Vidio sam dvojicu!

Prica o divljim ljudima zapocela je u trenutku kada je jedan japanski novinar slavnom alpinisti postavio pitanje:
- A jeti?!... - iznenadio je Messnera novinar. - Jeste li vidjeli jetija?
Austrijanac nije znao slagati:
- Vidio sam dvojicu - odgovorio je izravno. - Ne vjerujem da je to covjek. Vise podsjeca na jos ne klasificiranu zivotinju!
Kasnije, u listopadu 1986. godine, detaljno je pricao o tome:
- Nisam ga vidio u snjeznim predjelima, nego u sumi, na tibetskoj strani Himelaje. Bice se pojavilo na visini od 4200 metara, izronivsi izmedu drveca. Bio je visok gotovo dva metra i oslanjao se na dvije kratke noge. Tijelo mu je bilo obraslo crnom dlakom i samo je lice bilo cisto.
Tragove prvog jetija, Messner je slijedio blizu tri kilometra, sve dok nisu iscezli u kamenom koritu jedne bujice. Dan kasnije, presao je jos 40 kilometara i uvece, pri mjesecini, ponovo ugledao misterioznog snjeznog covjeka.
- Stajao je uspravno, na mjesecini, kao da je prkosio svima. To nije bila halucinacija. Ne. To je bio jeti, jedini gospodar himalajskih snjeznih bespuca!
Fotografije s otiscima jetijevih stopala u snijegu nisu vise nikakva rijetkost. Medu prvima ih je 1951. godine snimio britanski alpinist i kirurg Michael Ward.
- Bili smo oko trideset do cetrdeset milja zapadno od Everesta - ispricao je Ward. - Tada smo presli veliki planinski lanac u visini blizu 6000 metara i usli u takozvanu "bjelinu" na karti. Karta je tu bila posve prazna, bez ikakvih topografskih pojedinosti. Odjednom, na jednom ledenjaku, ugledali smo nekoliko divokoza. Kada smo stigli tamo, zapazili smo njihove tragove. Ali, ne samo njihove...
Michael je Ward zagonetne tragove detaljno opisao u tekstu kojeg je tih dana objavio pod karakteristicnim naslovom "Tragom himalajskog snjeznog covjeka - jetija":
"Bili su to posve drugaciji tragovi. Razabirali su se svi prsti na nogama. Stope su, koliko sam mogao opaziti, vodile nekoliko milja ravno niz ledenjak. ^inilo mi se da su tragovi vjerojatno nastali nocu ili ranijeg dana, jer im rubovi nisu bili namalo uruseni. Zapravo, na nekoliko se mjesta moglo razabrati gdje je to stvorenje prekoracilo malu pukotinu, a tamo gdje je skocilo, s jedne strane na drugu, vidjeli su se i tragovi nokata.
Kao sto smo kasnije vidjeli i na snimcima, tragovi su bili mnogo dublji od nasih. Bili bismo ih vjerojatno mnogo duze snimali i opisivali, ali nam je ponestalo hrane i glavna nam je briga bila da se izvucemo iz tog potpuno divljeg podrucja u kome nikada nisu bili cak ni sherpasi, ni Tibetanci, a pogotovo ne - Europljani!"

Brojni zagonetni tragovi
Wardovi su snimci izazvali buru razlicitih reakcija. Dok su neki znanstvenici tvrdili da se ne radi o otiscima jetijevih stopala, vec o tragovima tibetskog medvjeda, drugi su ih tumacili kao tragove snjeznog leoparda, a jedan britanski casopis otisao je najdalje, tvrdeci da su na fotografijama - tragovi ptica, alpskih cavki, koje ostavljaju slicne tragove kao i jeti!
U svojoj analizi misterioznih tragova najtemeljitiji je bio zoolog W. Tchernezky s Queen Mary Collegea u Londonu, koji ih je uporedivao s tragovima gorile, fosilnog covjeka i suvremenog ljudskog bica. Na kraju, dosao je do zakljucka da se nikako ne radi o stopalima medvjeda ili dugorepog majmuna. Naprotiv:
- Svi dokazi ukazuju na to da je takozvani snjezni covjek golem, krupno graden dvonozni primat, najvjerovatnije tipa slicnog gigantopithecu!

U meduvremenu, u mnogim krajevima Himalaje, snimljeno je na tisucu misterioznih tragova. Mnogi od njih nisu nikada identificirani, pa ih istrazivaci cesto koriste kao ilustracije za svoje tvrdnje da je jeti puka stvarnost i da je pitanje samo dana kada ce napokon dolijati!
- Mozete da mi ne vjerujete, ali ja sam ubijeden da on postoji! - izjavio je japanski profesor Cuchima, kada se nakon cetveromjesecne ekspedicije na Halaju, vratio u rodni Tokio.
Da, oni postoje!
To ce vam potvrditi i Emil Wick, svicarski pilot nepalske zracne kompanije, koji s obitelji zivi u Kathmanduu. Emil, inace, nije jedan od onih koji se odusevljavaju misterijama i lako ih odbacuju. Pa, ipak...
Wick prica:
- Zaboga, kada sam dosao u Nepal nisu me uopce zanimali ti vraziji jetiji. Dosao sam ovamo da letim s turistima iznad himalajskih vrhova i da uzivam kada sam u sluzbi. No, jednog sam jutra s nekim Japancima letio iznad Kangchenjunga i, iznenada, ugledao te tragove. Bila su tri odvojena traga i bilo je ocito da su ih ostavila dvonozna bica. Dolazili su s obje strane grebena, sastali se, a onda su sisli dolje do jednog jezera, mozda zato da bi pili...
Ipak, mozda je mnogo uzbudljivije svjedocanstvo Dona Whillansa, cuvenog alpiniste, koji je osvojio Mount Everest i ledeni vrh Kangcenjung. Evo sta je zabiljezio u svoj himalajski dnevnik:
"Bili smo u svetistu Annapurne, kako nazivaju prsten oko visokih vrhova, i ja sam nastojao naci prikladno mjesto za logor. Dok sam obilazio jedan planinski greben, iza leda sam zacuo pticije kliktanje. Pogledao sam svoga sherpasa, a on je prestravljeno rekao:
- Dolazi jeti, sahib!
Naglo sam se okrenuo i pogledao uzbrdo, zatim sam opazio dvije crne vrane u letu i tamnu sjenku dvonosca koja je nestajala iza ledene izbocine. Sutradan smo nastavili dolinom, kako bismo istrazili juznu stranu. Tu sam otkrio tragove koje je, ocito, prosle noci ostavio jeti. Stope su bile 45,7 cm duboke, a dugacke otprilike kao moje, sto je odgovaralo misljenju naseg vodica da se radilo o tragovima mladog jetija."

Oči u oči s jetijem
Godine 1975. dogodio se senzacionalan dogadaj kojeg pominje i sam Arthur C. Clarke. Te godine se, povrijeden i sokiran, s Himelaje vratio poljski alpinista Janusz Tomaszczuk. Na konferenciji je za novinare ispricao nevjerojatan dozivljaj: u podrucju Mount Everesta uganuo je koljeno, pa je odustao od daljnjeg uspona. I dok je hramao do najblizeg naselja, opazio je kako mu se priblizava neka covjekolika prilika. Dok je Tomaszczuk zvao u pomoc, jeti mu je prisao na svega nekoliko metara. Bio je visi od 180 centimetara i s rukama do ispod koljena. sokiran i prestravljen, Poljak je poceo dozivati u pomoc.
- Gledali smo se oci u oci - rekao je Tomaszczuk. - I taman sam pomislio kako je sa mnom kraj, kada se on mirno okrenuo i lagano otsetao iz mog vidokruga!
Mozda je najozbiljniji pokusaj da se definitivno rijesi misterija jetija organiziran pod pokroviteljstvom americke "World Book Encyclopedia", koja je finansirala jednu od najkompletnijih znanstveno-istrazivackih ekspedicija.
Znanstvenici su krenuli na put 1960. godine, a vode su bile Desmond Doig i Sir Edmund Hillary, znameniti alpinista koji je, zajedno s hrabrim sherpasom Tensingom Norgejom, prvi stajao na vrhu "krova svijeta" - Mount Everestu. Ekspedicija je ostala devet mjeseci, ali njene precizne kamere i mnogi drugi instrumenti, nisu snimili nikakav senzacionalan materijal.
Ipak, pored prica da su nailazili na tragove jetija, Hillary se vratio s neobicnim skalpom (to je onaj isti skalp kojeg je i nasa ekspedicija imala priliku da drzi u rukama), za koga je tvrdio da pripada snjeznom covjeku. Skalp je posudio od jednog seljaka iz Kumjanga, siromasnog sela nepalskom dijelu Himelaje, kako bi ga znanstvenici podvrgli temeljitim analizama.

Prije je je toga Hillary organizirao unosnu svjetsku turneju. S Desmondom Doigom i cuvarom zagonetnog skalpa Khunjom Chumbiem, obisao je Honolulu, Chicago, Paris, a u Londonu su posjetili cak i Buckinghamsku palacu. Njihovu su nesvakidasnju turneju pratili i pretstavnici tiska, a televizija je snimila i specijalne komercijalne emisije.
Najznacajniji trenutak Hillaryevih predavanja o snjeznom covjeku bio je onaj kada bi slavni alpinista iz torbe vadio jetijev skalp, a siroti sherpas Khunjo Chumbi, pred mikrofonima prodornim urlikanjem i zavijanjem oponasao himalajskog divljeg covjeka.
U meduvremenu, znanstvenici su jetijev skalp podvrgli temeljitoj analizi i dosli do zakljucka da neobicni skalp pripada - himalajskoj divokozi!
Hillarya je ovaj podatak toliko razocarao da je smjesta organizirao novi pohod na najvise planinsko gorje na svijetu, s namjerom da se dokopa jetija. Ekspedicija je trajala godinu dana, a najvise vremena provela je u predjelima oko vrha Mount Makalua, usamljenom i opasnom kraju, kojeg su sherpasi oznacili da pripada - jetijevom carstvu. No, sve je bilo uzalud - snjezni covjek se, unatoc svemu, nije pojavio!

Tri vrste snježnog čovjeka
Nekoliko godina kasnije, Desmond Doig, covjek koji je na Himelaji proveo skoro trideset godina i koji govori mnoge domorodacke jezike, izjavio je u jednom intervjuu:
- Mozda mi nismo vidjeli jetija, ali nismo vidjeli ni snjeznog leoparda a znamo da postoji! No, rijesio sam bar tajnu skalpa. - Doig je izvadio predmet koji je bio puka kopija skalpa iz Kumjunga. Zatim je nastavio: - Prolazeci uz granicu Sikkima susreo sam domoroca s ovim na glavi i malo cime drugim na sebi. ^ini se da je tamo uobicajena izrada ovakvih skalpova, koji im sluze i kao kape. Jetijev je skalp, mozda, uistinu bio zabluda i pripadao himalajskoj divokozi, ali cak i da je namjerno krivotvoren, nikako ne znaci da jeti ne postoji!...
Znameniti britanski znanstvenik se slaze s tvrdnjama sherpasa da na Himalaji zive tri vrste snjeznog covjeka. Prvi je dzu teh, krupan, dlakav, nezgrapan, ali vrlo pokretan jeti. Napada stoku i jede meso.
- Dzu teh je po mom misljenju - smatra Doig - tibetanski medvjed, kojeg jos ni jedan zapadnjak nije vidio, premda je prva koza dzu teha doprla do Azijske udruge u Londonu jos davne 1853. godine. Do danas je videno samo pet-sest koza ovog rijetkog medvjeda, jedna lubanja i nekoliko kostiju... Jednom sam upoznao Tibetanku koja je tvrdila kako je u Xigazeu, u zooloskom vrtu tibetanskog panchen-lame, vidjela jednog takvog medvjeda. Pricala je da je hodao uspravno i da je bio poput visoka covjeka. Njegova njuska bila je neobicnog izgleda. Nije licila niti na majmunsku, ali ni na medvjedsku. Na nesrecu, i njega i cio zooloski vrt nenadano je odnijela bujica, koja se srucila sa obliznjih planina.
Drugi tip jetija - thelma - na tibetanskom "mali covjek", po mnogo cemu nalikuje ljudskom bicu. Brz je na nogama, spretan u izbjegavanju zamki, lukav, prikuplja granje za svoj brlog, ispusta grlene glasove...
- Mislim da ni kod thelma nema misterije. Posve se sigurno radi o majmunu iz roda gibona, mada konvencionalna zoologija tvrdi da oni ne zive sjevernije od indijske rijeke Brahmaputre.
Treca vrsta - mih teh - jeste legendarni snjezni covjek! I njegove su osobne karakteristike, manje-vise, poznate znanosti: divlji je, lici na majmuna, ljudozder, obrastao crnom ili crvenom dlakom, ima klasicne "uvrnute nozne prste" i luta na visinama od cak sest tisuca metara !
- Godine 1961. - sjeca se Desmond Doig - proglasili smo "mih teha" cistim mitom. Sada mislim da smo podrijesili. ^esto sam sherpasima, koji su uporno tvrdili da su vidjeli "mih teha", pokazivao crteze razlicitih medvjeda, ljudi, neandertalca, gigantropitheca, gorila, gibona i orangutana. Premda uopce nista ne znaju o velikim majmunima, po pravilu su svi upirali prste u majmune, najcesce orangutane. Prema fosilima znamo da je orangutan nekoc obitavao u sjevernoj Indiji, ali ne i u Himelaji. Tko zna?!... Tamo jos uvijek ima golemih prasumskih podrucja koja mogu sakriti copore jetija. Mozda, u svojim rijetkim pohodima na visoke planinske padine tragaju za vodom, kao sto misli mudri svecenik Bordet iz usamljenog samostana Tjangboche, u podnozju Everesta... Na gornjim granicama sume, na snjeznoj Himalaji, vjerujte, itekako zna biti susno!