Kriptozoologija je jos jednom trijumfovala. U prasumama Vijetnama i Laosa, otkrivena je nova zivotinja - divlji jak-jelen. No, svoje prvo vazno znanstveno priznanje kriptozoologija je dobila 7. jula 1985. godine u Brithonu, u Engleskoj, kada su najpoznatiji znanstvenici svijeta, okupljeni na Svjetskom kongresu sistematske i evolutivne biologije, cijeli jedan dan posvetili simpoziju o kriptozoologiji.

Za vrijeme tog simpozija, kriptozoolozi su iznijeli na desetine slucajeva otkrivanja novih zivotinja o kojima se znalo samo iz mornarskih prica, legendi i puckih kazivanja: gorila je sve do 1847. godine bio covjekoliko bice po imenu Pogo o kome se pricalo kao sto se danas prica o jetiju ili Bigfootu; slucaj divljeg planinskog tapira otkrivenog u Americi na osnovu spanjolskih kronika; otkrice dzinovskog glavonosca, kalamara kojeg su pominjali historijski dokumenti; lov na bijelog nosoroga, koji je sve do 18. stoljeca smatran mitoloskim jednorogom...
Prica o kriptozoologiji je uzbudljiva poput kakve filmske sage i stoga zasluzuje da se isprica.

“Mali covjek” sa Sumatre
Lopov je nocu usao u kamp i ukrao jedan ananas. Odali su ga tragovi njegovih stopala. Ponovo je to bio “Gospodin Burglar”: vec nekoliko puta je ukrao ribu koju su ulovili clanovi ekspedicije. Ponovo je krao u periodu od 12. svibnja do sredine srpnja 1995. Sve u okolini kampa. Ali nikada ga nisu uhvatili na djelu. “Gospodin Burglar” je oprezan i stidljiv, kao i svi primjerci njegove vrste.
Ako ih uopce ima? Ako postoje?!
Deborah Martyr je uvjerena da postoje. Ona u dzunglama nacionalnog parka Kerinci-Seblat traga za do sada nepoznatim bicem. Tamo, u nepristupacnim podrucjima Sumatre, ona ispituje domoroce, skuplja iskaze ocevidaca i preslikava tragove s prasumskog tla.
Ova uporna Engleskinja danas vec moze razlikovati cetiri stvorenja: “Cabi Toesa” s okruglim stopama, covjeka-maratonca koji je u prasumi ostavio cak 20 otisaka svojih dugih stopala; “Gospodina Burglara”, onog tajanstvenog nocnog provalnika i - “Novodosavseg”, koji je od rujna kidao njene ribarske mreze.

Povrh svega, Deborah je sva ova plasljiva stvorenja vise puta vidjela i sopstvenim ocima - doduse, samo na trenutak - jer bi brzo nestali u prasumi. Nikad nije bilo dovoljno vremena da se napravi fotografski snimak, ali to sto je Deborah primijetila bilo je dovoljno da stekne nekoliko znacajnih podataka o njima: ta bica hodaju uspravno, visoka su do 1,20 metara, tijelo im je prekriveno smedecrnim dlakama, a glavu im krasi poduza kosa. Savrseno su maskirani:
- Kada se ne krecu, nemoguce ih je zamijetiti!- kaze gospoda Martyr.
Nedavno joj je u prasumi za oko zapalo jedno drvo. Kad je sekundu kasnije pogledala u tom pravcu, drvo je nestalo. Nema tu tajni: to je ponovo bio Orang-Pendek, legendarni “mali covjek” sa Sumatre!

Tajanstveni Mapinguari
Daleko od Sumatre, u prasumama Juzne Amerike, zivi jedna tajanstvena dzinovska zivotinja, jednooka i crvena krzna! O tome pricaju mnoge indijanske legende u porjecju Amazona. Domoroci ga zovu Mapinguari. Gubica se ovih cudovista nalazi na trbuhu, a svojim zrtvama oni otkidaju glavu, dok progonioce truju smrdljivim, otrovnim plinovima, koje izbacuju iz sebe, dok nastoje zametnuti trag.
Kad je americki istrazivac, biolog David Oren, 1985. godine cuo za te strahobalne kreature, dva metra visoke i dobrih trista kilograma teske, ponasao se kao covjek zarazen zlatnom groznicom, odlucio je rijesiti tu drevnu misteriju. Sakupio je vise od stotinu izvjesca ocevidaca koji su vidjeli Mapinguarija. Medu njima i pricu jednoga skupljaca kaucuka.
Taj se covjek u prasumi malo odvojio od svoje grupe kad je iza sebe zacuo neko brundanje. Okrenuo se i spazio golemu, razbjesnjelu zivotinju, koja se uzdigla na zadnje dvije noge. Potegao je lovacku pusku i ubio zvijer. Ali, to ga je stvorenje toliko uplasilo da je satima lutao unaokolo. Kad se ponovo nasao na mjestu gdje je ubio zagonetno stvorenje, naisao je na lesinu i otkinuo joj je prednju sapu u zelji da je ponese kao dokaz. Medutim, ona je bila toliko smrdljiva da ju je bacio natrag u sumu.
David Oren je bio misljenja da su misteriozna smrdljiva stvorenja iz amazonske dzungle bili - dzinovski ljenjivci, ali kako u to povjerovati, kada znanost tvrdi da su oni vec odavno izumrli!
Da ne postoje!

Deborah Martyr i David Oren tragaju za zivotinjskim vrstama, kojih po vazecim znanstvenim misljenjima nema ili ih ne bi trebalo biti. Iako sateliti redovito nadgledaju povrsinu Zemlje, oboje ne zele vjerovati da nas planet ne skriva jos neka misteriozna bica. Stvorenja, sto zive pod zelenim baldahinom tropskih prasuma ili u plavim dubinama jezera, mora i oceana, skrivena cak i od “oka” najmodernije spijunske tehnike.

Top lista zagonetki
Vise od stotinu takvih bajkovitih, spornih zivotinjskih vrsta ima na svom spisku francuski zoolog Bernard Heuvelmans. On sistematski skuplja indicije o postojanju tajanstvenih stvorenja, koja pripadaju nepoznatim ili zaboravljenim vrstama: zabiljeske o majmunolikim ljudima iz svih regiona svijeta; o nestalim zivotinjama kao sto su morske krave, moe ili vukovi torbari; o reliktima iz pretpovijesti - saurusima, mamutima ili dzinovskim ljenjivcima; kao i o sasvim nepoznatim zivotinjskim vrstama i cudovistima, kao sto su australijski Bunyip ili “Nandi-medvjed” iz Kenije.
Heuvelmans vazi za oca kriptozoologije, znanosti o zagonetnim zivotinjama. Kriptozoolozi skupljaju tragove, opise i ilustracije misterioznih stvorenja, jer se nadaju da ce jednoga dana moci konkretno kazati da li “bica kojih skoro da nema”, u stvarnosti, s nama nastanjuju i dijele ovaj planet.
Price urodenika i svjedocenja ocevidaca, po misljenju kriptozoologa, vrijedne su indicije za do sada uspjesno skrivana zivotinjska stvorenja. Jer, zivotinja kao sto gorile, okapi ili vijetnamsko-laoski divlji jak-jelen, lokalnom pucanstvu su bili poznati mnogo prije nego sto ih je zvanicna znanost prihvatila i opisala.
Samo, pitanje je koji to jos znanstvenik vjeruje urodenickim pricama? Ili, tko od njih jos zeli povjerovati u dzinovske zmajeve i vodena cudovista o kojima pricaju stari ribari i lovci na bisere sa istocnih obala Sunda otoka?
Svojedobno je nevjerojatno jezivu pricu cuo John Speke, covjek koji je otkrio izvore Nila. Ispricao mu ju je 1860. godine centralnoafricki kralj Rumanika: suveren je govorio o mocnim cudovisnim majmunima, koji nastanjuju nepristupacna brda Virunga i koji domorocima otimaju zene, siluju ih i od silnoga uzbudenja ubijaju.
Iza ove nevjerojatne price - kako znamo - skrivala se potpuno nova vrsta zivotinja: gorile!
Takve metamorfoze, od legendarnih stvorenja do zooloski priznatih vrsta, nisu vise nikakva rijetkost. Pogresne pretpostavke, nedovoljno znanje i pojedinacna pretjerivanja, ponekad su od sasvim obicnih zivotinja, stvarali stravicne i misteriozne kreature.
Zasto se to isto ne bi moglo ponoviti s dzinovskim morskim zmijama, jezerskim monstrumima, covjekolikim stvorenjima, kao sto su jeti i Bigfoot, ili s Mapinguarijem?

Kako je prezivio “tasmanijski tigar”?
- Price o misterioznim zivotinjama nemaju kraja - kaze Richard Greenwell, koji u Tucsonu (Arizona) vodi poslove Medunarodnog drustva za krptozoologiju, ISC (International Society of Cryptozoology). - No, da su zivotinje, za kojima mi tragamo, manje strasljive ili da zive u pristupacnijim predjelima, bile bi odavno otkrivene i znanstveno obradene.
Svake godine, tvrdi Greenwell, stizu nove obavijesti o postojanju i pojavi novih zagonetnih stvorenja. U sjecnju 1995. godine, Charlie Beaseley je posmatrao jednu od najcesce videnih, a navodno nestalih stvorenja. Bilo je oko 20,15 sati, u blizini St. Helene, na istocnoj obali australijskog otoka Tasmanija. zivotinja prljavosmedeg krzna s crnim prugama, visoka upola koliko kakav njemacki ovcarski pas, izasla je iz zbunja. Njen teski rep slican kengurovom bio je lagano savijen u stranu. Cudno se stvorenje uspravilo, okrenulo se nekoliko puta oko svoje osi i uskoro nestalo odakle je i doslo.

Beaseley je bio potpuno siguran: vidio je vuka tobolcara, onog poznatog “tasmanijskog tigra”, koji se od 7. rujna 1936. godine, smatra istrijebljenim. Tada je, naime, uginuo Benjamin, posljednji pripadnik svoje vrste, u zooloskom vrtu u tasmanijskom glavnom gradu Hobartu - tocno dva mjeseca nakon sto je njegova vrsta zvanicno stavljena pod zastitu drzave. Dotad su ih tasmanijski stocari temeljito tamanili, jer su vukovi tobolcari bili poznati kao - krvozedne ubice stada!
Vec duze od 30 godina posljednji prezivjeli tobolcari uporno izbjegavaju da budu ponovo otkriveni. Jos ne postoji niti jedan jedini za znanost relevantan dokaz da oni uistinu postoje. Ali, 1966. godine pojavio se svjez les “tasmanijskog tigra” na australijskom kontinentu, tamo gdje je ta zvijer iscezla prije vise od - 200 godina!
- Mrcina je bila sva prekrivena dlakom i sasvim istrula - prica Athol M. Douglas, dugogodisnji znanstveni suradnik Zapadno-sustralijskog muzeja u Perthu. - Izgledalo je kao da su crvi sve meso izjeli, ali u krznu nije bilo crva.
Pretrage krzna, uz pomoc radiokarbon metode, pokazala su da je mrtvi vuk zivio prije 4500 godina.
Moguce! No, sasvim je izvjesno, smatra Douglas, da on zivi i danas. Konacno, o tome govore i sljedeci indirektni pokazatelji: nalaz vise ovaca i kengura preklanih na nacin kako to rade “tasmanijski tigrovi”!