Prije 45 godina u Tomsku je osnovana Kompleksna samostalna ekspedicija, drustvena naucna organizacija koja je objedinila istrazivace radi proucavanja svega sto se desilo daleke 1908. godine u rejonu zaseoka Vanavara u Sibiru.
- Mi sigurno znamo samo to da je 30. juna 1908. godine u sedam casova po lokalnom vremenu nad teritorijom centralnog Sibira proletio nekakav veliki kosmicki objekat - kaze Nikolaj V. Vasiljev, jedan od osnivaca ekspedicije. - Prelet je bio propracen izuzetno snaznim zvucnim i svijetlosnim pojavama i zavrsio se padom u rejonu Vanavara, u Tunguskoj. Energija pada uporediva je s energijom jake termonuklearne eksplozije. Bila je unistena suma na povrsini 2150 kvadratnih kilometara. Razorni talas, koji je zapljusnuo Zemljinu kuglu, zabiljezile su mnoge geofizicke laboratorije u Evropi, Aziji i Sjedinjenim Drzavama.

Razorni talas
Slika dogadaja dobila je nove detalje u periodu 1960-1967. godine kada je bilo sprovedene ispitivanje svih geofizickih dokumenata pohranjenih po arhivama sirom svijeta. Danas ova slika, prema predstavi Vasiljeva, izgleda ovako: od mocne svjetlosne varnice zaplamtjela je sibirska suma i to istovremeno na velikoj povrsini. Razorni talas na povrsini se odrazio u obliku leptira. Jedno njegovo krilo rasprostirale se na sjeveroistok, a drugo na jugo istok.
Na sjeveroistocno krilo razorni talas prosao je 40-45 kilometara, a na drugo krilo isto toliko samo je rusilacka snaga talasa bila mnogo jaca. U ostalim pravcima, a pogotovo prema zapadu, talas je bio slabiji.
Specificna je i struktura polegnute sume. Uopste, ona je polegnuta po radijusu od centra. Medutim, u toj slici centralne simetrije ima i znacajnog odstupanja koje neki istrazivaci objasnjavaju kao trag udarnog talasa nekog objekta koji je tuda proleteo.

- Od eksplozije nije zabiljezena nikakva krupna promjena na povrsini Zemlje. Cak nije obrazovan ni krater sto bi se moglo ocekivati. Medutim, potrebno je istaci da je misteriozni “meteorit” na neki cudni nacin zanesen u neobican rejon - rejon starog, veoma jakog vulkanizma. Epicentar eksplozije gotovo da se idealno podudara sa centrom kratera gigantskog vulkana koji je posljednji put bio aktivan jos u periodu trijasa!
U izucavanju najvece sibirske tajne ima za sada, prema ocijeni ruskog naucnika Vasiljeva, tri krupna paradoksa, koje je tesko racionalno objasniti.

Tri paradoksa
Objektivnom analizom dogadjaja utvrdeno je da se zagonetno tijelo u posljednjoj etapi kretalo s istoka ka zapadu po azimutu od 95 stepeni. To je tijelo, opisano od ocevidaca “kao dio otkinutog Sunca”, videno na ugaonoj visini Sunca, a to je racunato od mjesta ocevidaca (iz rejona sliva sibirske rijeke Angare) visina od 28 stepeni.
Obe ove cinjenice nespojive su jedna s drugom. Medutim, ako dopustimo da su tacne, onda slijedi ne manje vazan zakljucak da je telo zapaljeno u vazduhu, na visini od najmanje nekoliko stotina kilometara. Poznato je isto tako da meteoriti pocinju da gore na visini od samo 130-140 kilometara. Ovaj paradoks sluzi i kao osnova mnogim ekstravagantnim varijantama objasnjenja sibirske tajne - da je to bila vjestacka meduplanetarna sonda.
Drugi paradoks je sto do sada naucnici nisu pronasli ni miligram supstance koji bi nesumnjivo pripadao "meteoritu". Istrazivanja su, u stvari, bila usmjerena na pronalazenje supstance jer bi to bio put da se sazna prava priroda uzarenog objekta. Ispitivanja sastava zemljista ukazalo je da u tom rejonu postoje tragovi prisustva kosmickih padavina. Oni su podrobno ispitivani ali ih je bilo nemoguce direktno staviti u vezu sa "meteoritom" posto, prema ocjeni naucnika, u toku godine na Zemlju padne oko jedne tone tog materijala.
Treca nepoznanica je do sada neobjasnjena pojava takozvanih “bijelih noci”, koje su se 1908. godine pojavile na ogromnoj teritoriji i u zapadnom Sibiru, i u sjevernom dijelu Azije i na gotovo cijeloj teritoriji zapadne Evrope. Naime, od 30. juna/lipnja do 3-4. jula/srpnja, noci u pomenutim podrucjima prakticno i nije bilo.
Bilo je toliko vidno da se moglo citati. Do danas ova pojava “bijelih nociju” nije dobila koliko-toliko ubjedljivo objasnjenje. Astronomi su jos tada pretpostavljali da je Zemlja tih dana dosla u kontakt sa velikom kolicinom ko-smickih cestica i da je to bio uzrok obilju svjetlosti. Medutim, niko tada nije ovu pojavu stavljao u vezu sa dogadajem u rejonu Vanavere.

Šta kažu godovi?
Tesko ce naucnicima dalje istrazivanje biti uspjesno dok se ova tri paradoksa potpuno ne razjasne. U meduvremenu, mnogi naucnici iznose svoja objasnjenja tunguskog dogadaja. Jednu od najnovijih hipoteza iznio je ruski naucnik, meteorolog Sokrat Golenecki, koji se inace bavi problemima "fonskog monitoringa". Golenecki je dosao do zakljucka da je tunguska eksplozija "stimulativno djelovao na rastinje" u podrucju u kojem se odigrala.

Grupa naucnika je, naime, ustanovila da je prsten na presjeku drveta, u neposrednoj okolini mjesta pada zagonetnog nebeskog tijela, koji odgovara godini 1908, kada je dzinovski "mineralni" satelit pao u ove krajeve, "10-15 puta siri nego prstenovi prethodnih godina. Ispitujuci slojeve treseta u okolini, istrazivaci su takode ustanovili da sloj koji odgovara vremenski padu “meteorita” sadrzi znatno vise raznih hemijskih elemenata (selen, brom, cink i drugih), nego donji slojevi. Dalja istrazivanja su pokazala da hemijski sastav meteorita - laboratorijski razlozen - doprinosi povecanju roda poljoprivrednih kultura.
Na osnovu rezultata ovih istrazivanja, grupa ruskih naucnika dosla je do zakljucka da “tunguski meteorit” po svom sastavu odgovara - kosmickoj prasini, koja i inace stalno "pada" u Zemljinu atmosferu, ali se ne zna sta on, uistinu, predstavlja.
Njihov dalji zakljucak glasi da upravo ova kosmicka prasina predstavlja "svojevrsni stimulans za biljni svet" - kako je svojevremeno objasnio meteorolog Sokrat Golonecki. Ovaj naucnik dalje tvrdi:
- Ukoliko nasa planeta, krecuci se po svojoj orbiti, presjeca potoke kosmicke prasine ili prolazi kroz njene oblake, pri cemu izvjesna kolicina tih materija prodire u njenu atmosferu i zatim pada na povrsinu Zemlje, zar to nije odgonetka uzroka rodnih i nerodnih godina, ubrzanog ili sporijeg rasta drveca na nasoj planeti?!... To je ono pitanje koje naucnici treba da potvrde ili odbace - zakljucuje ruski meteorolog, koji je sa astronomom Murasovom i specijalistom za melioraciju Stepanenkom proucavao podrucje na koje je 1908. godine palo tajanstveno nebesko tijelo.