Kada je 1958. godine u blizini Solomonskih otoka, u Pacifiku, nastradao pod bicevima vjetra japanski ribarski brod “Maru 53”, sedmorica su ribara potražila spas u krhkom drvenom camcu. Medutim, samo trojica su imali srece da se spasu. Oni su kasnije ispricali nevjerojatnu pricu o tome kako je njihov camac napao džinovski oktopod i u dubine mora odnio cetvoricu drugova!
Japanski i australijski su znanstvenici razvili teoriju da je nesrecne brodolomce napala tigrasta hobotnica (Octopus punctatus ili Paractopus apollyon), strah i trepet pacifickih voda, morska neman izuzetne upornosti i agresivnost, cije je tijelo ukrašeno karakteristicnim tigrastim prstenastim mrljama po kojima je i dobila živopisno ime. Ova je vrst hobotnice prvi put znanstveno opisana i registrirana još daleke 1862. godine, a prirodnjaci je danas, s razlogom, smatraju najvecim i najopasnijim predstavnikom podreda Octopodinea.
Tigrasta je hobotnica, inace, toliko pokretljiva, odvažna i agresivna da se ne ustrucava atakirati i na batiskafe, ribarske camce, manje brodove, pa cak i manje tankere. Takav jedan slucaj dogodio se 1933. godine, a detaljno je opisan u znanstvenom magazinu “Naturen”:
“Pred ocima posade francuskog tankera, nosivosti 15.000 tona, odvijao se dramatican prizor: ogromna tigrasta hobotnica, vjerojatno misleci da je u pitanju kit, uhvatila se u koštac s celicnom konstrukcijom tankera. Napala ga je negdje na sredini, pokušavajuci ga ispod morske površine obaviti smrtonosnim pipcima. Uskoro je, medutim, uvidjela da je to nemoguce, jer su joj sisaljke naprosto klizile niz glatki celicni trup, ali je i dalje tvrdoglavo navaljivala.
Okršaj nije dugo potrajao. U stvari, potrajao je dok neman nije doklizala do krme, a onda se more zamutilo - oštri celicni propeleri ocito su ucnili svoje!”

Šta misle znanstvenici?
Još nije sa sigurnošcu utvrdeno do koje velicine mogu narasti tigraste hobotnice. Dosad najveci uhiceni primjerak nije izgledao bogzna koliko cudovišno. Imao je raspon krakova oko deset metara. Medutim, prema nekim svjedocanstvima, u australijskim vodama danas žive daleko glomazniji primjerci, koji su zacijelo u stanju oštetiti i potopiti manje ribarske brodove.
Popularni znanstveni casopis “Science Digest” pisao je u jednom svom broju “da se u dubinama oceana kriju organizmi koje covjekova mašta teško može zamisliti - od malenih grudvica protuplazme do ‘najpametniji’ živih bica na Zemlji. Neka su od njih sposobna da otruju sve pucanstvo našeg planeta, druga mogu progutati covjeka, a treca ubijaju žrtve za svega nekoliko sekundi”. Ipak, pozornost obicnih ljudi najviše privlace morske zmije, posebice one džinovskih dimenzija, o kojima se ispredaju fantasticne price.

Velike morske zmijurine primjecene su na najrazlicitijim mjestima: uz obalu Sjeverne Amerike, Norveške, Engleske, Škotske, sjeverne Francuske, u vodama Portugala, pored Azorskog otocja, uz obalu zapadne Afrike, u Indijskom oceanu, u Crvenom, pa cak i Sredozemnom moru.
I dokaza o njihovom postojanju ima dosta, ali i protivnika u znanstvenim krugovima. Sve dok su izvješca dobijana od nestrucnjaka, ubrajani su u puke tlapnje. Iz iskustva je poznato da je nepoznatim bicem smatran i niz dupina koji iskacu iz vode; isprepletano uže gigantskih algi, jata ptica koja polijecu i slijecu na maglovitu morsku površinu; uznemirena riblja jata, ddinovske alge u Sargaškom moru, a u posljednje vrijeme i plasticni naftni kontejneri koji su se u olujnom moru odvojili od remorkera...
Ali, gigantske su morske zmije vidjeli i zoolozi.
Doduše, postojanje misterioznih morskih gmazova u posljednje vrijeme ne poricu ni mnogi znanstvenici. Tako, prema mišljenju engleskog prirodnjaka Huxleya ne postoji nikakav razlog da se u morima ne razviju zmijolike kreature, slicne onima iz epohe krede. Slicna motrišta zastupaju i neki drugi znanstvenici. Francuski profesor dr. Girara smatra da je to mezosaurus ili intiosaurus, koji živi na velikim dubinama i veoma rijetko izlazi na površinu. Nizozemski zoolog Uodamans vjeruje da je u pitanju morski sisar s labudovim vratom, slican ogromnom tuljanu.
“Science Digest” objavljuje i niz konkretnih primjera, koji su znanstveno provjereni. Ribar George Sagaers, koji je 1947. godine lovio ribu nedaleko otoka Vancouver, ispricao je nevjerojatan doživljaj:
“Odjednom sam se poceo osjecati veoma cudno. Trnci su mi prošli niz leda i ucinilo mi se da me netko motri. Okrenuo sam se. S lijeve strane, na 45 metara od camca, iznad vode pojavili su se glava i vrat duži od jednog metra, a dva kao katran crna oka uporno su me gledala. Oci su bile izrazito isturene, kao dva velika kolaca. Ništa slicnog u životu nisam vidjeo. Glava je u presjeku mogala imati 40 centimetara. Otprilike, poslije jednog minuta, životinja se okrenula i ja sam ugledao njena leda. Na njima je bilo nešto poput grive, tamnosmede boje, koja se više sastojala od gomilica bradavica, nego od dlaka.”

Postoje li džinovske jegulje?
Samo nekoliko godina kasnije, na zapadnoj obali otoka Vancouver, pronaden je kostur nepoznatog morskog stvorenja. Znanstvenici su zakljucili da pripada životinji, slicnoj onoj koju je vidio ribar George Sagaers. Kostur je precizno izmjeren. Kralježnica, dugacka nešto više od 12 metara, sastojala se od 145 cilindricnih pršljenova, od koji su najkrupniji imali u precniku 15 centimetara a najmanji cetiri. Lobanja je imala dužinu od 35 centimetara a vilice su bile bez zuba.
U veljaci 1950. godine, izvjesni sudija Braun provodio je godišnji odmor na otoku Vancouver. Šetao je obalom zajedno sa ženom i kcerkom, kada je iz mora izronulo neobicno stvorenje:
“Moja ju je žena prva primijetila” - ispricao je Braun novinarima. - “Životinja je odmah nestala, da bi se ponovo pojavila, otprilike 150 metara od obale. Njena glava je bila slicna glavi zmaja. Izdigla se metar i pol iznad vode. Vrat je tamne boje bio dugacak oko dva metra i debeo najmanje 30 centimetara. Vjerovatno je životinja bila veoma krupna. Vidio sam je tri puta. U jednom se trenutku pojavila neposredno ispred nas. Nije bilo sumnje da je to morsko cudovište - pravi zmaj - dugacko najmanje 12--13 metara!”
Ogromno morsko cudovište primijeceno je i 1959. godine u vodama oko hebridskog otoka Soja. Njegovje izgled bio više nego impresivan: ledni hrbat u cik-cak liniji, ždrijelo jako crvene boje, bez zuba, s debelim usnama i kožom bez krljušti.
To je bio povod da se postavi pitanje: nije li rijec o gigantskoj jegulji?
Iste je godine poraslo interesovanje javnosti, pogotovo kad se u jednom znanstvenom magazinu pojavio opis mladunceta jegulje dugog 1,8 metara, koje je uhvaceno pored africkih obala, na dubini od 300 metara. Zoolozi su izracunali da ce mladunce kada odraste dostici fantasticnu dužinu od 18-20 metara!

Kako je poznato do danas nisu pronadeni odrasli primjerci ove džinovske jegulje, ali izgleda da oni postoje i da su vec videni u moru. U radiogramu s kitolovca “Sovjetska Rusija”, novinar je M. Izbenko javio redakciji da je u podrucju ribarenja, u indijskom sektoru Antarktika, iz helikoptera dva puta primjecena morska neman slicna džinovskoj jegulji, duga 10-15 metara. Cudovište je mirno ležalo gotovo na samoj morskoj površini, pa se helikopter spustio na svega 13 metara iznad njega. Promatrac je Fjodor Dolženko ocijenio da stvorenje ima jednolicnu svjetlosmedu boju i da mu je trup debeo više od jednog metra. Poslije samo nekoliko minuta, pilot i promatrac su ugledali još jednu, znatno dužu životinju, ali se nisu mogli više zadržati, jer su morali obaviti zadatak zbog kojeg su i uzletjeli.

Drama americkih ronilaca
Sljedece izvješce vodi nas u 1962. godinu. Dogadaj se odigrao u blizini obala Floride i u njegovu autenticnost danas malo tko sumnja. Bio je vjetrovit dan i splav Americkog vojnog zrakoplovstva sa pet iskusnih ronilaca, doživio je strašnu oluju na moru. Radilo se o petorici iskusnih profesionalaca, koji su znali nadvaladati nemirno more i smiraj docekati bez panike. No, cim je oluja minula, na more se spustila gusta magla, koja je onemogucila plovidbu i dovela do toga da se njihov splav nenadano nasukao na podvodno stijenje, te su ronioci bili prisiljeni sacekati da se magla razide. No, tada se dogodilo nešto neocekivano...
Utonuli u gustu maglu, najednom su ronioci osjetili miris mrtve ribe. Istodobno su do njih poceli da dopiru nekakvi sumnjivi šumovi - pljuskanje mora, mljackanje i ljutito siktanje. Iznenada, nešto smede. tankog i oko cetiri metra dugog vrata, pojavilo se kroz maglu iz uzburkane morske vode. Glava neobicnog stvorenja imala je oblik džinovske morske kornjace. Ronioci su se s razlogom prestravili, ali je jedan od njih primijetio kako morska neman savija mišicavi vrat i nekoliko puta uranja glavu u vodu. Zatim je cudovište krenulo prema njihovom splavu...
Mora da je prizor bio užasan cim su ronioci, jedan po jedan, poceli da skacu u more i u neizvjesnom bijegu potraže spas. Uskoro su medusobno izgubili svaki kontakt. Da li su postali žrtvama monstruoznog morskog stvorenja ili nemirnog mora, to nitko nije nikada saznao. Jedini preživjeli, uspio se skloniti ispod splava i tu docekati spasioce. Kada su ga našli bio je pod šokom i nije znao kazati gdje su i kako su nestali njegovi prijatelji.

Kada je rijec o tajanstvenim morskim stvorenjima koja nastanjuju plava prostranstva oko Floride, potrebno je ispricati i pricu o misterioznom ulovu posade americkog broda “Samoa”. Pod zapovjedništvom iskusnog morskog vuka, kapetana Charlesa Thompsona, “Samoa” se u veljaci 1913. vracala u luke Miami, kada su mornari primijetili ogromnu ribu, koja se lijeno kretala ispod same morske površine. Zapravo, bilo je to neobicno stvorenje, koje nije licilo ni na morskog psa, ni na kita, niti na bilo koju mornarima poznatu morsku životinju.
Kapetan je Thompson naredio da se spusti jedan pomocni camac opremljen za lov na kitove. Odedio je pet ljude, te se i sam spustio u njega. Zatim su celicnim harpunom pogodili cilj. To je toliko razljutilo cudno morsko stvorenje da je munjevito puvuklo camac prema pucini. Brzina i lakoca kojim je vuklo camac, govorilo je da se radio o nevjerojatno snažnoj životinji.
Lov je trajao punih 39 sati, ali uporni zapovjednik “Samoe” nije odustajao. Na kraju, kada je životinja posustala, mornari su joj se približili i ošamutili je, a potom, s teškom mukom, izvukli na palubu. Sljedecih pet dana, koliko se dugo borila za život, riba je svojim repom naprosto opustošila palubu. Bila je teška 12 tona i dugacka 14 metara. Obim je njenog tijela iznosio sedam metara. Njena srebrnosiva koža bila je debela tri centimetra i samo zahvaljujuci tome što je imala škrge, o njoj se moglo govoriti kao o morskoj ribi!
Ipak, najvecu senzaciju izazvala je cinjenica da kicmeni stub Thompsonove ribe nije bio od kosti, vec od meke hrskavice. Po tome je licila na morskog psa, ali se zasigurno nije radilo o tom krvolocnom razbojniku. Pokušaji znanstvenika da odgonetnu tajnu i klasificiraju neobicno stvorenje, ni do danas nisu uspjeli, pa se o njemu još uvijek govori kao o jednom od mnogih misterioznih bica što žive u plavim dubinama.
Poglavlje o morskim cudovištima moglo bi se nastaviti novim, uzbudljivim epizodama, koje je ispisao život. Namjerno nismo govorili o cudovišnim stvorenjima koja se pojavljuju u mnogim jezerima svijeta i koja su vec našla svoje mjesto u suvremenoj mitologiji.
O njima u narednom poglavlju...