Pravac leta neidentificiranog nebeskog tijela i najvjerovatniju lokaciju eksplozije, procijenio je sredinom dvadesetih godina sovjetski znanstvenik A. V. Voznesenski, bivsi sef Meteoroloskog opservatorija u Irkutsku. Ovaj je znanstvenik prikupio podatke i zakljucio da su eksploziju vidjeli i culi ljudi iz oblasti cetiri puta vece od Britanije i shvatio da eksploziju nije izazvao samo jedan meteorit, nego vise njih, koji su “letjeli u istom pravcu, postepeno se lomeci”. Zakljucio je da ce buduci istrazivaci koji stignu na mjesto dogadaja naici na krater slican onome u Arizoni (SAD).

Rezultati istraživanja

Razmisljanja A. V. Voznesenskog pomogla su Kuliku da uvjeri sovjetsku Akademiju znanosti da odobri novu ekspediciju. Tako je u veljaci 1927. godine, zajedno sa svojim asistentom, krenuo transsibirskom zeljeznicom sve do Kanska, a zatim dalje na istok, sve do daleke stanice Tajset. Odatle je put nastavio u saonicama i stigao do sela Dvorec, na zamrznutoj rijeci Angari. Za sljedecih 14 dana stigao je do usamljenog naselja Vanavare, odakle je trebalo prodrijeti u sibirsko bespuce koje je prijetilo neizvjesnoscu i strahom.
Ali, prije nego sto je krenuo u pustosnu tajgu, koja je skrivala mnoge zamke Leonid A. Kulik je posjetio nekoliko starijih i ucenijih ljudi u Vanavareu, koji su mu ispricali da su kobnoga dana opazili na nebu “cilindricno tijelo”, koje je nestalo u trenutku eksplozije, a nekoliko trenutaka nakon toga, navodno je sunuo tako silan val jare da je sve pred sobom przila i pretvarala u ugljen.
Iako sovjetski znanstvenik nikada ranije nije cuo o toplotnom valu koji prati pad meteorita, pomislio je da je bilo uvjetovano velicinom tijela, a i zbog siline njegovog udara o tle. Kulik, dakako, nije bio u pravu, ali u to vrijeme nitko u svijetu nije raspolagao s toliko znanja da bi mogao objasniti sve fenomene koji prate pad meteorita na Zemlju.
Ali, sve to u tom trenutku i nije bilo vazno. Osmog su travnja Kulik i njegov asistent, u pratnji jednog seljaka i vodica Ilje Potapovica, krenuli iz Vanavare. Put ih je vodio dolinom rijeke Tunguska Podkamenaja, zatim su skrenuli udesno i izbili na jednu drugu sibirsku rijeku po imenu Makirta. Nju su zajedno sa tovarnim konjima presli 13. travnja i poslije dugog i napornog uspinjanja nasli su se na jednom od vrhova planine sahorma. Odatle je, prvi put u zivotu, sovjetski znanstvenik ugledao koji nikad nece zaboraviti - pustos koju je iza sebe ostavila tunguska katastrofa!
“Rezultati cak i povrsnih istrazivanja nadmasivali su sve price ocevidaca i moja najfantasticnija predvidanja” - zapisao je u svoj dnevnik strpljivi Leonid A. Kulik.
Pred ocima se zbunjenog znanstvenika odista pruzao nestvaran prizor: tisuce i tisuce stoljetnih stabala - borova, jela, breza, tisa, arisa...- lezalo je povaljano i iscupano iz samog korijena. Sva su debla lezala u smjeru sjeverozapada i djelovala su tako zastrasujuce da je jadini tunguski vodic dozivio sok i u suludom strahu pobjegao iz ekspedicije.
Obala rijeke Makirte bila je prekrivena oborenim stablima. Na jednom mjestu cijela suma gigantskih tisa starih vise od stotinu godina bila je sravnjena. Tamno i vlazno tlo bilo je prekriveno izvaljenim mrtvim deblima, podsjecajuci na tuzno sumsko groblje u kome je zivot vec odavno zamro.

U epicentru katastrofe
Sljedecih dana Kulik je stigao u neobicni predio gdje su, kao u kakvoj uzbudljivoj bajci, “rasla” mrtva stabla. “Bili su to”, kako je istrazivac zabiljezio u svoj dnevnik, “ociti dokazi sagorijevanja - odozgo!” Cak su i slomljena debla tih jos uvijek uspravnih stabala bila sprzena na cistini, ukazujuci na to da paljevina nije nastala od sumskog pozara, nego da je rezultat stravicnog bljeska fantasticne toplote, koja je sprzila i pougljenila sve -u jednom jedinom casu!
I dok su napredovali dublje u tajgu, znakovi kataklizme bili su sve ocitiji, a bilo je i sve vise dokaza da se eksplozija desila u zraku, a ne na tlu. Leonid Kulik je, naravno, pokusavao shvatiti dimenzije katastrofe i, koliko je to uopce bilo moguce - izvrsiti neku teoretsku rekonstrukciju dogadaja, pa je zakljucio da je paklenu jaru, ispod koje se sve topilo i pretvaralo u ugljen, morao prouzrokovati “topli, kompresirani zracni dzep” sto je u silnom letu, ispred sebe, proizveo divovski meteorit!
Dva dana kasnije, Kulik se popeo uz jednu od padina sibirske tajge. Nasao se na vrhu uzvisine poznate pod imenom Hladni greben. Odatle je imao pregled opustosenog krajolika desecima kilometara onaokolo. Prizor koji se ukazao Kulika je, kako ce kasnije zapisati, podsjecao na “vrata pakla u kojem su tajanstvene prirodne sile pokazale sve svoje unistavajuce moci”.
“Sve dokle je pogled sezao” - zapisao je Leonid A. Kulik - “vidjele su se ogromne tamne povrsine sprzene i sravnjene sume - stoljetno drvece iscupano iz korijenja i polozeno pod istim kutom, s garavim vrhovima okrenutim prema jugu ili jugoistoku.” Samo ponegdje, u dubodolinama, poput kakva rajskog prividenja, izbijala su zelena mlada stabla. Ocit dokaz da se u pakleni krajolik ponovo vraca zivot!
Desetak kilometara prema sjveru, pustos je postala jos upecatljivija:
“Jos ne mogu razluciti i srediti moje kaoticne impresije”, zapisuje sovjetski istrazivac. ”S nase visoke osmatracnice, okrenute prema sjeveru, nije se mogao vidjeti nikakav znak sume, jer je sve to bila prava pustos. Covjek odista ima neugodan osjecaj kada vidi divovsko drvece povaljano, smrvljeno i izlomljeno u najsitnije grancice...”
Zbog toga sto su u strahu od “nebeskih sila” i ostali vodici na Hladnom grebenu napusti ekspediciju, Kulik se morao vratiti u Vanavaru kako bi angazirao nove vodice. Tako je izgubio dosta vremena i tek 20. svibnja ponovo se nasao u oblasti koju je unistila tunguska katastrofa. Ovoga puta, Kulik je bio cvrsto odlucan da odvede ekspediciju do samog mjesta gdje je, kako je vjerovao, meteorit udario u zemljino tlo!
Nakon desetak dana mucnog i napornog probijanja kroz ogoljeni, spaljeni i tesko prohodni pejzaz, Kulik je izbio u dolinu rijeke urgima, gdje je podigao prvi logor. Ispred njih, na sjeveru, iza surih i nepristupacnih grebena i ogoljelih brda, po prici tunguskih vodica, lezala je nepregledna Juzna mocvara u koju je pao meteorit. Vjerovalo se, takoder, da u njoj lezi ogromni krater na cijem dnu pociva ono za cim su tragali.
Ali, nije bilo tako. Nije bilo nikakva - kratera!
Zasto?

Obilazeci neobicne predjele oko Juzne mocvare, koju je Kulik nazvao Velikim kotlom, znanstvenik je zapazio da se unaokolo stoljetno drvece rusilo na gotovo sve strane svijeta!
“Ne moze biti nikakve sumnje” - zabiljezio je u dnevnik - “da sam napokon zaokruzio centar pada divovskog meteorita. Pa ipak, nigdje ne nalazim na krater izrovan pri padu meteorita!...”
Iduci dalje prema sjeveru, Kulik je bio zapanjen sto vidi uspravno, ogoljelo i sprzeno drvece. Ogoljela i bez kore, a granjem sprzenim poput kakvih kostura, mrtva i sablasna suma pruzala se miljama unaokolo. Iza uspravnog drveca, uskoro je nasao ono sto je trazio i zbog cega se uputio na ovako dug i naporan put - tresetiste u koje je, kako je vjerovao, pao meteorit.
“Tresetne mocvare ove regije su deformirane”- biljezi Kulik -”i citava oblast nosi pecat strasne katastrofe... vrsto tlo se unakolo dize u obliku gigantskih valova, prsten za prstenom - unedogled!...”
Meteoritskog kratera, o kojem je govorio Voznesenski, zacudo, nije bilo!

Ni traga o meteoritu!
Materijal s kojim se Leonid A. Kulik vratio s napornog putovanja impresionirao je sve clanove sovjetske Akademije znanosti i ugusio skepticizam onih ucenjaka koji nisu vjerovali u price o zagonetnoj tunguskoj katastrofi. Pored toga, Kulikovo svjedocanstvo, kao i materijalni dokazi o supereksploziji, pobudili su zivo zanimanje ne samo ruskih znanstvenika nego i onih iz drugih krajeva svijeta.
Istodobno, svjetski tisak, medu kojima londonski i njujorski “Times”, tih je dana objavio seriju ekskluzivnih reportaza o Kuliku i njegovim otkricima vezanim za najmisteriozniju eksploziju 20. stoljeca. Zahvaljujuci tome, za tungusku katastrofu zainteresirale su se mnoge znanstvene institucije sirom svijeta. Kao svoj prilog, pocele su Kuliku dostavljati zabiljeske o ogromnim seizmickim udarima i zracnoj turbulenciji registriranoj 1908. godine. Tako se i doslo do zakljucka da je tunguska kataklizma bila takve siline da su cak dva zracna vala obletjela Zemljinu kuglu!
Sljedecih godina Leonid A. Kulik je organizirao jos dvije ekspedicije s nadom da ce u tunguskom tresetistu otkriti bar koju krhotinu divovskog meteorita. Premda su do njega stigla izvjesca da su neki Tunguzi u epicentru nalazili neobicne komadice blistavog metala, “sjajnijeg od ostrice noza i nalik srebrnim novcicima”, primitivni instrumenti sovjetskog znanstvenika na licu mjesta nisu registrirali - bas nista!
Strpljivi Kulik i dalje je bio uvjeren da se ispod Juzne mocvare, odnosno Velikog kotla, nalazi meteor - “smrskana masa zeljeza s niklom, teska nekoliko stotina tisuca tona”. Ipak, to nije mogao i dokazati.
Na pocetku tridesetih godina dvojica drugih znanstvenika - Fracis Whpple, sef Obseravatorije u Kewu i I. S. Astapovic - proucavajuci efekte tunguske katastrofe, odvojeno su jedan od drugog dosli do istog zakljucka: tijelo koje je spalilo sibirsku tajgu nije bio meteorit, nego linovita kometa, koja poslije udara i nije mogla ostaviti nikakvu “posjetnicu”!
To sto nije bilo odredenih udarnih kratera i metoritskih krhotina bili su glavni argumenti za novu teoriju. Pored toga, atmosferski bljesak koji je pratio detonaciju, po misljenju dvojice znanstvenika, bio je zapravo rep “nukleusa male komete”, koja je jurila prema Zemlji eksplodiravsi snagom jacom od najzesci orkana, vulkanskih erupcija i drugih prirodnih kataklizmi.
“Silina eksplozije”- tvrdio je Astapovic -”izazvala je seizmicke i zracne valove, ali i zestoku jaru, koja je sprzila i pougljenila sve unaokolo!”
Tek ce tridesetak godina kasnije kemicar Willard Libby, dobitnik Nobelove nagrade, ustanoviti tocnu snagu esklozije u Tunguziji - 30 milijuna tona TNT!
Na nasu nesrecu profesor Leonid A. Kulik nikada nije zavrsio svoja istrazivanjau Sibiru. Ubijen je 24. travnja 1942. godine u nacistickom koncentracionom logoru kod Smolenska. Svoju posljednju ekspediciju izveo je 1938/39. godine, a evo sta o njoj pisu Simon Welfare i John Fairley:
“Unatoc najpazljivijoj pretrazi tla, nije naden nikakav trag meteorita, ali zracno izvidanje i podrobno ispitivanje drveca, opaljenih mjesta, uzroka njegova pada, znanstvenicima je naposljetku omogucilo da dobiju realni dojam o tome sto se zbilo onoga lipanjskog jutra 1908. godine.
Ponajprije se cinilo da je leteci objekat usao u Zemljinu atmosferu i postao vidljiv negdje iznad Bajkalskog jezera i potom - kako je padao - putovao od jugoistoka prema sjeverozapadu. Bilo je i misljenja da je mozda - mijenjao smjer! Zapravo, ta misao sto se temelji na izjavama najmanje 700 ocevidaca, glavni je argument onih koji i danas vjeruju da je leteci objekat bio - interplanetarni kozmicki brod!
Nakon nadlijetanja ostao je izvan svake sumnje razmjer unistenja, od kojeg naprosto staje dah. Bilo je opustoseno vise od dvije tisuce cetvornih kilometara, podrucje veliko poput Birminghama u Engleskoj ili Philadelphije u Sjedinjenim Drzavama. Medutim, unutar tog golemog kruga bilo je nekoliko vrlo cudnih pojava. U samom sredistu eksplozije ostao je stajati veliki broj ogoljelih stabala!
Zasto?!
Unatoc pazljivom traganju, kopanju i busenju tla, nije otkriven nikakav trag da je bilo sto udarilo o zemlju. Bila su najmanje dva udarna vala, jedna eksplozija i jedan balisticki val, bilo je rasirenih, premda kratkotrajnih vatri i nesto paljevine od plamena kad iznenada sukne, ali ni traga o steti od udarca!
Misterija se cinila vecom nego ikad. Ali, nagadanja i istrazivanja ubrzo su ponovo smetnuta s uma kada je Sovjetski Savez bio jos jednom bacen u ratni pozar. Nacisticki napad doveo je Hitlerove snage do samih predgrada Moskve. Premda je presao pedesetu, Leonid Kulik se dobrovoljno javio u vojsku; bio je ranjen, zarobljen i odveden u koncentracioni logor kod Smolenska. Tamo je uskoro je ubijen, a zajedno su s njim likvidirani i mnogi drugi koji su s njim radili na odgonetanju tunguske misterije!”