Sto reci o sudbini “Caroll Deering”, luksuznog sablasnom jedrenjaka s pet jarbola, koji je u sijecnju 1921. godine pronaden kako besciljno luta morskom pucinom? Bio je neostecen, tovar netaknut, rezervni camci na broju, a osim dvije macke na njemu nije bilo ni zive duse! Uzalud je pokrenuta obimna istraga. O sudbini njegove zlohude posada nikada se nije nista saznalo!
Izuzetno misterioznija prica vezana je i za peruanski brod “Francisco Moreno”, koji je otkriven u Tihom oceanu 1921. godine. Iako je brod nestao 17 godina ranije, u jednoj peci na njemu, jos je - gorjela vatra ! Da bi se rijesila zagonetka ovog ukletog broda, iz Europe su pozvani najglasovitiji pomorski strucnjaci tog vremena, ali istraga nije dala nikakve rezultate. “Francisko Moreno” zauvijek je odnio svoju tajnu.
Zagonetan je i slucaj jednog brazilskog broda, koji je otkriven tek nakon 30 godina. Na njemu je pronaden netaknut tovar, ali ne i posada o cijoj se sudbini nikada nista nije saznalo.
Treceg je listopada 1902. iz jedne kubanske luke isplovio njemacki trgovacki brod “Freya”. Nosio je tovar za Chile. No, uskoro se o njemu izgubio svaki trag, da bi ga 21. listopada jedan americki brod pronasao kako pluta u vodama Atlantika. “Freya” je bio nagnut na jednu stranu, tovar nije bio taknut, a o posadi se vise nikada nista nije culo!
Slicna je sudbina zadesila i veliki brod “Waratah”, nosivosti 16.800 tona, koji je 26. srpnja 1909. isplovio iz juznoafricke luke Durban i otplovio prema Capetownu. Brod je bio star dvije godine, opremljen najmodernijim sigurnosnim sustavom i signalnim uredajima, i vec je dva puta plovio na relaciji London - Australija. Dan kasnije bio je u kontaktu s brodom “Clan Mac Intyri”, a onda je netragom nestao. Skoro dva desetljeca kasnije, u rujnu 1938, navodno ga je u vodama Antarktika vidio jedan britanski istrazivacki brod, ali mu se nije uspio pribliziti.
Fantom sjevernih mora
Ako bi se jos i moglo posumnjati u istinitost price o lutanju broda “Waratah”, dramaticna storija o brodu “Beykimo”, zasigurno, je autenticna a o njegovom fantomskom lutanju postoje i vjerodostojna sluzbena izvjesca. Tridesetih je godina 20. stoljeca, ovaj brod plovio za racun kanadske kompanije “Hudson Bey”, a njegova je uobicajna ruta bila Vancouver - Sjeverno ledeno more, gdje je, za vrijeme kratkog arktickog ljeta, na najsjevernijim otocima, otkupljivao krzna polarnih zivotinja.
U srpnju je 1931. “Beykimo” krenuo na svoju desetu plovidbu. Kapetan je broda John Cornvoll bio iskusan pomorac, ali su se za vrijeme duge plovidbe, nevolje nizale jedna za drugom. Prvo je doslo do teskog kvara na brodskom motoru, a onda ih je, nenadano rani dolazak zime, zatekao u opasnom Sjeverozapadnom prolazu. Jednog je jutra brod osvanuo opkoljen opasnim ledom. Vjerujuci da ce sljedecih dana led zdrobiti njihov brod, posada je odlucila da ga napusti i, zajedno s tovarom skupocijenog krzna, na obali podigne improvizirani logor u kome ce sacekat sljedece ljeto.
Snjezne su bure trajale mjesecima. No, kada su se najzad stisale, posada je s uzasom konstatirala da njihovog broda vise nema na mjestu gdje su ga ostavili, a potraga je uskoro pokazala da “Beykimo” nije potonuo, niti ga je led zdrobio. Brod je jednostavno nestao!
Što se dogodilo?
Misterija je trajala tri sedmice, sve dok im jedan Eskim nije javio da se njihov brod, okovan ledom, nalazi osamdesetak kilometara daleko od njihovog logora. Ljudi su pozurili prema oznacenom mjestu i zaista, u sumrak jednog dana, ugledali su svoj brod. Odlucili su da se ujutru ukrcaju i provjere u kakvom je stanju, ali kada su se ujutro probudili - “Beykima” vise nije bilo!
Ponovni nestanak broda pao bi u zaborav da na njega, pet mjeseci kasnije, nije naisao glasoviti istrazivac Lesley Marvin. On se cak popeo na ukleti brod gdje je, na svoje ogromno cudenje, sve strojeve zatekao u ispravnom stanju, ali kako sam nije nista mogao poduzeti da bi definitivno spasio brod, o svom je neobicnom otkricu, poslao izvjesce Obalskoj kontroli.
Skoro pune dvije godine kasnije, kada je vec pao u zaborav, jedna je grupa Eskima ugledala “Beykimo” kako mirno plovi kraj rta Barrow, na sjevernoj obali Aljaske. Znajuci da je za njegovo otkrivanje i spasavanje, kompanija “Hudson Bey” raspisala veliku nagradu, Eskimi su uskocili u svoje lake camce i krenuli prema brodu. Stigli su ga u sami sumrak i upravo kada su se ukrcali, digla se najjaca snjezna bura koju su ikada dozivjeli. Ogromi su se valovi poigravali s brodom, koji je zlokobno skripao i stenjao. Eskimi su bili ubijedeni da im je kucnuo posljednji sat. No, srecom, nije bilo tako.
Poslije desetak dana oluja je utihnula, a kako su bili uvjereni da brodom upravljaju zli duhovi, Eskimi su se, brzebolje, prebacili u svoje camce i vratili na obalu neobavljenog posla.
Tijekom sljedecih pet godina “Beykimo” je vidan na razlicitim mjestima, pa je medu Eskimima s pravom dobio epitet avetinjskog broda. Najzad, stanoviti kapetan Polson naisao je na ukleti brod zarobljen ledom, te je sa svojim mornarima presao na njegovu palubu. Brodski su strojevi bili u ispravnom stanju, ali je i Polsonu izmakla obecana nagrada. Prije nego sto je uspio da pokrene brod, nebo se smracilo nagovjestavajuci nevrijeme. Polson se morao pobrinuti za sigurnost svoga broda, pa je, teska srca, odustao od spasavanja “Beykima”. Nakon toga, o avetinjskom se brodu vise nista nije culo sve do 1952. kada su ga ponovo u Sjeverozapadnom prolazu vidjeli Eskimi s Aljaske. Plovio je izmedu santi leda, kao da su ga vodile neke nadnaravne sile. Na kraju je nestao s obzorja i vise ga nikada nitko nije sreo i vidio...
Nestanak u Sargaskom moru
Posebno je zanimljiva prica koju je dozivjela posada britanskog teretnjaka “Helen Eostin”. Ploveci vodama Bermudskog trokuta, oni su ugledali neki jedrenjak pocjepanih jedara, kojega je nosila morska struja. Teret na njemu - mahagonijevo drvo - bio je cvrsto povezan konopcima, ali na palubi nije bilo ni jednog covjeka. Zapovjednik je, racunajuci na nagradu, na jedrenjak poslao novu posadu, ali je iznenadna oluja razdvojila dva broda, pa su izgubili svaki kontakt.
Nevrijeme je trajalo punih nekoliko dana i “Helen Eostin” je vec plovila Sargaskim morem, kada je britanski zapovjednik ponovo ugledao izgubljeni jedrenjak. No, bio je uzasnut, kada na njemu nije zatekao svoju posadu! Nista na jedrenjaku nije bilo osteceno, ali su njegovi mornari netragom nestali. Kapetan je jos jednom poslao ljude na fantomski jedrenjak, ali je “lutajuci Holandanin”, odmah nakon toga, ponovo uplovio u nekakvu gustu maglu i nestao skupa sa novom posadom. O njemu, kao i o ljudima koji su se na njega prebacili, vise se nikad nista nije culo! Brod je proglasen “duhom Sargaskog mora” o kome su ispredane mnoge, po pravilu, nevjerojatne price, a snimljen je i jedan film.
Iznenadna pojava teski oblaka ili neprozirne magle, u kojoj nestaju brodovi, pominju se u mnogim izvjescima o fantomskim jedrenjacima. I u rijetkim radio-pozivima za pomoc upucenim s brodova, koji su kasnije nestali, nerjetko je pominjano da je nebo iznenada postalo nekako “cudno”, “sumporno zuto”, da se na obzorju stvara “gusta, bijela magla” i da je morska voda izgubila uobicajnu boju i zgled.
Posebno se to odnosi na nestanke brodova i zrakoplova u ukletom Bermudskom trokutu. cak su i americki astronauti iz svemira promatrali misteriozne “brijegove od pjene” u Sargaskom moru, ali taj fenomen do danas nije objasnjen.
U ozujku 1932. godine svijet je potresla nova uzbudljiva prica o ukletim brodovima. Te je godine na jednom pacifickom otoku pronaden izvjesni mornar po imenu Ted Kontiger, koji je posadi americkog broda “Diablo” ispricao nevjerojatnu pricu.
Kao mornar, on je tri godine ranije plovio na trgovackom brodu “Isabell Kone”, koji je nosio tovar pamuka. Dvadeset sedmog dana plovidbe, uvece, na brodu se dogodilo nesto cudno sto Ted ni sam nije znao objasniti. Brod je odjednom obasjala zarko crvena svjetlost. Kontiger, koje se tog momenta zadesio na palubi, pogledao je prema pucini i zaprepastio se: prema brodu se valjala nekakva bljestava kugla, nalik uzarenom suncu, koja. zacudo, nije zracila toplotom. To je bilo sve sto je nesretni mornar zapamtio.
Osvjestio se na pustoj obali nekog pacifickog otoka na kojem je, kako je izjavio, zivio posljednje tri godine. Hranio se ribom, zmijama, gusterima i juznim plodovima i za sve vrijeme robinzonskog zivota na pucini oko otoka nije vidio ni jedan brod.
U izjavu Teda Kontigera, naravno, nitko nije povjerovao. Pomorski su eksperti zakljucili da je “Isabell Kane”, najvjerojatnije, zahvatio pozar i da je izgorjela, a da se Ted spasio sretnom igrom slucaja.
Ubitačni infrazvuk
Medutim, 1936. se godine dogodilo nesto sto je opovrglo ovu pretpostavku: “Isabell Kane” je pronadena kako luta Tihim oceanom! Bila je neostecena, a tovar pamuka jos uvijek netaknut. Jedino sto je na brodu nedostajalo, bila je - posada!
sto se to tako strasno i zagonetno dogada na brodovima prije nego sto ce postati fantomski? Kako i kamo nestaje posada o kojoj se, najcesce, gubi svaki trag? Kakvu u svemu tome igraju ulogu razna prividenja (gusta magla, svjetlosni fenomeni, pjenusavo more...) o kojima govore mnoga svjedocanstva?
U nekim slucajevima moglo bi se raditi o manifestaciji onogo sto ruski akademik Vasilij sulejkin naziva - “glas mora”. sulejkin je, naime, jos 1935. godine otkrio infrazvucne vibracije frekvencije 6 Hz, koje se po nekom pravilu pojavljuju u podrucjima zahvacenim olujnim nevremenom. sireci se brzinom od 330 metara u sekundi u zraku i 1650 metara u sekundi u vodi, infrazvuk pretjece oluju, koja ga je proizvela, i pri tom neznatno gubi snagu.
Istrazivanjima, provedenim u posljednje vrijeme, ustanovljeno je da infrazvuk stanovite frekvencije moze stvarati poremecaje u ljudskom mozgu, bezrazlozni strah, paniku i sljepilo, a pri frekvenciji od sedam herca i - sigurnu smrt!
Frekvencija zlokobnog “glasa mora”, kako rekosmo, iznosi sest herca, a pri odredenim uvjetima se moze izmjeniti i postati kobna. Moguca je i mehanicka rezonancija s trupom broda, pa cak i njegovo razaranje, sto je vec i zabiljezeno u nekoliko slucajeva.
Bilo kako bilo, mnogi pomorski eksperti vjeruju da se kobnim djelovanjem “glasa mora” mogu objasniti mnogi slucajevi tajanstvenih nestanaka brodskih posada, iznenadno ludilo i pogibija ljudi, koji su bez vidljivih i jasnih uzroka dozivjeli tragicnu sudbinu. No, ostaje ipak jos uvijek velik broj misterioznih slucajevi, koji se “glasom mora” ne daju objasniti. To su slucajevi na koje ce, nadajmo se, znanost tocku staviti tek u godinama koje su pred nama...