunima. Ali, znao sam da u Mongoliji nema antropoidnih majmuna!...
Ispitujuci nekog starca, saznao je, da se visoko, u nepristupacnim planinama, ponekad mogu sresti divlji ljudi. Kolpacnjikov se sjeca da su trupla otprilike bila ljudskog rasta, nepravilno obrasla crvenkastom dlakom, mjestimice gustom, ali cesto rijetkom pa se kroz nju vidjela koza. Lice im je bilo poput veoma surovog ljudskog lica, s jakim ocnim lukovima.
Kako je bjesnio rat, bilo je nemoguce uciniti bilo sto drugo osim - zakopati misteriozne leseve!"
Uhvaćeni jeti
U jos su jednom ratu snjezni ljudi uzbudivali znanstvenu i svjetsku javnost. U vrijeme kada su sovjetske trupe bile angazirane u Afganistanu, iz sovjetsko-afganistanskog granicnog podrucja, prema navodima eminentnog ruskog antropolga i istrazivaca dr. Igora Burtseva, u Moskvu su cesto pristizala dramaticna izvjesca o napadima zagonetnih kosmatih spodoba na sovjetske vojnike.
Dr. Burtsev tvrdi da je imao priliku i sam vidjeti jetija (on koristi izraz jeti a ne almas) i opisuje ga kao snazno bice, cije je tijelo prekriveno dlakom ali su mu lice i dlanovi nalik covjekovim, tesko oko 120 kilograma i visoko oko dva metra. Sovjetskim vojnicima je cak poslo za rukom da jednu takvu divlju kreaturu uhvate u Tadzikistanu, 128 kilometara sjeverno od afganistanske granice. Vojnici koji su ga uhvatili, tvrde da im je poslo za rukom da ga savladaju tek posto su ga uspavali. Njegova je snaga nevjerovatna, posvjedocili su u razgovoru s dr. Igorom Burtsevim. A da je odista tako, priznali su, da su za vrijeme lova na jetija dvojica sovjetskih vojnika izgubila zivote, a sedmorica zadobili teze tjelesne ozljede.
Dramaticni dogadaj se odigrao 24. kolovoza 1984. godine, a scenu transporta divljeg covjeka, ruski je znanstvenik zatekao sasvim slucajno, prilikom povratka s jednog od svojih istrazivackih pohoda na Pamir. Vojne mu vlasti nisu dozvolile jetija fotografirati, ali je Burtsev u sjecanju zadrzao scenu utovara u vlak ovog neobicnog bica. Snjezni je covjek bio smjesten u cvrst drveni kavez, svezanih ruku i nogu. Bilo je ocito da je ranjen, jer su mu dlakave grudi bile omotane krvavim zavojima.
Dr. Burtsev, koji je veoma zainteresiran da se zagonetka jeti znanstveno objasni i s nje skine veo misterije, posjetio je obliznju vojnu bolnicu gdje je saznao da je najmanje sest ovakvih bica uhvaceno i prebaceno u Moskvu gdje se, navodno, vrse znanstvena posmatranja i ispitivanja snjeznih ljudi. On je razgovarao i sa nekim sovjetskim vojnicima, koji su prezivjeli napade jetija i saznao da je samo u posljednjoj godini (1983-1984.) poginulo najmanje 17 ljudi, a iskaz jednog vojnika, koji se od napada jetija oporavljao u bolnici, posebno je dojmio poznatog antropologa.
- Pred nasim dzipom pojavio se iz niotkuda - ispricao je dr. Burtsevu. - Ja sam sjedio na prednjem sjedistu, pa me je prvog zgrabio. No, prije je toga, kao od sale podigao nase vozilo tesko gotovo jednu tonu. Moji drugovi su se razbjezali u panicnom strahu, a jedan je poceo pucati. To je valjda uplasilo jetija i on me ispustio i pobjegao!
I drugi su ranjeni vojnici ispricali gotovo identicnu pricu: divlje se covjekoliko bice pojavljuje iznenada, veoma je snazno i cesto uspjeva pobjeci!
Kada su price o jetiju procurile u svijet, na afganistansko-sovjetskoj granici se pojavila i francuska znanstvenica Jeanne Kofman, antropologica svjetskog formata, koja je skoro cijeli svoj zivot posvetila traganju za snjeznim covjekom. I ona je od sovjetskih vojnika cula istovjetnu pricu, a i dr. Igor Burtsev joj je detaljno ispricao svoje videnje jetija.
- Ako dr. Burtsev tvrdi da ga je vido, ja mu vjerujem. Igor nije sarlatan, on je znanstvenik! - izjavila je Jeanne Kofman novinarima.
Divljak iz znastvenog djela
Iako nije ostalo mnogo zapisa iz prohujalih stoljeca, o pojavama almasta ili jetija pricalo se u svim vremenskim periodima. U proslom je stoljecu, neki kozak, po prezimenu Jegorov, ugledao nekoliko divljih ljudi obraslih dlakom, koji su ispustali neartikulisane glasove. Dogodilo se to 1879. godine, za vrijeme jedne od pet uzastopnih znanstveno-istrazivackih ekspedicija u neistrazenim mongolskim predjelima, koje je predvodio Nikolaj Przewalski, znameniti ruski general, zoolog i istrazivac Dalekog istoka. Przewalski je vec bio poznat medu prirodnjacima svijeta, jer je uspio otkriti do tada nepoznate zivotinje - mongolskog divljeg konja (Equus przevalskij), tibetanskog medvjeda i divlju devu, a 1871. godine sreo se i s divljim covjekom!
Pedesetih godina 20. stoljeca, ceski je antropolog Emmanuel Vlcek, strpljivo analizirao dva stara antropoloska i anatomska znanstvena djela, koje je nasao u jednom budistickom samostanu u Ulan Batoru (Mongolija). U prvom djelu, tiskanom potkraj 18. stoljeca u Pekingu, detaljno je razmatrana divlja fauna mongolskih prostranstava. Na svoje veliko iznenadenje, Vlcek je u njemu pronasao i crtez divljeg covjeka, ispod kojeg je bila ispisana trojezicna legenda: "samdja" (tibetanski), "bitchun" (kineski) i "kumin gorugosu" (mongolski). Izgled divljeg covjeka neodoljivo podsjeca na almasta: glava mu je prekrivena kosom, a lice gustom bradom. Citavo misicavo tijelo obraslo je kratkom gustom dlakom, a u oci pada snazna muskulatura prsnog kosa, sto je - kako se zna - jedna od tipicnih karakteristika neandertalskog covjeka!
U drugom izdanju iste knjige, kojeg su nekoliko desetljeca kasnije na tibetskom jeziku u stampali Ulan Batoru, doslovice se kaze:
"Divlji covjek zivi na planinama. Srodnik je medvjeda, i jednako je jak, zapravo strahovito je snazan. Njegovo je meso dobar lijek za neke dusevne bolesti, a njegova jetra uspjesno lijeci zuticu!"
Znanstvenici isticu da almas nije slucajno dospio u prirucnik mongolske zoologije, gdje su svoje mjesto nasle i sve ostale zivotinjske vrste sto cine cjelokupnu faunu Mongolije, a americki je prirodnjak Y. Rinchen dosao do zakljucka da je ovo znacajno djelo napisao glasoviti mongolski znanstvenik Dondubjaltsan (1792-1855) i da je njegov pravi naslov "Ogledalo medicine", te da postoji i njegovo trece izdanje, koje su tiskali redovnici tibetskog budistickog samostana Gumbunu!
Sovjetski znanstvenik Dordji Meiren, koji je ucestvovao u nekoliko ekspedicija s mongolskim profesorom Y. Rinchenom, koji je cak punih pet decenija istrazivao zagonetku almasa, dosao je u posjed mnogih starih dokumenata u kojima se navodi da su u 19. stoljecu zabiljezeni nebrojni susreti ljudi i almasa, ali se broj susreta drasticno smanjio nakon 1867. godine kada su tamo stigli ruski vojnici, lovci i trgovci. Mairen je 1937. u jednom lamaistickom samostanu u pustinji Gobi, vidio kozu almasa. Lokalne lame su je koristili kao obrednu prostirku za vrijeme misticnih ceremonija.
Prema navodima uglednog ruskog znanstvenika, koza je s tijela almasa bila skinuta uzduz kraljesnice, tako da su prsni kos i lice bili sacuvani. Na licu nije bilo dlaka, osim obrva i trepavica, a glava je bila obrasla dugom kosom. Nokti i prsti na rukama bili su ocito ljudski a ne zivotinjski.
Izvjesca o videnjima divljih ljudi, almasa, jos i danas, s vremena na vrijeme, uzbuduju mongolsku javnost, a najcesce stizu iz udaljenih provincija Khovd i Bayanoglu. U meduvremenu, Mongoli su poceli rabiti svoj izraz za almase - "hun guree" (covjek zvjer).
Što su otkrile ekspedicije?
Inace, svjedocanstva znanstvenika sa prostora bivseg Sovjetskog Saveza, u svijetu se prihvataju s mnogo vise postovanja, nego ona sa Zapada. Za to postoje stanovit razlozi od kojih je, svakako, najbitniji onaj da se u vrijeme sovjetske zajednice nije nista smjelo objaviti sto nije nekoliko puta provjereno. Otuda je, svojevremeno, u svjetskoj javnosti, veliku paznju izazvala javna znanstvena rasprava o tome da li je almast proizvod dokonih mastara ili on usitinu postoji. Raspravu je zapoceo nekada sredisnji list sovjetske mladezi "Komsomolska pravda", koji je objavio zanimljivo izvesce znanstveno-istrazivacke ekspedicije, u kojoj je bilo ljudi razlicitih zanimanja, cak i amatera zeljnih nesvakidasnjih otkrica, duboko uvjerenih da daleki covjekov predak, neandertalac, i dan-danas spokojno zivi u nekim tesko pristupacnim predjelima bivseg Sovjetskog Saveza.
Izvjesce ekspedicije je izazvalo pravu lavinu pisama. Na adresu Redakcije i Darwinovog instituta u Moskvi, koji je bio organizator ekspedicije, stiglo je na stotine uzbudljivih svjedocanstva, koja su ubjedljivo potvrdivala tezu da divlja covjekolika bica uistinu zive - "ovdje i danas"!
Jedan inzenjer je kratko javljao:
"Ma koliko vam se cinilo nevjerojatnim, ja sam se s njim sreo - oci u oci. Desilo se to u dolini rijeke Adice, u sjevero-istocnom Sibiru, i moje iznenadenje i strah pri tom iznenadnom susretu, rijecima je nemoguce opisati!..."
Jedan drugi gradanin, strasni planinar, sa tajanstvenim se neandertalcem (?!) sreo na Kavkazu, u predjelu gdje ljudi rijetko zalaze. Ipak, najzanimljivije su bile izjave trojice clanova jedne amaterske istrazivacke ekspedicije koja je 1979. godine boravila na Pamirsko-altajskom gorju, u sovjetskoj srednjoj Aziji. Oni su od lokalnih nomada doznali da se u tom kraju cesto pojavljuje divlje covjekoliko bice, koje im - doduse - ne cini nikakvu stetu, ali ga se oni ipak dosta pribojavaju.
Zanimljivo je pismo bilo i jedne studentice, Nine Grinove iz Vorsilovgrada, koja je takoder bila ocevidac nesvakidasnjeg prizora:
"Ulogorili smo se na obali rijeke" - pisala je Nina Grinova. -"Na drugoj smo obali pravili stazu na kojoj bi se mogao vidjeti trag, jer su se tamo, gotovo svake noci, pojavljivali novi cudni otisci. zeljela sam jednu noc da provedem na toj obali, pa smo to i ucinili. No, bukvalno ni dvadesetak minuta nakon sto su me tamo prebacili, sjedeci na obali, zacula sam zagonetne udarce kamena o kamen. Takve smo zvuke i ranije slusali u nasem logoru, ali nismo znali ko ih i kako proizvodi. Ustala sam oprezno, ali se sve utisalo. Ponovo sam sjela. Sjedila sam dugo na tom mjestu, a onda se odjednom zaculo nekakvo nerazgovjetno mumlanje.
Noc je bila vedra, puna mjesecine, a ja sam na intuitivni nacin postala svjesna da me neko motri. Zbog toga sam ponovo ustala. Na dvadesetak metara od mene stajalo je cudno kosmato stvorenje nalik divljem covjeku. Bilo je vrlo visoko, oko dva metra. Krupne, gotovo kvadrataste figure. Vrlo kratkog snaznog vrata, poguren. Ruke je slobodno opustio niz tijelo. Ne, nije me plasio. Smjelo sam mu krenula u susret. Presla sam oko pet metara. Motrio me je prodornim ocima, ali u njima nije bilo ljutnje, zlobe ili straha. U ruci sam imala igracku - pticicu koja cvrkuce. Pritisnula sam je nekoliko puta. To ga je zbunilo. Okrenuo se i otisao..."
Nista manje zanimljivo svjedocanstvo uputila je "Komsomolskoj pravdi" Geolina Siforova, likovna umjetnica zaposlena u izdavackom poduzecu "Nauka" u Moskvi:
"Nas cetvoro smo odlucili zanociti pod jednim velikim stablom, na obali jezera. Uvukli smo se u vrece za spavanje i zaspali. Probudila sam se istodobno kada i Dima Sizov, student kijevskog Politehnickog instituta. Na rastojanju od deset do trideset metara, na velikom kamenu, u difuznoj svjetlosti blage sjeverne noci, jasno se ocrtavala silueta snazne covjekolike figure kako sjedi u slobodnoj pozi. To je bice bilo vrlo visokog rasta - oko 2,30 metra...