To znaci da se tunguska katastrofa odigrala, recimo 1958, precizni instrumenti Opservatorija u Irkusku “javili” bi da se dogodila nuklearna eksplozija na velikoj - visini!
Ruski znanstvenici, pogotovo oni koji su u tunguskoj katastrofi “vidjeli” nuklearnu eksploziju, dosli su od zakljucka da je eksplozija bombe u Hiroshimi spalila sve zivo u krugu od jednog kilometra, dok je prostor u Sibiru obuhvacen paklenim ognjem bio od petnaest do 25 kilometara unaokolo. Razorena oblast u Hiroshimi zahvaca blizu trideset cetvornih kilometara, a u Tunguziji gotovo 1500! U Hiroshimi se zestoka jara osjecala na daljini od 5-6 km, a u Tunguziji i na preko 70 kilometara! Svi ovi podaci isli su u prilog pretpostavci koju je iznio americki nobelovac Willard Libby: eksplozija u Tunguziji bila je 1500 puta jaca od eksplozije atomske bombe u Hiroshimi!
Naravno, da se tunguska misterija odigrala nakon 1946. godine, nijedan znanstvenik ne bi posumnjao u to da se nad Sibirom odigrala atomska eksplozija. Medutim, tunguska katastrofa dogodila se prije nego sto se nuklearna fizika gotovo i rodila, i to je ono sto je zbunjivalo cijeli znastveni svijet naseg planeta.
Zbog svega toga, za tungusku zagonetku morao se potraziti neki drugi odgovor. Zato su znanstvenici ponovo prionili na posao. Maste im, kako cemo vidjeti, uopce nije nedostajalo...
- U Sibir je 1908. udarila mala “crna rupa”! - izjavili su A. A. Jackson i M. P. Ryan, znanstvenici iz Centra teoriju relaviteta Sveucilista u Teksasu (SAD). Njih dvojica su uz mnogo zamrsenih kompjutorskih proracuna, 1973. godine uspjeli dokazati mogucim da je mala “crna rupa” prosla kroz Zemlju i izbila s druge strane negdje u vodama Atlantika, izmedu Islanda i New Foundlanda, a potom nastavila svoj zagonetni let kroz svemirska prostranstva.
Crna rupa!
Zvuci fantasticno!
A da li je moguce?
Jeste.
No, najprije da vidimo sto je to “crna rupa”.
Na pomisao da u svemiru postoje i “crne rupe” prvi je dosao engleski astronom John Michell 1783. godine. Ali, kako u svom zanimljivom djelu “Kozmos” istice Carl Sagan, ideja je izgledala tako neobicna da je dugo ostala gotovo nezapazena. A onda, na veliko iznenadenje znanstvenog svijeta, i vecina astronoma dosli su do nalaza koji su isli u prilog pretpostavci o realnom postojanju “crnih rupa” u mracnim prostranstvima svemira.

Kako se doslo do toga?
Zemljina atmosfera je neprozirna za rendgenske zrake. Da bi se ustanovilo da li astronomska tijela emitiraju ovako kratkovalnu vrstu svjetlosti, rendgenski se teleskop morao dignuti iznad atmosfere. Zato je prvi redgenski opservatorij predstavljao pravi medunarodni pothvat: na orbitu su ga podigle Sjedinjene Drzave s talijanske lansirne platforme u Indijskom oceanu, pored kenijske obale, a naziv joj je bio “Uhuru”, sto na svahili jeziku znaci - sloboda!
Godine 1971, zahvaljujuci “Uhuru”, astronomi su otkrili jedan izuzetno sjajan rentgenski izvor u sazvjezdu Labud, koji je treperio ritmom od tisucu puta u sekundi. Izvor koji je dobio naziv Labud X-1, morao je, dakle biti veoma mali. Ma sto bilo uzrok treperenju, informacija o tome kada se valja ukljuciti, a kada iskljuciti nije mogla da putuje ovim objektom brze od svjetlosti. To je, drugim rijecima, znacilo da Labud X-1 ne moze nikako imati vise od 300.000 km/s X (1/1000)s=300 kilometara u sekundi.
Labud X-1 se nalazi na onom mjestu na nebu gdje i jedna topla, plava, superdzinovska zvijezda za koju je u domenu vidljive svjetlosti ustanovljeno da ima masivnog i bliskog, ali nevidljivog parnjaka, koji je gravitaciono vuce naprijed na jednu, a zatim na drugu stranu. Masa tog parnjaka, priblizno je deset puta veca od mase naseg Sunca.
S obzirom na to da je malo vjerojatno da je superdzin izvor rendgenskog zracenja, sumnja je pala na nevidljivog parnjaka, koji se posredno ispoljavao na podrucju vidljive svjetlosti. Ali, nevidljivo tijelo koje je desetorostruko masivnije od Sunca i koje po zapremini odgovara jednom asteroidu ne moze biti nista drugo nego - “crna rupa”!

Gusta lopta neutrona
U pokusaju da se sto zornije docaraju “crne rupe” od pomoci moze biti predstava o zakrivljenom prostoru. Zamislite ravnu, savitljivu, iscrtanu dvodimenzionalnu plohu, slicnu komadu milimetarskog papira nacinjenog od gume. Ukoliko na nju spustimo malu masu, povrsina se izoblicuje ili ugiba. Kuglica bi kruzila oko ovog ulegnuca po orbiti slicnoj onom kojom neke planete kruze oko Sunca. Prema ovom tumacenju, koje dugujemo Albertu Eisteinu, gravitacija predstavlja iskrivljenje tvari prostora.

U nasem primjeru imamo slucaj dvodimenzionalnog prostora iskrivljenog pod djelovanjem mase u trecu fizicku dimenziju. Zamislite da zivimo u trodimenzionalnom prostoru, koji materija na jednom mjestu iskrivljuje u cetvrtu fizicku dimenziju sto se neposredno ne moze dokuciti. sto je veca lokalna masa, to je snaznija i lokalna gravitacija; istodobno, time bi izrazitije bilo ugibanje, odnosno izoblicenje ili - iskrivljenje prostora!
Prema ovoj analogiji, “crna rupa” je svojevrsna jama bez dna. sto bi se dogodilo kada biste se sunovratili u nju? Promatrano izvana, bilo bi vam potrebno beskrajno mnogo vremena za padanje u “crnu rupu”, zato sto bi izgledalo da su svi vasi satovi - i mehanicki i bioloski - prestali da rade. Ali, iz vaseg ugla videnja, svi vasi satovi normalno bi radili!
Ako biste na neki nacin uspjeli prezivjeti gravitacione plime i pogubno zracenje i ako bi (sto je vjerojatno) “crna rupa” rotirala, nije iskljuceno da biste izbili u neki drugi dio prostorvremena, dakle, negdje drugdje u prostoru i u neko drugo vrijeme!
Ovakve “crvotocine” u prostoru, koje pomalo slicne onima u jabuci, predstavljaju sasvim ozbiljne pretpostavke, premda jos niposto, kako tvrdi i Carl Sagan, nije dokazano da one uistinu i postoje!
Kako vidimo, “crne rupe” su jedan fantastican produkt slozenih zakonitosti sto vladaju u svemiru: zvijezde se radaju, gase, izgaraju i umiru kao krijesi, vanjski slojevi materije padaju na umirucu jezgru, dok sve to ne postane - gusta lopta neutrona!
Takva jedna lopta, koja je osudena da luta svemirskim prostranstvima, prema americkim znanstvenicima A. A. Jacksonu i Michael Ryanu, 1908. naletjela je na nas planet i prosla kroz njega i izletjela negdje u vodama Islanda i New Foundlanda, u Atlantskom oceanu.
Ova fantasticna teorija nije se dugo odrzala. Temeljiti i studiozni ruski znanstvenici narucili su islandske i newfoundlandske novine iz 1908. godine, cak su detaljno pregledali i mnoge brodske dnevnike tog vremena, ali nisu nasli ni na jednu biljesku, nista sto bi govorilo o neobicnom dogadaju, eksploziji bilo kakva intenziteta u podrucju gdje je, po preciznim proracunima, “crna rupa” trebalo da napusti nas planet.
Tako je, napokon, napustena teorija o “crnoj rupi”, a umjesto nje, rodila se nova fantasticna hipoteza : tungusku katastrofu izazvalo je neveliko tijelo - antimaterije! Pobornici ove teorije, americki znanstvenici Clyde Cowan i Hall Cranell s Katolickog sveucilista u Washingtonu i C. R. Atluri i W. F. Libby s Kalifornijskog sveucilista u Los Angelesu, ponudili su znanstvenom svijetu kao dokaz za svoju hipotezu komplicirani postupak za istrazivanje pojacane radijacije, koja je trabalo da uslijedi nakon zestokog sudara s antimaterijom. Ali, u njihovu verziju nitko ozbiljno nije provjerovao!

Tajna repatih lutalica
Inace, teorija o antimateriji prvi put je sluzbeno bila objavljena u veljaci 1941. godine. Njen je autor bio americki znanstvenik Lincoln La Paz, predavac na Ohio sveucilistu i vodeci strucnjak za meteorite. Kako je bio poliglota, La Paz je prvi na engleski preveo zanimljive zabiljeske Leonida A. Kulika o istrazivanjima tunguske katastrofe.
Teorija o padu meteorita od antimaterije, nije se dugo odrzala iz jos jednog razloga: antimaterija, zapravo, postoji samo u - znastvenim teorijama! Niko do sada nije vidio nijedan predmet od antimaterije, a ako i prihvatimo da ona postoji, metorit sacinjen od nje eksplodirao bi onog casa kada bi usao u nas suncev sustav, dakle, milijardama kilometara daleko od naseg planeta!
Tako se sluzbena znanost ponovo nasla na pocetku, a pitanje sto je palo u Sibiru, ucinilo se nerjesivim.
Ipak, ne zadugo.
Jedna teza koja je tri desetljeca drzana isuvise fantasticnom, po kojoj je tungusku eksploziju izazvao sudar naseg planeta s malom kometom, ponovo je obnovljena, a njen strasni pobornik bio je engleski znanstvenik F. Whipple.
Kometa?! Je li moguce?

Što znamo o njima?
Repate lutalice, smatraju mnogi znanstvenici, spadaju u red najromanticnijih objekata u svemiru. Pristizu iz nepoznatih kutaka kozmosa kao sjajne zvijezde s velicanstvenim plamenim repom sto poput kakve carolije sijece tajanstveni nebeski prostor. Jos od prvih kultura, ljudi komete dozivljavaju svojevrsnim znamenjem i glasnicima epohalnih dogadaja - ratova, propasti pojedinih carstava, zaraznih bolesti, prirodnih katastrofa, cak i glasnicima - sudnjeg dana!
Neke se komete samo jednom pojave, oblete oko naseg Sunca i zauvijek nestanu u njedrima kosmosa. Druge, poput Halleyeve, pojavljuju se redovito, u pravilnim vremenskim intervalima. Kada je vec rijec o ovoj spektakularnoj kometi, nju su u davnoj proslosti smatrali vijesnikom krupnih dogadaja na Zemlji, a kronicari su zabiljezili da je poslije njenog prolaska pored naseg planeta 1066. godine, Wilhelm Osvajac pokorio Englesku. Skoro cetiri stoljeca kasnije, 1453. godine, nakon njene pojave na nasem nebu, pao je Konstantinopol, a 1914. godine u Europi je izbio - Prvi svjetski rat!
Naravno, praznovjerja nikada ne treba mijesati sa znanoscu, pa ipak, nerjetko, upravo ona objasnjavaju mnoga nasa neznanja o repatim lutalicama sto za vrijeme ljetnih noci paraju nebeski svod.
Od cega su komete sacinjene?
Mogli bi to biti oblaci smrznutih plinova i prasine, tvrde Simon Walfare i John Fairley, koji su preostali iz vremena stvaranja naseg suncevog sustava. ini se da se ta prljavosnjezna gruda otapa kada kometa leti mimo Sunca i tako proizvodi karakteristicni blistavi rep!
Komete bi nam zasigurno mogle mnogo toga ispricati o nastanku Suncevog sustava, a dvojica uglednih britanskih znanstvenika - John Brown sa Sveucilista u Glasgowu i David Hughes sa Sveucilista u Sheffieldu - upustili su se najtemeljitije u teoriju o kometi, a posebice u dva najjaca argumenta, koji su bili protiv nje. Prvo, ako je to bila kometa, zasto je niko nije vidio do posljednjeg minuta?! Drugo, kako bi kometa mogla da izazove pustosenje ravno nuklearnoj eksploziji?!
Ako je odista bila kometa, a jeste - kazu njih dvojica - njen bi se sjaj tesko zamijetio ukoliko je nadolazila nisko na nebu obasjanim jutarnjim svjetlom. Kao usporedbu navode primjer komete “Mrkos”, koja je primjecena tek posto je obletjela oko Sunca, prosla mimo naseg planeta i vec krenula izvan naseg suncevog sustava. Sovjetski su znanstvenici ispitali 120 opservatorija u cijelom svijetu, ali nisu otkrili nikakva ohrabrujuceg zapisa. Jednostavno, cak i opservatoriji u Pretoriji i Jakarti - koji su zasigurno trebali uociti kometu na tunguskoj putanji - nista nisu zabiljezila!
Zasto? Kako to objasniti?