U jednom zanimljivom novinskom prilogu, objavljenom u “Vjesniku” u ozujku 1974. godine, ugledni zagrebacki meteorolog i meteoroloski kronicar Milan Sijerkovic, pise:
“Prije nekoliko dana Zagrepcani su bili iznenadeni. Jedan kratkotrajan, pravi proljetni pljusak donio je pomalo zagonetnu pojavu: blatne kise! Meteoroloski motritelji, koji biljeze svaku neobicnu pojavu, zapisali su da se to dogodilo u utorak 19. ozujka. Kisa je ostavljala zuckaste tragove na predmetima...
Obojene su oborine u proslim vremenima znale izazvati trenutke straha u neukom pucanstvu. U starim kronikama dosta se cesto spominju ‘sumporne kise’, ‘krvave kise’...

Obojene kiše
Takve kise spominje vec i drevni Homer. Nerjetko su smatrane znamenjem brojnih strahota sto ce se sruciti na svijet. Crvena kisa padala je u Parizu godine 582. Kronicar je zapisao: ‘Mnogim je ljudima odjeca bila natopljena krvlju, pa su je od uzasa trgali sa sebe...’ O jednoj takvoj kisi u Italiji zapisao je neznani ocevidac: ‘Cijeli je grad izgledao kao okupan crvenom bojom, a krupne kapi kise licile su na kapi krvi... Ljudi su se sklanjali pod krovove i bjezali u kuce, vjerujuci da predstoji teska nesreca... Nebo je najprije bilo svjetlozuto, a kasnije plamenocrveno!’
Obojenih kisa, dakako, bilo je i u nas, a padale su crvene, zute, crne i sive kise!
U veljaci godine 1781. zapisao je sarajevski kronicar Mustafa Baseskija: ‘Palo je malo snijega, a u mom ducanu cuo sam od prodavaca cumura da je u selu Stomorine pao crveni snijeg. I seljaci su u carsiju dolazili od strane Trebevica, donijeli su toga snijega i upiruci prstom prema Trebevicu, odakle su ga donijeli, pokazivali svijetu. Tako sam ga i ja, siromah, vidio. Na drugim mjestima bijase, inace, snijeg bijel, ali ne potpuno bijel, nego malo svijetlozut ili svijetlocrven.’
Bilo je, dakle, i obojenog snijega. A evo i nekoliko, nasumice odabranih skorasnjih primjera. Crvena kisa u svibnju 1957. ostavljala je vidljive tragove na liscu i bijelom kamenu na otoku Pagu. Hvarane je u veljaci 1954. iznenadila kisa crvenkaste boje. U istom mjesecu i iste godine, padao je zuti snijeg na cijelom podrucju Crne Gore i u mnogim mjestima Srbije, te Bosne i Hercegovine. Dvije godine kasnije, u lipnju, padala je zuta kisa u Istri, u Hrvatskom primorju i u Bosni. U travnju 1957. padala je zuta kisa u Lici i Gorskom kotaru, a u svibnju sljedece godine, opazene su u Sarajevu, nakon padanja obojene kise, lokve vode zutozelene boje!
Obojene kise opazaju se najcesce u nizim zemljinim sirinama. Njihova se pojava u nas obicno dovodi u svezu s pjescanim olujama sto vladaju u velikoj africkoj pustinji Sahari, i gdje mogu podici sitne cestice pijeska i prasine do visine sest-sedam kilometara. Zracne struje odnesu ponekad tu prasinu i na tisuce kilometara daleko, gdje ih vjetar ili oborina spusti na zemlju.

Pljusak graha i kukuruza
Kod proteklih obojenih oborina u nas taj je prijenosnik bila ciklona, sto se nalazila u Sredozemlju, na cijoj je prednjoj strani, puhao juzni vjetar, povoljan za prenosenje africke prasine sve do nas. Tesko je, medutim, na taj nacin objasniti goleme kolicine blatnjave crvene kise sto su godine 1903. padale u Sovjetskom Savezu i u Australiji, u isto vrijeme kad i u Europi...
Ponekad se zapazaju i sive, crne kise. Najcesce je to zbog utjecaja nekog obliznjeg industrijskog pogona ili zbog pozara na naftonosnim poljima. U proslosti su padale i ‘kise mlijeka’ - kise sto su negdje pokupile cestice prasine, bijele poput krede...”
Sijerkovic s pravom konstatira da mnogo zabavnije, ali ponekad i stravicnije, mogu djelovati neke druge “kise”, sto su takoder u stanovitoj mjeri povezane sa zbivanjima u atmosferi. Meteoroloski je tu cinilac samo vjetar ili nekakav zracni vrtlog.
To je tocno. Tako je 12. veljace 1979. godine u pet-sest mahova, na predgrade Southamptona (Engleska), padalo sjemenje gorusice i kiselice, a dan kasnije na isto je podrucje padala kisa graska, kukuruza i graha!
Gotovo dvije godine ranije, tocnije 13. ozujka 1977., predgrade engleskog grada Bristola zasula je kisa ljesnika, a Charles Fort je zabiljezio i kisu “okamenjenih ljesnika”, koja je 1867. godine padala u prvostolnici Irske Dublinu “tako silovito da je cak policija, zasticena neobicno jakim kalpacima, morala potraziti zaklone pred tim bombardiranjem iz zraka”!
Nesvakidasnje su oborine i u 17. stoljecu “uveseljavale” pucanstvo. Tako je zabiljezeno da je u engleskom okrugu Wiltshireu 1686. godine padala tuca, kod koje su psenicna zrna bila oblozena ledom, a njemacki gradic Marienwerder zasuo je pljusak “sitnog okruglog sjemenja” nepoznatog imena i podrijetla!
U srpnju 1908. godine u Zadru je padala “krvava kisa”! Tako je bar zapisao jedan venecijanski kronicar. Ali, to nije bilo jedini put: 13. ozujka 1931 i 3. i 4. svibnja 1933. godine veliki je broj nasih meteoroloskih stanica javio da je padala crvena kisa, koja je ostavljala crveni talog. a na odijelima i predmetima crvene fleke. Ocevici su tvrdili da su oblaci imali tamnocrvenu boju kao da su u sebi nosili odsjaj dalekog pozara!
Desetog je travnja 1954. godine u americkom gradu Davenportu padala plava kisa. Cule su se najnevjerojatnije pretpostavke. No, misteriju su rijesili biokemicari i botanicari. Tog su proljeca, naime, topole i bijeli brijestovi cvjetali veoma obilno i plavi se cvijetni prah, nosen vjetrom, podigao neobicno visoko pa je kasnije, zajedno sa kisom, pao i obojio sve sto mu se naslo na putu.
Na Hvaru je 13. i 23. travnja 1958. padala suha prasina. Mjesec dana kasnije u Sarajevu je padala kisa zutozelene boje, a to se ponovilo jos jednom, tjedan dana kasnije. Padale su i mastiljave kise, koje su nastajale usljed kemijskih procesa, a jednom je prilikom na Zagreb palo tona i pol pustinjske prasine po jednom cetvornom kilometru!
Ali, vratimo se uzbudljivoj prici s pocetka ovog poglavlja - plamenom pljusku u Estoniji!

Što je izazvalo plameni pljusak?
Oko dva sata ujutro, uzbudeni Estonci, konacno su ugledali izvor odakle su se po zraku rasipale mnogobrojne vatre: veliki, narancasti objekat sfericnog oblika (sa zemlje je izgledalo kao da je izraden od metala, jer je silno bljestao!), lagano je klizio iznad krovova kuca. Vatrogasci su procijenili da je dugacak otprilike 720 metara i da se krece nekih 130 kilometara na sat.
Misteriozna je letjelica “dopustila” vatrogasnim kolima da je prate dvadesetak minuta u pravcu jugozapada od Tartua. No, velika je narancasta letjelica, poslije svog kratkog usporenog leta, zastala iznad vatrogasnih vozila, mirovala desetak minuta, a potom vertikalno uzletjela i nestala u nocnom nebu!
Istrazivacka je ekipa ruskog profesora Troitskog naknadno ispitala sve ocevice, koje je u svojim izvjescima pominjao Vladimir Vostrukin, novinar “Truda”, a potom i obisla sva mjesta koja je on spominjao. Sve sto je opisao Vostrukin, potvrdili su i ruski znanstvenici.

“I da nije bilo nikakvog vatrenog pljuska” - smatra profesor Troitski - “tvrdnje posade cetvoro vatrogasnih vozila, koje su pratila let sfericnog objekta, jasan su i nedvojben dokaz da se ovjdje radilo o letjelici, kojom su upravljala neka razumna bica. Tvrdim da je to bio leteci tanjir, neidentificirani leteci objekat (NLO), a smrad koji se jos danima mogao osjecati na sirokom estonskom podrucju i veliki sivkasti oblak, uvjeravaju nas, da se nije radilo ni o kakvom optickom fenomenu ili masovnoj histeriji, vec o stvarnom dogadaju!”
Prema ispitivanjima lokalnog stanovnistva, Vostrukin je utvrdio da je NLO, prvo viden na podrucju regije Rapla, sjeverno od grada Valgo, a “nebeske vatre” mogle su se vidjeti cak i na udaljenosti od oko stotinu kilometara!
O ovom tajanstvenom dogadaju kasnije je podnio izvjesce i profesor Agar Volke, iskusni znanstvenik i istrazivac na polju nepoznatih svemirskih pojava. U njegovom izvjescu stoji:
“Nema sumnje da smo bili svjedoci neceg o cemu su do sada pisali uglavnom pisci znanstveno-fantasticnih romana: na Zemlji je bio NLO! Letjelica sa neke planete, iz zvjezdanog sustav koji je od nas udaljen, mozda i nekoliko tisuca svjetlosnih godina, a mozda pripada i nasem! To ne znamo. Sve bih dao da mogu saznati!...”

Misteriozna letjelica
Profesor je Volke nastavio svoja istrazivanja. Najprije je podrobno ispitao sve vatrogasce i ocevice, a zatim provjerio podatke do kojih je, u svom izvjescu, dosao novinar Vostrukin. Tako je dobio autenticnu sliku o misterioznom vatrenom pljusku.
Vatrogasna brigada ciji je zapovjednik bio Avak Antoshik, te je noci bila pozvana na jednu poprilicno udaljenu farmu na kojoj su, tog kasnog poslijepodneva, osjetili intenzivan miris paljevine. U trenutku kada su istrazivali tavanske prostore jednog gospodarskog objekta, ugledali su kako s neba padaju sjajni plameni jezici i gase se na visini od oko trideset metara iznad zgrada.
Ljudi su se s razlogom prestrasili i, u panici koja je nastala, poceli bjesomucno bjezati. Prisebni Antoshik je, ipak, nekako uspio da okupi svoje ljude i da ih smiri, ali plameni jezici s neba nisu jenjavali. U jednom trenutku vatre je potpuno nestalo i nekoliko je sekundi vladao mrkli mrak, a tada se iznad glava zapanjenih estonskih vatrogasaca ukazao ogroman sferican objekat bljestave, narancaste boje!
Prema kazivanju ocevidaca, ogromna je lopta bila na visini od oko 120 metara i ljuljuskala se kao brodic na blagim valovima, lijevo-desno. Po njenoj povrsini su izbijali mali plamenovi, a ljudi su u zraku osjecali cudan zadah. Poslije dvadesetak minuta NLO je kliznuo prema sjeveru, u pravcu grada Tartua. Antoshik je uskocio u svoje vatrogasno vozilo i ljudima naredio da ga prate!
Uskoro su se neobicnoj potjeri pridruzila jos tri vozila iz susjednih vatrogasnih brigada, koje su te noci iz razlicitih podrucja dobijali alarmantne pozive o pojavi “vatrenog pljuska”. Pratili su zagonetnu letjelicu punih desetak kilometara. Tada se NLO zaustavio i potpuno mirno lebdio u zraku punih desetak minuta. Onda se letjelica pocela dizati uspravno, sve dok nije postala sicusna poput zvijezda na nebu. Jedino po cemu su ocevici jos mogli da je razlikuju od prirodnih nebeskih tijela bila je njena boja - intenzivno narancasta! Uskoro je okolinom zavladao mrak!
Sve i ako bismo prihvatili ovo izvjesce kao istinito i slozili se da je “plameni pljusak” u Estoniji bio dio “spektakla” koji je Estonjanima priredio neki nestasni NLO, ostaju nam brojna pitanja bez odgovora. Mnogi istrazivaci, naime, pojavu letecih tanjira smatraju modernim fenomenom, pojavom koja pozornost svjetske javnosti zaokuplja tek od 1947. godine. Ako je to tako, tesko je objasniti - a to je krunsko pitanje - kako su se “vatreni kise” desavale i mnogo prije nego sto su se nad nasim planetom pojavili prvi leteci tanjir. Jedan je takav “plameni spektakl”, naime, zabiljezen 30. svibnja 1869. godine.
Dogadaj se odigrao iznad njemackog grada Grillenberga i obliznjih naselja. Zapanjeni ljudi, koji su se te noci nasli napolju, ispricali su da je vatra imala sasvim drugaciju boju i oblik i da su nekoliko sekundi mnogi ljudi, koji su se zatekli napolju, “ostali bez daha, kao umotani u vatreni ogrtac”!
O “vatrenom pljusku” u Njemackoj dugo se govorilo medu znanstvenicima tog vremana, ali nikada nije racionalno objasnjen.

A što kaže Arthur C Clarke?
Mnoge cudne oborine, kao sto su zabe, ribe, ljesnici..., svakako su zemaljskog podrijetla. No, s ledom koji pada s neba cak i kada nema zrakoplova, stvari stoje nesto drukcije. Sada smo prilicno sigurni da smrznuta voda (i amonijak, kao i mnogo slozenije tvari) nisu neuobicajene u svemiru. Saturnovi prsteni sadrze velike kolicine leda i mogu se, zapravo, opisati kao ledenjaci koji kruze.

To se jednako moze primijeniti i na mnoge komete i meteorite; ako ledeni meteorit, recimo, ude u Zemljinu atmosferu, njegovi vanjski slojevi mogu djelovati slicno kao toplinski stitnik svemirskog broda pri povratku na Zemlju i jezgra moze netaknuta stici do naseg planeta. Tako je tumacenje Charlesa Forta - da takve padavine nastaju u “prostranim poljima svemirskog leda, s kojega ponekad odlomljeni komadi bobardiraju Zemlju” - mozda, gotovo doslovna istina!