Iz rijeka, jezera, mora i vlažnog tla pod dejstvora sunceve toplote oslobadaju se ogromne kolicine vodene pare. Opet zbog djelovanja sunca, zahvaljujuci uzlaznim vazdušnim strujama, one se penju uvis i stvaraju ledene oblake. Na temperaturi od nula stepeni Celzijusa para se kondenzuje u sitne kristale zvjezdastog oblika. Racve zvjezdica se medusobno preplicu I vezuju i tako nastaju pahuljice.
Ako su dovoljno velike, pahuljice pocinju svoj usporeni silazak ka zemlji. Desi li se da naidu na toplije vazdušne slojeve, one se tope i pretvaraju u kišne kapi. Prema tome, vjerovanje da je kiša “starija” od snijega nije tacno: u pocetku uvijek imamo snijeg!

Živopisne forme
Ledene kristale i pahuljice naucnici slikovito nazivaju “hidrometeoritima”. Ovi gotovo iskljucivo imaju šestaugaoni oblik, ali je svaki za sebe u okviru te osnovne forme - jedinstven. U to se možemo uvjeriti uz pomoc lupe, pod uslovom da nije došlo do sudara pahuljica, ili da se te male tvorevine nisu protresle, oštetile, ili što se najcešce dešava, isparile. Snježni kristali, u prosjeku dugi jedan milimetar, mogu imati oblik plakete (»puni" šestougaonik), zvijezde (sa oštrim ilil tupim kracima), igle, valjka, pehara, rešetke...
“Hidrometeoriti” se ne javljaju samo u obliku snijega. Ponekad ih vidimo kao ljutinu (ledene iglice — “polarni snijeg"), krupu (zrnasti snijeg), sugradicu ("cigancice"). Ledeni kristali nastaju i na tlu, obicno u toku noci. Kad se tlo rashladi, vlaga iz vazduha kondenzuje se na lišcu i drugim predmetima, pretvarajuci se u ledene kristale nalik na poslasticarski šecer.

Na ivicama trave i lišca i sa donje strane listova i grana skuplja se smrznuti prah inja. Pošto se otapaju mnogo sporije od pahuljica, kristale inja lakše možete proucavati pomocu, lupe.
Krupa, koja se ponekad naziva “meki grad”, nastaje ponovnim smrzavanjem kišnih kapi - koje, u stvari, predstavljaj otopljene kristale leda. Ljeti se krupa javlja mnogo rjede nego zimi jer se smrznute kapi kiše ponovo otapaju prije nego što stignu do tla.
Grad je mnogo složeniji. On najcešce pocinje kao krupa, koju vrtložne vazdušne struje ponovo dižu uvis, gdje se na kristalima kondenzuju i smrzavaju novi slojevi vode. Zrna grada na taj nacin postaju sve veca - obmotavajuci se slojevima leda. Velicina grada obicno varira od nekoliko milimetara do jednog centimetra. Samo rijetko padaju zrna precnika dva do tri centimetra, ali su 1902. godine u Kini izmjerene gromade od 21 centimetra teške cak 4,5 kilograma!

Snježna avet
Dok padaju ka tlu, pahuljice se sudaraju i srastaju. One najkrupnije mogu biti sastavljene od stotinjak manjih. Od ovako velikih “hidrometeorita” lako se prave grudve. Pahuljice na tlu formiraju snježni pokrivac. Kad padavine dugo traju, nove naslage snijega svojom težinom pritiskaju i sabijaju donje slojeve, pošto se ledeni kristali slamaju. Ako se snijeg prije toga ne istopi, u donjem dijelu formira se led.
Za mjerenje visine snježnog pokrivaca meteorolozi koriste “snježne stolove”, postolja sa kojih se snijeg uklanja svaka 24 sata kako bi se iznova mogla mjeriti dnevna kolicina padavina. Svjetski rekord debljine pokrivaca zabilježen je kod jezera Tajd, u kanadskoj Britanskoj Kolumbiji, gdje je u toku godinu dana napadao sloj snijega debeo 28,04 metara!
Padavine, medutim, mogu biti i obilnije na nekim planinama na kojima nema meteoroloških stanica. Na Mon Blan, kako se vjeruje, ponekad u toku godine padne i 50 metara snijega!
Visoki snježni pokrivac smeta ljudima u svakodnevnom životu a može nanijeti i krupne materijalne štete. Najvecu opasnost od snijega
predstavljaju lavine (usovi) - survavanje velikih kolicina snijega sa strmih padina planina - snježne aveti. Njihova udarna snaga zavisi od dimenzija i mase pokrenutog snijega, a može dostici sto tona na jedan kvadratni metar!
Najviše žrtava odnijeie je lavina u Husrasu, u Peruu, 13. decembra 1941. godine: snijeg je zatrpao 5000 ljudi. Moguce je, ali nikada nije tacno ustanovljeno, da je istog tog datuma, samo 1916. godine u Dolomitima, u Italiji, stradalo cak 10.000 austrijskih i italijanskih vojnika na koje se tog dana srucilo stotinjak lavina!

Klizavo bez krava
Tipicna lavina, cesta u proljece, nastaje pošto se prvi snijeg koji padne na padine planine topi, a zatim se na hladnoci ledi. Kad na takvu glatku površinu padne novi snijeg, on se ne može dugo održati i u jednom trenutku citava masa pocinje kliziti.
Zemlje koje su upoznale razorno dejstvo lavina najaktivnije su u borbi protiv ove nepredvidive stihije. One organizuju meteorološke stanice spedjalizovane za takozvanu nivologiju snijega, tehnicki odlicno opremljene: debljina snijega mjeri se pomocu gama-zracenja, obavještenja o kolicini padavina daju automatski telenivometri, precizni pluviometri registruju kolicinu sunceve energije koju snijeg apsorbuje, teleskopski jarboli mjere temperaturu vazduha na raznim visinama iznad površine snijega.
Sva ova istraživanja i laboratorijska proucavanja kristalizacije i osobina snijega i uticaja vjetra i dragih parametara imaju za cilj ne samo da predvide nego i sprijece lavinu. Danas se, narocito u Francuskoj i Švajcarskoj, ispituju razne vrste metalnih barijera koje trebaju onemoguciti klizanje snijega, proucava se dejstvo eksploziva kojima se izaziva namjerno klizanje, isprobavaju se hemijska sredstva za brže otapanje ili zaledivanje snijega i slicno.
Svaki novi napredak u proucavanju lavina i razvijanju metoda zaštite veoma je znacajan jer je lavina sve više. Stanovnici alpskih predjela tvrde, a to potvrduju i strucnjaci, da se broj lavina povecava i zbog toga što se smanjio broj - krava i ovaca. Pošto nema dovoljno stoke da obrsti travu i drugo raslinje, ono se uglacava sporim pokretima snijega, pa planinske padine zbog toga postaju veoma klizave.
Dok se ljudi na jednoj strani bore protiv snježnih nanosa i lavina, na drugoj strani strucnjaci rade punom parom usavršavajuci postupak za dobijanje novog snijega - vještackog porijekla. Velika popularnost zimskih sportova, naime, primorava smucarske centre da se povremeno sami snalaze kako bi obezbijedili dovoljne kolicine dobrog snijega. Kad priroda zataji i snijeg ne padne, kad ga padne premalo ili nije dobrog kvaliteta, u pomoc priskacu mašine za pravljenje snijega. One se, takode, koriste da bi se smucarska sezona produžila i u ono vrijeme kada normalno nema dovoljno snijega.

Snijeg iz “topova”
Mašina se u osnovi sastoji od dvije vrste cijevi (“topova”): kroz jednu se izbacuje voda pod pritiskom, a kroz drugu vazduh. Raspršena kapi vode i vazduh pod pritiskom stvaraju mješavinu koja se trenutno smrzava u fini prah vještackog snijega.
Snažan pritisak iz obje vrste cijevi onemogucuje da se one zalede, cak i na spoljnoj temperaturi od minus 70 stepeni Celzijusa! Vještacki snijeg je ujednacen, gušci i trajniji nego prirodni. Ako se procenat vazduha poveca, snijeg postaje sitniji, i omogucuje smucarima da postignu vecu brzinu. Krupniji snijeg, dobijen sa više vode, medutim, može izdržati veci broj smucara i življi “saobracaj”.
U jednom kvadratnom metru vještackog snijega debelog 10 cm, ima milion ledenih kristala! Da bi se dobila tolika kolicina vještackog snijega, potrebno je približno sto litara vode. Za pokrivanje površine od jednog hektara treba otprilike milion litara vode. Pošto je ponekad teško obezbijediti tako veliku kolicinu vode, narocito ako treba pokriti još vecu površinu, što zahtijeva i mnogo vremena, obicno se pravi tanji sloj vještackog snijega. Pokrivanje vještackim snijegom najcešce se obavlja pomicanjem mašine uz padinu i spuštanjem niz nju, više puta, da bi se dobilo više slojeva. Drugi nacin je bolji ali sporiji: snijeg se pravi na jednom mjestu, ostavlja se da “odleži” nekoliko dana kako bi se “osušio”, a zatim se rasvozi uz pomoc snježnih traktora.
Smucari medutim ne prave veliko pitanje od toga da li je snijeg prirodni ili vještacki, je li pravljen na jednom mjestu ili je nanošen u slojevima. Njima je jedino važno da snijega ima dosta i da se po njemu lako juri.
(Napisao: Esad Jakupovic)