Događaj se odigrao u noci 2. ozujka 1984. godine u Estoniji i Ministarstvo odbrane bivšeg Sovjetskog Saveza dugo vremena ga je smatrao temom o kojoj se nije preporucivalo pisati i govoriti u javnosti. Te nesvakidašnje noci pucanstvo koje zivi na podrucju izmedu Valge, gradica na litvanskoj granici, i osamdesetak kilometara udaljenog od starog, sveucilišnog centra Tartua, zahvatila je prava histerija. Kako i ne bi, kada je s neba padala - vatra!
Misteriozni plamenovi
“Tisuce prestrašenih ljudi”, izvještavao je tih dana dopisnik moskovskog “Truda” Vladimir Vostrukin, “prvodilo je sate u panici, gledajuci kako se iznad njihovih glava, bukvalno, rasplamsavaju vatreni plamenovi od kojih, padajuci prema zemlji, nije dolazila nikakva toplota.
Svuda unaokolo razlijegali su se zvuci vatrogasnih sirena, a u opcem su metezu, vatrogasci iz nekih dvadesetak brigada, kao muhe bez glava, okretali svoja vozila u pravcu odakle je stizala vatra, cas lijevo, cas desno, spremni zapoceti s gašenjem cim pozar dohvati tlo.
No, vatra je dolazila s neba i razbuktavala se u zraku. Pri tome nije doticala tlo, niti nanosila bilo kakve materijalne štete!
Cinilo se kao da se veliki plamenovi poigravaju s vatrogasnim kolima. Kao da su ‘trcali’ na nekoliko metara ispred i iznad vatrogasnih vozila i ta besmislena trka trajala bi po nekoliko minuta. Onda bi se plamen ugasio i pojavio na drugom mjestu.
Ovaj nevjerojatni nebeski vatreni pljusak širio je uzasni smrad, a dim koji ga je pratio, stvorio je teški sivi oblak, što se spustio na zemlju. Ljudi koji su se našli u oblaku, gušili su se od kašlja, iako su mnogi od njih bili profesionalni vatrogasci i na svojim licima imali odgovarajuce zaštitne maske...”
Lovac na čuda
Ma koliko se dogadaj u Estoniji, uistinu, doimao fantasticni, poput biblijskih prizora, on je jedan od najmisterioznijih fenomena zabiljezenih u novije doba na našem planetu i zasigurno bi, da je kojim slucajem ziv legendarni Charles Fort (1874-1932), Amerikanac koji je cijeli zivot posvetio prikupljanju izvješca o bizarnim dogadajima, našao mjesto u jednoj od njegovih glasovitih knjiga.
Foret je, kako je poznato, skoro cetvrt stoljeca, prosjedio u njujorškoj Javnoj knjiznici i citaonici Britanskog muzeja u Londonu, strpljivo listajuci stare novine u potrazi za izvješcima o neobicnim, tajanstvenim i nevjerojatnim dogadajima koji se nisu dali lako objasniti. Tako su nastala njegova zanimljiva djela “Gle cuda!”, “Nove zemlje”, “Knjiga prokletih” i “Novi talenti” iz kojih i dan-danas mnogi zabavni magazini u svijetu crpe zanimljive sadrzaje za rubrike tipa “Vjerovali ili ne”.
Neobične padavine
Naravno, nemoguce je zaobici dobrog, starog Forta, ako se covjek odluci praviti "on line" magazin s najzanimljivijim stranicama objavljenim u svijetu. Pogotovo, kada je rijec o cudnim oborinama i nevjerojatnim pljuskovima, koje su u prošlosti uzbudivale stanovništvo našeg planeta.
Na stranicama “Knjige prokletih”, Charles Fort je zabiljezio nebrojno mnogo nesvakidašnjih oborina, kišu crvene prašine, zaba, riba, rakova, meduza, zelatine, zita, povrca, lješnika, natrijeva karbonata, dušicne kiseline, vapnenca, soli, koksa, pepela, zmija, mrava, crva, paukova, cak i topovskih kugli.
No, mi cemo otici i korak dalje. Govoricemo i o “nemogucim” oborinama, koje su uzbudivale svijet u desetljecima nakon Fortove smrti. Istina, mnoge od njih, ako se ozbiljno analiziraju, ne pretstavljaju nikakvo cudo i mogu se znanstveno objasniti, ali je medu njima znatan broj bilo i onih, poput plamenog pljuska u Estoniji, koje ce se još dugo, u najmanju ruku, smatrati cudnim i nedovoljno istrazenim.